U završnoj sceni najnovijeg filma, The Kingdom of the Crystal Skull, Indiana Jones (Harrison Ford) na sinovljevo pitanje kako razumjeti legendu o gradu od zlata objašnjava da se riječ zlato (gold) prevodi i kao blago (treasure). A blago nije bilo zlato, nego znanje (knowledge). Znanje je blago, poručuje Indiana Jones pogleda uprta u zlatastu prošlost, ali i u budućnost koja stoji pred njim u obličju njegova sina. Film nas vraća u američke pedesete godine i vrijeme makartizma, pa je zla Irina Spalko (Cate Blanchett) razumljiva protivnica Indiana Jonesa. Irina Spalko, koja je slogan Znanje je moć popila s komunističkim mlijekom, na kraju će, dosljedna toj ideji-vodilji, izgubiti glavu. Antagonizam između Indiana Jonesa i Irine Spalko u biti je lažan, jer oboje ih u opasnu avanturu vodi ista strast prema znanju. Sve drugo su zanemarive ideološke nijanse.

Ja sam slogan — Znanje je moć — popila s jugoslavenskim socijalističkim mlijekom. U djetinjstvu sam, zajedno s grčkim mitovima, gutala legende o komunističkim vođama koji su učili, učili i učili, i od siromašnih seoskih dječaka postajali doktori znanosti, poligloti, i veliki ljudi. Priča o Maksimu Gorkom, koji je sirotištu čitao knjige uz svjetlost mjesečine, zauvijek se ugravirala u moje pamćenje. Komunistički vođe bili su redovito portretirani sa simboličnim bibliotekama u pozadini, i često s naočalama na nosu. Naočale su bile svima razumljiv simbol pismenosti i načitanosti. I Tito je prošao kroz sličnu mitološku transformaciju: od siromašnog seoskog dječaka i bravarskog šegrta postao je, kaže legenda, čovjek s naočalama na nosu (vizionar, poliglot, pijanist, vizionar). Njegova mitska slika u usporedbi s drugim komunističkim vođama bila je, doduše, mnogo manje asketska.

Image komunističkih vođa s naočalama na nosu i s bibliotekama u pozadini imao je propagandnu funkciju i realne prosvjetiteljske rezultate. U Jugoslaviji je opismenjavanje započeto s partizanskim tečajevima u toku Drugog svjetskog rata (potpomognuto legendama o staricama koje su naučile pisati i čitati u stotoj) i nastavljeno nakon rata. Kultura je nakon Drugog svjetskog rata zaista krenula u (jugoslavenski) narod. Započela je popularizacija obrazovanja, studiranje je postalo dostupno svima, osnovana je mreža “radničkih sveučilišta” i “večernjih škola” – institucija za obrazovanje odraslih (Obrazovanje uz rad! – bila je jedna od popularnijih parola jugoslavenskoga vremena). I široka popularizacija amaterizma (tečajevi amaterskog bavljenja fotografijom, filmom, pisanjem poezije, šivanjem, slikanjem, radiom i kazalištem) spadala je u program mnogostrukog opismenjavanja naroda. S ulaskom televizora u jugoslavenske domove, i popularno-obrazovnim i školskim TV-programima, nastavljeno je obrazovanje socijalističkih masa. I novine su u početku imale informativno-obrazovni karakter.

Abraham Lincoln, samouki američki predsjednik, jedan je od utemeljitelja obrazovno-prosvjetiteljskoga mita u američkoj kulturi. Propagandno-prosvjetiteljska mitizacija pismenosti i obrazovanja, i pravo svih građana na obrazovanje, zaživjeli su u Americi daleko prije nego u (povjesno) kratkotrajnom komunizmu. Amerika je stvorila college kulturu. Neodvojiv dio te kulture su filmovi i televizijske serije, univerzitetski rituali, moda, književnost, običaji i mnogošto drugo. Slogan Znanje je moć u Americi nikada nije izgubio svoju uvjerljivost i snagu, a Barak Obama je novi simbolički nosilac i promotor slogana.

Slogan — Znanje je moć — iščezao je u Jugoslaviji zajedno s Jugoslavijom. Iščezle su jugoslavenske institucije tzv. radničkih sveučilišta, večernjih škola, televizijskih školskih programa. Novine su požutjele od skandala i pornografije, a televizija je postala najniža vrsta zabave. Marko Perković Tompson, hrvatski pop-pjevač i militantni nacionalist, na hrvatskom sajmu knjiga 2008 predstavio je vlastiti proizvod, DVD, kompjutersku učilicu koja bi, ako je odobri ministarstvo, trebala biti dopuna regularnoj školskoj nastavi. Književnici su postali komedijaši koji hrle pred televizijske kamere ne bi li prodali koji primjerak više. Nacionalizam je postao isprika samozvanim “kulturnim radnicima” koji su pohrlili da skinu s pijedestala “jugoslavenske” književne i druge veličine, pritom bukvalno. Demolirane su spomeničke biste Nikole Tesle u Hrvatskoj (zato što je Tesla bio Srbin), kipara Vojina Bakića (zato što je i on bio Srbin), Ive Andrića u Bosni… Iz biblioteka su u trenutku furioznog etničkog i ideološkog čišćenja izbačene mnoge knjige, neke od njih završile su i na lomačama.

Za vrijeme boravka u New Yorku, neposredno prije predsjedničkih izbora, u oktobru 2008, posjetila sam Union Settlement Association u Istočnom Harlemu. Posjet je organizirao poznati njujorški kulturni centar 92ndY (Unterberg Poetry Center). Union Settlement je neka vrsta radničkog sveučilišta, s nekoliko jakih programa. Ja sam bila gost programa za obrazovanje odraslih, koji već godinama omogućuje emigrantima da što efikasnije savladaju engleski pisani i govorni jezik.

U dvorani se okupilo dvjestotinjak ljudi. Kordinatorica projekta prevodila je moj engleski na španjolski jezik. Moji slušaoci bili su Meksikanci, Portorikanci, i drugi emigranti čiji je materinji jezik bio španjolski. Bili su to muškarci i žene koji rade teške poslove, često po dva ili tri posla, da bi prehranili svoje obitelji. Njima nije bilo važno odakle sam, za njih sam bila simbolična vrijednost: književnica. U tom času predstavljala sam sve one vrijednosti za koje su vjerovali da idu uz književničko zvanje: obrazovanost, individualnost, talent, hrabrost, humanizam, pravdoljubivost, napredak. Za njih sam govorila jezikom koji ne poznaje granice, jezikom koji razumiju sve klase i sve rase.

Svima sam na primjercima svoje knjige ispisala posvete, i sa svima sam se rukovala. Poklonili su mi buket cvijeća i plišanog medvjedića za uspomenu. Nešto me steglo u grlu i, gle, odjednom sam se – prihvativši ulogu koju su mi ti ljudi namijenili – zaista osjećala kao velika spisateljica.

Kasnije sam se, šećući njujorškim ulicama s buketom cvijeća i plišanim medvjedićem u ruci, zapitala gdje je iščezao moj smisao za humor. Ja, odrasla žena šećem po New Yorku s plišanim medvjedićem u ruci i s važnim izrazom na licu kao da sam ni više ni manje nego — Doris Lessing! A onda sam se zapitala kako bi se među Meksikancima i Portorikancima — tim ozbiljnim ljudima koji još uvijek vjeruju da književna riječ spašava svijet — proveli moji sunarodnjaci, one polupismene lijenčine, oni jugo-šegađije i šaljivđije koji se najradije šale na račun tuđeg talenta, znanja i rada. Pitala sam se kako bi se proveli oni koji su u prolazu znali zadirkivati Ivu Andrića s “Ej, ćoro, jesi li što napiso?”, kao i ti koji i danas s užitkom prepričavaju tu anegdotu i nalaze da je jako smiješna. Pitala sam se kako bi se u toj dvorani provela lokalna spisateljica koja je na pitanje američke novinarke – je li Louis-Fernard Celine utjecao na njezino pisanje – odgovorila s provincijskom drskošću: “Vi Amerikanci zaista nemate mašte. Ja sam utjecala na Celinea.” Zapravo je dobro da Meksikancima nisam morala objašnjavati odakle dolazim, mislila sam. Jer što bih im mogla reći? Da dolazim iz male, provincijske sredine u kojoj je arogancija neka vrsta nepisanog bontona, a ignorancija jedna od simpatičnijih ljudskih osobina? Da dolazim iz sredine koja njeguje prezir prema svakom mozgovnom naporu, gdje je slogan znanje je moć shvaćen bukvalno, gdje je, shodno tomu, psihijatar Dr. Radovan Karadžić topovima rušio gradsku biblioteku? Da dolazim iz sredine u kojoj su lokalni političari, krimosi, kompromiseri, pljačkaši, barbari i ubojice — uzori hrabrosti, morala, poštenja i napretka?

Medvjedića sam poklonila svojoj šestogodišnjoj nećaci. Kada malko poraste ispričat ću joj priču o tome kako je medvjedić dospio u njezine ruke, priču o siromašnim emigrantima koji su došli u Ameriku s vjerom da je znanje jedino pravo zlato. Učinit ću sve da i ona povjeruje u isto.

Peščanik.net, 26.11.2008.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)

Author: Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.