Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Slučaj admirala Vladimira Barovića, čovjeka u čiju čast je na Visu ove sedmice podignuta spomen-ploča, odnosno njegov ljudski i vojnički izbor, nije samo filmski i simbolički snažan, nego je i takav da demantira sve one mitove o neodrživosti Jugoslavije i nemogućnosti zajedničkog življenja na ovim prostorima. Stoga su za ovu priču nebitni politički govori i zajedničke izjave hrvatskih i crnogorskih ministara koje smo tom prilikom čuli, jednako kao i sve drugo vezano za službene historiografije na ovim prostorima. Vladimir Barović, čovjek koji je radije oduzeo sebi život, nego što bi pucao po ljudima i gradovima, nominalno u ime tih istih ljudi, a stvarno u ime ideologije kojoj je takvo nešto bilo normalno, zaslužio je svaku vrstu spomena. Za one koji ne znaju ništa o Baroviću, a takvih među čitateljima Peščanika nema puno, ako ih ima uopće, za razliku od ljudi u ovdašnjim društvima generalno, riječ je o čovjeku koji je nakon što je bio zapovjednik Vojno-pomorske oblasti u Boki, prebačen na mjesto zapovjednika u Puli, kada je izjavio da tu neće biti razaranja dok je on zapovjednik, a ako ga i bude, njega više neće biti jer Crnogorci ne mogu pucati po narodu koji im ništa nije skrivio. No, dok je u Puli uspio spriječiti razaranje, bilo mu je jasno da je u Dalmaciji to nemoguće, nakon čega se prvog dana po preuzimanju komande nad Vojno-pomorskom oblasti Split, ubio na Visu. U tom času, 29.9.1991. imao je samo 52 godine i bio je čovjek kojemu je bilo nezamislivo da sudjeluje u onome što se desilo mjesec i po kasnije, odnosno 15. novembra, kada je razarač ‘Split’ raketirao grad po kojem je dobio ime, što je jedinstven slučaj u povijesti, usmrtivši dvojicu pomoraca s trajekta ‘Vladimir Nazor’.

Kad bismo stvari promatrali na simboličkoj razini, priča o partizanskoj mornarici, bez obzira na Podgoru i admirala Škorpika prije Visa, začeta je upravo na tom pučinskom otoku, da bi je na tom istom mjestu okončao Vladimir Barović. Sve ono nakon toga bilo je kidnapiranje jedne baštine i potpuna negacija onih vrijednosti koje su tu vojsku stvorile.

I tu dolazimo do razloga zbog kojih je Barović ili potpuno skrajnut i prešućen, ili se o njemu nešto zna, ali na razini jednog marginalca u priči o raspadu Jugoslavije i ratovima koji su slijedili. Riječ je o tome da vladajućim politikama odgovara činjenica kidnapiranja antifašističke i jugoslavenske baštine. Jednima da bi lažno tvrdili kako ovi drugi s njom nisu imali ništa, a iz razloga da bi opravdali vlastitu ulogu u ratovima devedesetih, a drugima da bi lažno tvrdili to isto, ali zbog toga da se ne propituje zbog čega su tu baštinu tako olako odbacili.

Nju su pak branili ljudi poput Barovića, odnosno brojni časni pojedinci koji su ostali bez bilo kakvog uporišta i podrške, prepušteni tek vlastitoj savjesti i uvjerenjima. No, to što su ti ljudi ostali u manjini, ne znači da je onakav raspad zemlje bio nužan. Jednako kao što ne znači da historiografija i politike sjećanja na ratove devedesetih moraju biti u tolikoj mjeri antagonizirane.

Stoga, kakvi god motivi stajali iza podizanja ove spomen-ploče, a oni nisu isključivo humani, nego svakako i dnevnopolitički, njeno podizanje predstavlja iskorak. Jer u službenu politiku sjećanja uvodi, ne samo pojedinca koji je odbio postupati neljudski i nekog pozitivca s druge strane, nego i to da ideja u koju je on vjerovao, nije bila ideja s kojom je njegova mornarica okončala. Ta činjenica stoji u drugom planu priče o Baroviću, ali je svakome iole razumnom vidljiva.

Na koncu, ono što ipak djeluje čudno, jeste to što još nikome od filmaša nije palo na pamet da snimi film o njemu i vremenu u kojem se sve odvijalo, jer je to bilo vrijeme tik pred samouništavajuću eksploziju, kada se u svima nešto slomilo.

Peščanik.net, 15.09.2022.

JUGOSLAVIJA