Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Nije lako, a možda ni moguće, izmeniti način podizanja dece, a da se radikalno ne izmeni poredak stvari u svetu. Dr Aleksandra Sanda Marjanović

Premijerka je predložila izmene zakona i podzakonskih akata koje treba da doprinesu smanjenju nasilja u školama. Kako je saopšteno iz njenog kabineta, ona se na sastanku sa predstavnicima prosvetnih sindikata i nevladinih organizacija založila i za to da se radna grupa za zaštitu od vršnjačkog nasilja (koju čine državni službenici iz nekoliko ministarstava) od sada fokusira na dve teme – jedna je vršnjačko nasilje, a druga nasilje prema profesorima, nastavnicima i učiteljima. Kao poseban problem istaknuto je to da digitalni svet postaje prostor gde nasilje i tortura mogu naročito dugo da traju, a kao rešenje za prevenciju i prijavu ove pojave pomenute su aplikacije.

Lepo je što mislimo da će nam za izlazak iz rupe pomoći ašov, o čemu smo nedavno pisali na stranicama Peščanika. Međutim, ovaj „detalj“ bi možda i mogao da se ignoriše u kontekstu održanog sastanka da postavka sa domaćinske strane stola premijerkinoj viziji nije dala primesu teatra apsurda. Naime, treba da poverujemo u to da će njene predloge o borbi protiv vršnjačkog nasilja sprovesti, između ostalog, Zlatibor Lončar, Nebojša Stefanović i njegova desna ruka, dokazana verbalna nasilnica Biljana Popović Ivković, koja svoje političke protivnike opisuje kao „ružne i spolja i iznutra“.

Uostalom, ko uopšte može da kaže koje su razmere i uzroci vršnjačkog nasilja u Srbiji? Podaci su nepotpuni i nepouzdani, kao i kod mnogih drugih složenih društvenih pojava. Međutim, treba znati da je nad temom borbe protiv nasilja nad decom (i nad ženama) Vlada, na čelu sa premijerkom i njenim prethodnikom na tom mestu, dugo sedela skrštenih ruku. Osim kada je povremeno trebalo osuditi verbalno nasilje opozicionih političara. Strategija za prevenciju i zaštitu dece od nasilja doneta 2008. istekla je još pre tri godine. U nacrtu nove, koja je već godinama na čekanju, ne predviđa se nijedan dodatni dinar iz budžeta, pa će mnoge aktivnosti biti finansirane donatorskim sredstvima. I to uprkos tome što se u njoj navodi da je broj prijava nasilja nad decom koje se podnose centrima za socijalni rad od 2014. do 2018. porastao za čak 68 odsto.

Ministar Šarčević, naravno, kaže da se ne može govoriti o porastu pojave nasilja u školama već o njegovoj većoj vidljivosti i boljem prepoznavanju. Nacrtom nove strategije predviđa se smanjenje procenta dece koja su učestvovala u vršnjačkom nasilju sa 15 odsto u 2017. na 10 odsto u 2021. godini. To će biti postignuto uobičajenim floskulama: unapređenom koordinacijom (besmislenim radnim grupama partijskih aparatčika), jačanjem institucionalnih kapaciteta (jalovim obukama slabo plaćenih službenika) i kampanjama i procedurama (praznim porukama na plakatima i papirima). Međutim, čak i glavna adresa za ovo pitanje, UNICEF, u svojim izveštajima selektivno ukazuje na strukturne faktore koji generišu nasilje nad decom, kao što je rastuća nejednakost. Zaobilazi se pitanje političkih uzroka ove pojave, što ćemo ovde kratko elaborirati.

Glavni paradoks kada je reč o školskom nasilju leži u tome što se, kako ocenjuje profesor Dragan Popadić, od škole očekuje da sprečava nasilje koje je u društvu dozvoljeno, pa čak i cenjeno. Zbog toga se postavlja pitanje ko je najodgovorniji za atmosferu u nekom društvu? Otac modernog menadžmenta, Piter Draker, tvrdio je da „kultura jede strategiju za doručak“. Isto važi i za politiku. Džaba vam BDP i privlačenje investitora ako novostvoreni višak nasilnički grabite samo za sebe, a „brata Turčina“ molite da čuva „naše“ žene u fabrikama. Prema nekim istraživanjima, Trampova predizborna kampanja dovela je do dvostrukog povećanja stope zločina iz mržnje.

Kako je Branko Milanović pokazao, svi mi svakodnevno hranimo kapitalističkog monstruma koji strukturalnim nasiljem vlada nad nama. To što smo danas jeli, ne znači da sutra nećemo biti na meniju. Kao što reče Donald Tramp u jednom od svojih prvih televizijskih intervjua – svet čine ljudi koji imaju ubilački instinkt i oni koji ga nemaju, a ovi prvi nekako uvek pobede. Možda niste ni svesni toga čijem gubitku posla ili urušavanju radnih prava doprinosite svaki put kad sednete u Uber ili CarGo, čijem raspadu porodice kada kupite Geox cipele ili čijem dečijem radu kada pojedete Nutelu. Ali krajnju cenu toga, po sistemu spojenih sudova, verovatno će platiti upravo deca čije nas vršnjačko nasilje navodno brine i nad čijim navodno misterioznim uzrocima kukamo.

Ovaj tekst je realizovan uz podršku Fondacije za otvoreno društvo.

Autor je saradnik Fondacije Centar za demokratiju.

Peščanik.net, 04.12.2019.