Gvozdena ograda

Foto: Slavica Miletić

Zločinac ili svetac – tako je glasio naslov teksta objavljenog na ovom mestu pre dve godine. Povod je bila ovih dana aktualizovana priča o Peteru Kamarašu, direktoru Železare Smederevo koji je, kako sam pisao, „dočekan kao spasilac a ispraćen kao kriminalac“. Naime, poznati slovački menadžer je optužen za čitav niz nezakonitih radnji i Vlada je, kako je objavljeno, „jednostrano raskinula ugovor“ izbacivši i njega i njegovu ekipu takoreći naglavačke iz fabrike. Od tada se o Peteru Kamarašu nije ništa čulo, izgledalo je kao da su ga zauvek pokrili snegovi, ruzmarin i šaš. Dok ovih dana kao grom iz vedra neba nije pukla vest da je arbitraža u Londonu presudila da Srbija Kamarašu i ekipi mora da isplati odštetu od 12,4 miliona dolara.

Tu se – po funkciji – u priču ubacila i aktuelna premijerka izjavom da „Vlada nije tražila da ugovor sa Kamarašom bude tajni“. Možda se Ani Brnabić zbilja čini da je time na neki način odbranila ili opravdala (prošlu) vladu, ali zapravo nije. Jer pitanje je – ko god da je tražio – zašto je pristala? Da li, uopšte govoreći, Vlada Srbije pristaje na sve što joj neko zatraži? Naravno da ne. Ako je tako, to znači da je Vlada sasvim svesno i dobrovoljno prihvatila da sporni ugovor bude sakriven od javnosti. Tako da u stvari Anina odbrana predstavlja još težu optužbu na račun vlade. Štaviše – presudu kojom se utvrđuje i potvrđuje njena puna „moralna i materijalna odgovornost“ za učinjeno. Što je po svemu sudeći imala u vidu i arbitraža u Londonu.

Ali, ako aktuelna premijerka u zbivanjima oko Železare nije ni luk jela ni luk mirisala, ima neko ko jeste, ko je zapravo tu čorbu i zapržio. Kada je, naime, na početku rečeno da je Kamaraš dočekan kao spasilac, treba reći i ko je bio glavni organizator tog dočeka. Naravno, niko drugi do predsednik (tada Vlade, a danas države) Aleksandar Vučić. Tokom prvih susreta sa Kamarašom, još pre nego što će u martu 2015. ugovor biti zaključen, Vučić je izjavio: „Očekujem da će Železara početi da ostvaruje profit za 4, a ne za 6 meseci kako je to ugovorom predviđeno“. Posle manje od mesec dana Vučić je pojačao dozu anestezije: „Gubitak Železare u januaru bio je 9 miliona evra, u martu je 15 puta niži, u aprilu će biti manji od 500.000 evra i već u maju očekujem da Železara posluje profitabilno“, rekao je tadašnji premijer 4. aprila. Da bi na kraju, kada je Železara 2015. godinu završila sa gubitkom od 145 miliona evra, najvećim od 2000-e naovamo, okrenuo ploču i pokrenuo već pomenutu harangu. Koja će Srbiju, kao što vidimo, koštati dodatnih desetak miliona evra.

Blago Kamarašu, on će svoje pare da izvuče, a građani Srbije svoje neće nikada.

Peščanik.net, 09.08.2018.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.