Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Australija je sa svog tla isterala Novaka Đokovića. Stavljena je tačka na višenedeljnu priču. Odluka da Novak bude oteran zasnovana je na mišljenju jedne i samo jedne osobe. Sticajem okolnosti ta osoba je australijski ministar za imigracije. On misli da Novak može da ugrozi red i mir u zemlji. Pored toga, njemu se čini da je Novak za neke „talisman antivakserskog sentimenta“. Ni jedno ni drugo sa Novakom samim po sebi nema nikakve veze niti on za to može biti odgovoran.

To što bi on možda mogao da ugrozi red i mir u Australiji, to jest da podstakne nemire među žiteljima te zemlje nije njegovo lično svojstvo ili kapacitet – naprotiv, stvari u Australiji, mimo Novaka, stoje tako loše da čak i jedan jedini teniser sam može da ih pogorša, prema priznanju tamošnje vlade. Dakle, kada je rekao da Novak može ugroziti red i mir u Australiji, ministar nije rekao ništa loše o Novaku, nego je u stvari priznao da vlada čiji je član nema kontrolu nad situacijom u toj zemlji.

Što se talismana tiče, kako će drugi videti Novaka – recimo, kao najboljeg tenisera na svetu ili kao neki talisman – samo delimično zavisi od njega, i to u okolnostima gde ima priliku da na to utiče. Ovo nisu te okolnosti.1 Talisman ili simbol ili ikonu antivakserskog sveta od Novaka su napravili mediji i sada političari u Australiji iz krajnje sebičnih razloga. Ali, pred sud nisu izašli ni ti političari, to jest vlada Australije koja očajno loše upravlja krizom oko zaraze, ni mediji koji su zloupotrebili Novaka i navukli mržnju na njega, nego baš sam Novak.

Šta je trebalo da uradi na sudu: da tvrdi da mu ne pada na pamet da podbunjuje Australijance protiv njihove vlade i da nikada nigde nije pozivao ljude da se ne vakcinišu? Pa čak i da je sud to tražio od njega, to bi bilo bolje od onoga o čemu je sud u stvari odlučivao. A odlučivao je o tome da li je odluka ministra za imigracije tako besmislena da bude nezakonita. To je tako nisko postavljen prag, da su sudije to morale izričito da naglase. Mi ne odlučujemo da li je odluka ministra pametna ili ispravna, rekli su, na nama je da utvrdimo da li u njoj ima zrno smisla. Tako nisko postavljen prag, treba jasno reći, može preskočiti svaka budala (o huljama da ne govorimo). Pa i tamošnji ministar za imigracije.

Možda nije na odmet reći da tamošnje organizacije za zaštitu ljudskih prava odavno upozoravaju da su ovlašćenja ministra za imigracije u Australiji mimo razuma. Sad smo se i mi ovde, kojih se Australija, ruku na srce, malo tiče, u to uverili. Pitanje je šta ćemo s tim saznanjem.

Što nas vraća na početak. Australijski zakoni su formulisani tako da u nekim situacijama volju ministra podižu iznad snage zakona. To ponešto govori o ksenofobiji australijskog zakonodavca. Ali, taj aspekt i njegova veze s prošlošću te zemlje nas sada ne moraju zanimati. Zadržimo se na pravno sankcionisanom izmicanju izvršne vlasti od ruke zakona, to jest od kontrole. Na to se u priči o Novaku nadovezuju još dva bitna elementa. Prvi je loš rad vlade u izuzetno teškim okolnostima zaraze i bolesti za žitelje Australije. Drugi je proizvoljno zalepljena medijska slika na jednu konkretnu osobu. Rezultat je progon te osobe.

Kako bi taj mehanizam izgledao kod nas. Mi takođe imamo vlast mimo sudske kontrole. Mi takođe imamo medije koji bez ikakvih obzira pripisuju ljudima osobine ili ponašanja koji s realnošću imaju daleke ili nikakve veze. I kod nas je izvršna vlast sklona da na osnovu takvih slika, a ne na osnovu činjenica, preduzima mere i raspolaže svojim moćima tako da preoblikuje stvarnost. Kada ovdašnji zvaničnici s Vučićem na čelu kritikuju australijske vlasti, to je isto kao da viču na sopstveni (trampovski) odraz u ogledalu.

Opozicija u Australiji reagovala je trenutno na proterivanje Novaka. S jedne strane, ističe se da je Novak proteran na osnovu saznanja koja su bila dostupna i onda kada mu je data viza. Pitanje je jednostavno i bolno logično: ako ste sve to znali ili morali da znate tada, zašto ste mu ipak dali vizu, a onda ga šikanirali i oterali jednom kada je stigao u Australiju? Sud se naravno ovim pitanjem nije mogao baviti, on je tek tražio zrna smisla u odlukama australijskih vlasti.

S druge strane, kaže se da bi Novakov slučaj pred sudom mogao postati opasan presedan: od sada nadalje, svako ko u Australiju dolazi sa stavovima koji se ne dopadaju vlastima, mogao bi biti vraćen s granice jer postoji opasnost (iako minimalna – na šta se svodi zrno smisla) da i neko u Australiji to vidi kao ohrabrenje da misli slično. U takvom poretku, od liberalnih vrednosti ne ostaje kamen na kamenu. I otprilike toliko će i ostati, ako se ponašanje prema Novaku uvreži kao praksa, od ideje Australije kao slobodnog sveta. Naprosto je jasno da bi svaka vlada sklona da zloupotrebi svoje moći mogla da kreira situacije (ili namesti karte, jer je tu uvek reč o kockanju) tako da može da posegne za ovlašćenjima za kojima je posegnuo ministar za imigraciju.

Kako bi iz Srbije trebalo reagovati na postupke australijskih vlasti (podsetimo se, Novak nosi diplomatski pasoš Srbije)? Krajnje hrišćanski – treba okrenuti i drugi obraz. To znači, pored ostalog, ponašati se prema pravnim licima iz Australije po pravilima na koja su ta lica navikla u svojoj zemlji. Šta to konkretno znači?

Evo, konkretno: da li Rio Tinto predstavlja pretnju za živote žitelja Srbije, kao što se na početku tvrdilo da je Novak pretnja po živote Australijanaca? Nedvosmisleno – da. Za Novaka je kasnije i tamošnja vlada priznala da nije takva pretnja. Za Rito Tinto važi i dalje da jeste. Da li bi Rio Tinto ugrozio javni red i mir u Srbiji? Van svake sumnje – da. O tome ne moramo spekulisati. To je već sada činjenica. Da li je Rio Tinto talisman za korporacije koje ugrožavaju životnu sredinu, prema svemu što se o njemu može naći u medijima? Naravno – da. Dakle – zbogom, Rio Tinto.

Peščanik.net, 16.01.2022.

NOVAK ĐOKOVIĆ

________________

  1. Ovde je zgodno pozvati se na jednu novu definiciju razlike između javnog i privatnog, nastalu na iskustvu s društvenih mreža. Privatnost više nije ono što se može skloniti od očiju javnosti. Privatnost se sada tiče raznih polja u kojima možemo kontrolisati kako nas drugi vide, to jest samostalno kreirati sliku o sebi. Jasno je da se u slučaju Novak ne radi o privatnosti, to jest o samoj Novakovoj ličnosti. Tu sve vreme imamo posla sa javnim predstavama, to jest medijskim a sad i neposredno političkim (da ne kažem, ideološkim) slikama o Novaku.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)