Sve donedavno u poslovnim krugovima Beograda govorilo se „gledaj i kupuj isto ono šta na Berzi kupuje Mišković“.

Berza se u poslednje vreme nešto ne oseća dobro, tako da malo ko na njoj nešto pazari.

U međuvremenu otvorena je politička berza na kojoj se iz dana u dan menjaju cene „akcija“ gotovo svih stranaka, u iščekivanju sudnjeg dana, 11. maja kad će se znati ko će imati dovoljno „akcija“ da postane četvorogodišnji zakupac zgrade Vlade Srbije u Nemanjinoj 11.

Iako je trgovina na političkoj berzi nešto drugačija od one na finansijskom tržištu (Beogradskoj berzi), mnogo ljudi se svaki dan pita čije političke akcije kupuje Miroslav Mišković, odnosno „za koga će Mišković glasati?“.

Pitanje nije samo odraz puke radoznalosti običnih ljudi, koji se svakodnevno suočavaju sa medijskim informacijama „kako Mišković finansira sve političke stranke, osim Liberalno-demokratske partije“. Znatiželju, pri tom, podgreva činjenica da Mišković ništa od toga ne demantuje, puštajući „mašti na volju“ da građani sami zaključuju čije on političke akcije zaista poseduje.

Vlasnik kompanije Delta, međutim, je i više od „finansijera mnogih stranaka“. Mediji su često spremni da ga nazovu vlasnikom pola Srbije, mada je bliži istini stav zasnovan na berzanskom tumačenju koji kaže da je Mišković „samo“ vlasnik najvećeg broja političara koji upravljaju Srbijom. 

Za obične birače koji se u referendumskoj atmosferi spremaju za 11. maj Delta i Mišković mogu biti barometar i putokaz za koga glasati, ko bi mogao biti pobednik vanrednih parlamentarnih izbora, postati stanar Nemanjine 11. i vlasnik premijerske fotelje u naredne četiri godine.    

Jer Miškoviću, kako kaže reklama za Nektar sokove, „nije svejedno“ kome će dati glas, bez obzira što „skoro sve“ finansira.

Jer i kad glasa, Mišković mora da vodi računa o svojim biznis interesima u mandatu nove Vlade, odnosno da li će i koliko uvećavati svoju poslovnu imperiju i njen profit. Agencija Tanjug pre neki dan objavila je impozantni „vlasnički list“ Miroslava Miškovića za koga se kaže da poseduje veliki broj preduzeća i nekretnina, da se bavi maloprodajom, agrarnom proizvodnjom, izvozom, uvozom, zastupanjem inostranih kompanija, distribucijom robe široke potrošnje, finansijskim i uslugama osiguranja. Miškovićeva kompanija Delta osnovana je početkom februara 1991. godine i imala je pet članica – Delta M, Delta banka, Delta osiguranje, Delta sport i Delta MC. Posle toga, Mišković je svaku od ovih pet kompanija razgranao na mnogo manjih poslovnih grupa. Samo Deltu M čine Delta in, Delta auto, DMD, Delta internacional, Madži, Detmile, Delta agrohemija, Delta invest, Delta agrar, Difashion, Delta Funghi… U vlasništvu Miškovića je veći deo maloprodaja u Srbiji, lanac prodavnica Maksi, Pekabeta i C market, dok je u većim gradovima sve više hipermarketa Tempo, koji su, takođe, u njegovom vlasništvu. Ima ekskluzivan ugovor s ruskom kompanijom Intersport, a automobili „fiat“, „alfa romeo“, „lanča“, „honda“, „reno traks“, BMW, kozmetika „nivea“, sportska oprema „najk“, garderoba „zara“ i mnogobrojni prehrambeni proizvodi dolaze u Srbiju preko Miškovićevih firmi. Strateški je partner s Generali grupom i kroz firmu Delta generali osiguranje prodaje osiguranja raznih vrsta. Vlasnik je i najvećeg tržnog centra na Balkanu – „Delta sitija“ u Novom Beogradu, a izgradnja velikog tržnog centra planirana je i na zemljištu koje je nekad pripadalo preduzeću Autokomanda, a koje je Mišković kupio na aukciji. Takođe, njegove firme grade multipleks bioskop, kuglanu, igraonice za decu i fitnes centar, raznovrsne tematske restorane i lanac Kosta kafe. Poseduje dvadesetak hiljada hetara zemlje, proizvodi i trguje kukuruzom, pšenicom, proizvodima od uljarica i stočne hrane, suncokretom, sirovim i jestivim uljem, bavi se i preradom mesa. Miškovićeve firme i fabrike trguju i proizvode pesticide, mineralna đubriva, granulate, gume, viljuškare, motorna ulja, antifriz, akumulatore i rezervne delove za bicikle.

Čovek s takvom imovinom zaista mora dobro da razmisli koja od trenutnih političkih ponuda na tržištu – evropska ili izolacionistička – odgovara njegovim strateškim poslovnim interesima u naredne četiri godine, ali i mnogo duže. Kad se ta politička ponuda prevede na poslovni jezik, Miškoviću stoje na raspolaganju dve političke opcije koje neminovni proizvode i dve vrste uslova poslovanja. Jedna se vezuje za evropsku političku opciju i to je slobodno tržište i konkurencija. Druga koju oličava politički izolacionizam omogućila bi Miškoviću i njegovoj kompaniji Delta da uspostavi jak monopolski položaj na domaćem tržištu.

Za koju bi od te dve političke opcije Mišković mogao da glasa?

Na prvi pogled položaj monopoliste jeste zavodljiva ponuda koja bi izvesno vreme donosila basnoslovne profitne benefite i do neslućenih razmera doprinela uvećavanju Miškovićevog korporativnog i ličnog bogatstva. Problem je što bi Miškovićev monopol štitila politička vlast koja se ne zalaže za uređena i stabilna pravila igre ni na jednom (finansijskom, političkom) tržištu. Rizik za velikog biznismena u takvom poslovnom ambijentu bio bi ravan riziku s kojim je poslovao tajkun/oligarh Mihail Hodorkovski u Putinovoj Rusiji. Hodorkovski je bio vlasnik gigantske naftne kompanije Jukos sve dok se nije zamerio vlastima u Kremlju, a sada izdržava višegodišnju robiju koju je zaradio u procesa koji su posmatrači smatrali nastojanjem Kremlja da uništi njegove političke i poslovne ambicije, a u kojem je osuđen za proneveru i utaju poreza i pranje novca. Naravno, da je rusko Tužilaštvo odlučno opovrgnulo da postoji bilo kakav politički motiv u suđenju Mihailu Hodorkovskom.

Postoji i veoma bitan poslovni razlog zbog koga Mišković ne bi mogao da prihvati političku opciju koja njegovoj kompaniji omogućava monopolski položaj u Srbiji. Vlasniku Delte, koliko je poznato, niko do sada nije osporio poslovne sposobnosti u razvijanju biznisa. Ako je to tačno, onda niko bolje od Miškovića ne može da zna da bi monopolska pozicija za njegovu kompaniju dugoročno značila presušivanje preduzetničkih ideja, smanjenje poslovnih sposobnosti i prekid svakodnevnih kreacija i inovacija, što bi sve zajedno na kraju dovelo do atrofije sistema i do smanjenja kapaciteta za proizvodnju „crvenih krvnih zrnaca“, odnosno profita.  

Izolacionizam i zatvorena privreda doveli bi Miškovića u paradoksalnu situaciju da njegova velika kompanija nema kome da prodaje proizvode i usluge. U izolovanoj Srbiji Mišković ne bi mogao da multiplikuje (oplodi, zaradi) uloženih 200 miliona evra kapitala kojima je, na primer, kupio imovinu Geneksa u Beogradu. Jednostavnije rečeno, kome će da izdaje sobe i apartmane u budućem hotelu „Plaza“ (bivši „Beograd-Interkontinental“), ako u samoizolovanu Srbiju ne budu dolazili poslovni ljudi iz sveta? 

Mišković mora da razmišlja i o tome da li će (daleko bilo) osiromašeni građani skromne kupovne moći (ne daj bože) izolovane Srbije biti dobrodošli kupci u njegovim supermarketima „Maksi“ i tržnim centrima „Delta siti“?

Način na koji je do sada poslovao, mogao bi da sugeriše da vlasniku Delte više odgovara konkurencija i slobodno tržište. Njegova kompanija pravi godišnji promet negde oko dve milijarde evra i već je prerasla tržište Srbije. Moglo bi se reći da je Delta veća od Srbije i otuda Miškovićev strateški poslovni iskorak van granica matične države.

Iako nije uspeo da se etablira u Sloveniji i Hrvatskoj (mada od toga ne odustaje), Mišković je u Bosni i Hercegovini kupio banjalučki prehrambeni lanac „Tropiko“ i robnu kuću „Boska“, a u Tuzli i Sarajevu spremao se (pa privremeno odustao zbog političkih pritisaka iz Sarajeva) da gradi šoping centre i hotele o čemu je potpisao sporazum sa sarajevskim biznismenom Fahrudinom Radončićem. U Crnoj Gori već je podigao tri „Maksija“, u Podgorici će uskoro otvoriti „Delta siti“ veličine onog u Beogradu, a kao suvlasnik poseduje mrežu mobilne telefonije „M-tel“. U Bugarskoj je nedavno kupio trgovinski lanac „Pikadili“, a poslovne su mu namere da svoj trgovački lanac „Maksi“ prenese i u Ukrajinu.

U nekoliko retkih javnih nastupa (poslednji je bio početkom prošle godine) Mišković je zahtevao da država/Vlada stvori jasna pravila igre i da se ne meša na tržištu. On bi, po prirodi posla kojim se bavi, zapravo mogao biti najozbiljniji lobista Evropske unije u Srbiji jer će samo slobodno tržište i konkurencija staviti njegovu kompaniju u položaj da svakodnevno „šilji“ svoje poslovne sposobnosti. Jedino tržište može naterati i gazdu, i njegove menadžere i ceo korporativni sistem Delte da svakim danom u svakom pogledu budu još bolji i konkurentniji, što će reći profitabilniji.

Slobodno tržište je njegova jedina prirodna sredina i mesto gde je rizik za njega i kompaniju najmanji.

Nesumnjivo, Mišković će i ako se Srbija otvori prema Evropskoj uniji i prihvati konkurenciju na slobodnom tržištu imati odličnu startnu poziciju i ogromnu prednost jer je u procesu tranzicije i privatizacije uspeo raznoraznim političkim dilovima da izgradi i postane vlasnik moćne kompanije. 

Instikt biznismena kome je veličina profita postala jedini cilj i to u zemlji bez pravila igre i pravne države naterao je vlasnika Delte da se na političkom terenu ponaša u skladu sa narodnom poslovicom „umiljato jagnje tri majke sisa“. To što sada (ali i do sada) investira novac u gotovo sve igrače na političkom tržištu ne znači da je to njegovo investiranje u budućnost. Deo tog ulaganja može se smatrati cenom preživljavanja, a deo strateškom investicijom. Nesumnjivo je da je mnogo veći deo novca namenjen dugoročnom ulaganju, ali se još ne vidi čija je to politička „hartija od vrednosti“.         

 
Peščanik.net, 04.04.2008.