Trump ulazi u helikopter prilikom napuštanja Bele kuće
Foto: Shawn Thew/Pool/Zuma Press

Možda zvuči nevažno to što Donald Tramp nije bio u stanju ni da se sretne sa Bajdenom, ni da prizna da je izgubio izbore. Ali šta ako je odbijanje priznanja poraza jedna od destruktivnih etapa Trampove izlazne putanje? Zašto je tako teško izgubiti? U ovim vremenima, to pitanje ima bar dva značenja. Mnogi od nas su izgubili nekog svog u pandemiji, strahujemo za svoje i tuđe živote. Živimo u atmosferi bolesti i smrti, bez obzira da li možemo da opišemo taj osećaj. Smrt i bolest su doslovno svuda oko nas. Pa ipak, teško nam je da imenujemo ili pojmimo te gubitke. Trampovo opiranje javnom tugovanju potiče iz mačoizma, koji ćemo naći i u nacionalističkom ponosu i u ideji o beloj supremaciji. Trampove pristalice ne žale javno smrti u pandemiji. Rutinski poriču broj umrlih kao preteran („fejk njuz!“), prkose rizicima dok se okupljaju i bez maski marširaju javnim prostorom, kao i u poslednjem spektaklu kostimiranog razbojništva na Kapitolu. Tramp nikad nije priznao gubitke koje su SAD podnele, niti je pokazao nameru ili kapacitet za saučešće. Kada bi govorio o gubicima, oni nisu bili tako strašni, linija se zaravnjivala, pandemija će trajati kratko, nije on kriv, kriva je Kina. Tvrdio je da ljudi treba da se vrate na posao jer „umiru“ kod kuće, pri čemu je mislio na dosadu u izolaciji.

Trampova nesposobnost da prizna izborni poraz povezana je s nesposobnošću da prizna i javno ožali umrle u pandemiji. Da je otvoreno priznao poraz bio bi gubitnik, a on nije neko ko gubi – pa i ako je izgubio, to je zato što su mu uzeli ono što mu po pravu pripada. Tu se krije još jedan zaplet. I beli suprematisti koji su upali na Kapitol ubeđeni su ne samo da su pokradeni izbori, već i njihova država, da ih „zamenjuju“ crne i braon zajednice i Jevreji. Rasizmom se obračunavaju sa zahtevom da odustanu od ideje belačke premoći. Zbog toga se vraćaju u prošlost u kojoj postaju vojnici Konfederacije, uživljavaju se u izmišljene likove iz video igrica sa nadljudskim moćima, oblače se kao životinje i ne kriju da su naoružani, ponovo proživljavajući „divlji zapad“ i genocid nad autohtonim narodima. Sebe smatraju jedinim „narodom“ i „nacijom“ pa su šokirani kada ih hapse. Kako to može biti neovlašćeni upad, pokušaj prevrata ili zavera, ako su samo zahtevali pravo na „svoju kuću“? Kako to može biti krivično delo kad ih je predsednik pozvao da ga počine? Oni koji su hteli da uhvate i ubiju ili otmu izabrane državne predstavnike planirali su nasilje, što su i sami dokumentovali na svojim internet sajtovima, a što njihovi saučesnici u policiji nisu sprečili. I napad na policiju, pa čak i smrt gaženjem jedne od svojih, Rozan Bojland, prošli su nezapaženo u uzbuđenju smrtonosnog divljanja.

I Trampova serija ubistava u kojoj je oduzeto 13 života otkako su u julu 2020. nastavljena izvršenja federalnih smrtnih presuda, može se shvatiti kao još jedan primer spremnosti na ubistvo koje je obeležilo njegove poslednje dane. Tamo gde nema priznanja izgubljenih života, ubijanje kao da je lakše. Ti životi se ne tretiraju baš kao životi, a njihov gubitak se ne računa kao značajan. Na taj način Trampovi poslednji dani, uključujući napad na Kapitol, postaju nasilna reakcija na pokret Black lives matter. Širom sveta, milioni ljudi su izašli na ulice revoltirani nekažnjenim policijskim ubistvima crnih ljudi, formirajući pokret koji je razotkrio istorijski i sistemski rasizam i usprotivio se lakoći s kojom policija i zatvori uništavaju crne živote. Taj pokret i dalje predstavlja globalnu pretnju beloj supremaciji, a reakcija je nasilna i podla. Suprematisti ne žele da izgube svoju prednost, čak i ako su je već izgubili i nastavljaju da je gube dok pokreti za rasnu pravdu ostvaruju svoje ciljeve. Trampov poraz je nezamisliv kao i njihov, a to je bez sumnje jedna od spona koja ih povezuje u sumanutom ubeđenju o pokradenim izborima.

Pre napada na Kapitol, Trampovi manijakalni pokušaji da na svaki način poništi svoje gubitke svakako su bili zabrinjavajući, mada i smešni. Međutim, njihov smisao je u njegovoj opštoj nesposobnosti priznanja gubitka. Na tom priznanju, kaže Frojd, počiva proces žaljenja. Da bi se gubitak ožalio mora postojati način da se on obeleži, da se o njemu govori, da se on registruje i u tom smislu su neophodni komunikacija i makar potencijal za njegovo javno prihvatanje. Formula poricanja toga glasi otprilike ovako: ne mogu da živim u svetu u kome sam izgubio ono što mi je vredno, ili ne mogu da budem osoba koja je izgubila ono što joj je vredno. Uništiću svet koji me podseća da sam izgubio, ili ću napustiti taj svet i naći utočište u fantaziji. Ta vrsta poricanja će radije uništiti stvarnost, živeti u halucinaciji neke bolje stvarnosti, nego registrovati presudu o gubitku koju joj stvarnost isporučuje. Rezultat je oblik destruktivnog besa kome nije potreban moralni alibi. To je postalo jasno u trci da se izvrše smrtne presude, ubistva s odobrenjem države, ali i u zanemarivanju broja umrlih zbog kovida-19, posebno onih koji ukazuju koliko su manjinske zajednice teško stradale, uključujući najteže pogođeno autohtono stanovništvo ove zemlje. Ima surovog smisla u činjenici da je Tramp u svojim poslednjim danima na funkciji sklopio posao koji će uništiti sveta mesta u Arizoni da bi se podstakla proizvodnja bakra, i to u vreme kada u tim zajednicama raste smrtnost zbog propasti javnih politika.

Bela supremacija je ponovo zauzela slobodan prostor u američkoj politici; trampizam će nadživeti Trampa i nastaviti da menja pojavne oblike. Bela supremacija je politička fantazija, ali je i istorijska realnost. Delom se može razumeti kao odbijanje da se ožali gubitak belačke nadmoći koji pokret za crne živote i ideale rasne pravde s pravom zahteva. Mada je kucnuo čas da rasisti počnu da oplakuju taj gubitak, teško da će pristati na to. Oni znaju da se zamišljeno prirodno pravo može oduzeti, da se oduzima, a da je borba u koju su ušli istorijska. Proživljavaće svoju fantaziju dok ih istorijska realnost ne zaustavi. Nadajmo se da Bajdenov odgovor neće biti jačanje policijske države. Bila bi to surova ironija.

The Guardian, 20.01.2021.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 23.01.2021.

TRAMPOZOIK