Grafit: Stop naseljavanju migranata (precrtano) fašista (dopisano)
Foto: Peščanik

Da rehabilituje Dimitrija Ljotića od Dana pobede Aleksandar Vučić bolju priliku nije mogao izabrati.

Logika je jednostavna. Ljotićevci, ma koliko bili fašisti, ipak su pevali srpske rodoljubive pesme. Dakle – bili su patriote. Zato se pesama koje su oni pevali vredi podsećati kada se slavi Dan pobede. Za razliku od pesama koje su pevali srpski partizani. One nisu podobne. Zašto? Glupog li pitanja. Pa, zato što im je komandovao Hrvat, a Hrvati su vekovni srpski neprijatelji. I zato se pesme oslobodilaca Beograda danas u Beogradu ne pevaju.

Tako je, krajnje jednostavnom logikom Aleksandar Vučić rehabilitovao Dimitrija Ljotića. To još nije zvanično objavljeno ali logika je neumoljiva.

Ova jednostavna logika bila je, međutim, nedostupna istoričaru Dejanu Ristiću. Jer – tu pesmu koju su srpski fašisti pevali napisao je srpski pesnik Momčilo Nastasijević mnogo pre nego što su se ljotićevci i rodili, objasnio je suvereno Ristić. Nije se zapitao doktor istorije zašto je Dimitrije Ljotić od toliko drugih srpskih rodoljubivih pesama odabrao baš Nastasijevićevu.

A odgovor je lako mogao naći kod čoveka koji je proučavanju srpske poezije posvetio čitav svoj vek. Nastasijević je, naime, jedan od glavnih junaka „Filosofije palanke“ Radomira Konstantinovića. U toj knjizi, između ostalog, piše da je Nastasijević „propovedajući večno-plemenski karakter srpske kulture i, uopšte, srpskog duha“ pozivao „srpsku kulturu na otrežnjenje od Zapada i na povratak rodnoj melodiji“, da je u „svom krstaškom pohodu na balkansko ’zapadnjačenje’ i gubljenje plemenske duše“ tvrdio „da je Zapad izgubio ne samo biće (da je zapad bića pad u ne-biće, u ništavilo“) već da je izgubio i svoju raspevanost“ te da je u svojim „člancima, posebno onima objavljenim u Narodnoj odbrani (…) glasom plemenskog proroka prorokovao pad narodne duše u pakao Zapada“.

To je zapravo ona najdublja, suštinska i nadasve njegova lična, poruka koju je Aleksandar Vučić poslao u svet na Dan pobede i Dan Evrope.

Peščanik.net, 11.05.2021.

Srodni linkovi:

Vladimir Gligorov – Nešto je trulo

Saša Ilić – Divna apoteoza Dimitrija Ljotića

Srđan Milošević – Antiantifašistički „antifašizam“


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)