Ne znam je li meni promaklo nešto što svi znaju i razumevaju, ili samo ja primećujem nešto što je svima kao dobardan, uglavnom se osećam kao Mujo kad na atobahnu vozi pogrešnim smerom i preko radija sluša upozorenje da je jedan ludak udario na koju ne treba stranu, pa kaže sam sebi, dok izbegava silesiju dolazećih vozila i ova njega: ”Ih, da je jedan, nego hiljade!”

Isto je sa mnom.

Ne mogu više da čitam i slušam o Kosovu, izvinjavam se svim mojim sunarodnicima koje eto i javno izneveravam, izdajem, pa opet hteo ne hteo znam da je nakon presude Međunarodnog suda koji već znamo i kao skraćenicu našoj Skupštini naloženo da smesta donese takvu i takvu rezoluciju, naručioci behu presrećni, malo su u mastilo duvali, malo su ga sušili upijačem zaostalim iz SFRJ, uglavnom su ga brzom poštom preneli preko Atlantika i predali ga pisarnici UN, sad se pak danima priča kako će to slavno delo retorike, međunarodnog prava i etike biti prepravljeno. Te je predsednik razgovarao sa ovim, te Vlada šalje svoje ljude u Brisel na pregovore, uglavnom se čini, i to je ono što me čini Mujom na autoputu, da će nešto što je odlučila Skupština biti prepravljeno, a ne čujem (možda ipak da slušam radio, makar dok sam u kolima?) da neko brine hoće li Skupština osetiti potrebu za prepravljanjem onako krasnog pismenog sastava.

Ne da mi se ni da čitam Ustav, čim vidim preambulu iziđe pred mene Koštunica sa svojim sanjivim pogledom i obuzme me neka mala snaga, ali se sećam iz ustava koje sam po službenoj studentskoj dužnosti čitao da je Skupština bila najviši organ vlasti i društvenog samoupravljanja u okviru prava i dužnosti društveno-političke zajednice. Znajući koliko su pisci ustava kreativni pretpostavljam da je izbrisano ovo o samoupravljanju i DPZ, a da je Skupština ostala najviši organ vlasti. Što znači da njene odluke ne može niko da preinači! Može predsednik Republike neki zakon koji mu se učini problematičnim da vrati Skupštini ne bi li ga ova još jedared proverila, ali Rezolucija je em nastala po porudžbini em je dobila pet zvezdica.

Ako multidisciplinarni tim urednika, lektora i korektora, sastavljen od naših glavešina te najboljih sinova Evrope i Severne Amerike prepravi Rezoluciju dve pred nama staze stoje i ja ne znam koja je gora: da se Skupština jednostavno izvesti o prepravkama koje su zadesile njeno delo, ili da se poslanici opet navrat-nanos okupe i da pred svima urade ispravak pismenog zadatka.

Naš su predsednik i ovi iz Vlade otprilike kao roditelji u školskom odboru kojima je dozvoljeno da sa učiteljima zajedno čitaju dečije uratke, učitelji jedini imaju crvene olovke, ali roditelji su tu da nastavnik ne bi preko celog rada udario crvenim jedno veliko X! Kako će se, ako Rezolucija bude doterivana (ja ju ne bih ni pisao i šta će sa njom biti posve mi je ravno umalo ne rekoh do Kosova) naši rukovodioci obratiti Skupštini?

”Poštovana i draga Skupštino, uza svu blagodarnosti što si prekinula odmor tvojih pripadnika i što si onako brzo donela Rezoluciju koja se i nama u vrelini noći učinila savršenom te smo je u takvom stanju poslali u Njujork, moramo reći da ju je vreme pregazilo i da je kucnuo čas da uradite ispravak! Ono što ste imali bio je diktat, ali neke reči očito niste dobro čuli, neke ste pisali nepravilno, kao general Mladić kad piše ’neznam’, uglavnom ćete sada dobiti novi original iz koga ćete jasno videti šta skupštinska većina želi, s poštovanjem, predsednik Republike taj i taj, s.r, predsednik Vlade taj i taj, s.r, ministar inostranih poslova taj i taj, prot.sv.v.”

Ili će poslanici dobiti cirkularni SMS: ”Izgubili smo neke reci i sintagme iz Rezolucije, ali smo sacuvali Kosovo!”?

&

Ne bi mi ovo dig-se-lezi baš prijalo da sam ja nešto narodni izabranik, pa nisam ja vam onaj piši-briši disk, a i ovako, kao biraču smeta mi što ne čujem da neko od ovih koji pregovaraju o prekrajanju (ne granica, nego Rezolucije) strepi: ”Bogo moj, šta ćemo ako Skupština ne ushtedne da odstupi od onoga što je usvojila?! Moraćemo da trčimo u Brisel i u Ameriku sa snimkom te sednice hajdučkog nepokora, reći ćemo kako smo sve učinili da narodne deputatima odobrovoljimo i dozovemo pameti kojoj smo se i sami tek nedavno i ne baš stoprocentno dozvali, ali su protiv prepravki poslanici ustali svi do jednoga: oni koji su voleli Rezoluciju ne pristaju na plastičnu operaciju, oni pak drugi, kojima nije bio drag original neće da glasaju ni za usavršeni model!”

&

Razumem da je parlament plod ne toliko narodne volje koliko volje stranaka, svaki poslanik zna da mu je partija rodno mesto, da bez partije (van partije) nema života, tačnije ima nekih oblika praživota kojih se poslanici nerado i spominju, malo ko se živo seća ranog i bivšeg sebe; jasno je, dakle, da sve što želi partijska vrhuška žele i njeni izdanci u Skupštini (ponegde su to jedni te isti primerci homo sapiensa), pa opet, reklo bi se da je pok. Milošević barem formalno više vodio računa o parlamentu. On mu je, istinabog, bio i sredstvo da propere mnogu svoju samovoljnu ili u bračnom krugu donesenu odluku, parlament mu je bio i isprika i zavetrina, nisam ja, to je Skupština odlučila, ali i taj privid teško da je gori od ovog besprivida!

Jer: i ako bude pitana pa bude ispunila lektorsko-korektorska očekivanja, i ako bude posve zaobiđena (”Hvala ti što si svojom sada već pokojnom Rezolucijom ukazala na nepravdu koja je dotakla i anglosaksonska srca”, sincerely, Cvetković Mirko), Skupština mu dođe kao kakva agencija za registraciju tuđih motornih vozila, kao frima kojoj poverite pokojnika i ona sve radi, čak i žali, umesto vas.

Možda ima neko ko će u poslednji čas da se postara oko dostojanstva najvišeg organa vlasti koji više društveno ne samoupravlja, ali već zbog ovog što se dosad desilo propatio sam duševno barem koliko građ. Vukadinović koji koliko beše tražio od građ. Basare i od ”Danasa”? Eto, u nemogućnosti (zbog odlaska na drugu dužnost tj. na večernju šihtu) da od nadležnog suda zatražim zaštitu zakonitosti, na ovaj način zahtevam da mi država Srbija zbog nedovoljnog rešpekta njezinih velikodostojnika prema parlamentu isplati šta ja znam, pet evra. Koliko da se sudski pokaže ko je bio u pravu. Ako se za mojim primerom povedu i sami poslanici te drugi građani kojima se čini da Skupština makar formalno (formacijski) zaslužuje više poštovanja, utoliko bolje, biće mi drago.

Peščanik.net, 01.09.2010.

KOSOVO