Foto: Remus Tiplea
Foto: Remus Tiplea

Zapadni političari su sve češće prinuđeni na ulogu psihoanalitičara. Jer logika Kremlja drugačije se ne da razumeti. O prognoziranju budućih poteza da i ne govorimo. Pre neku nedelju je The New York Times izvestio svetsku javnost o razgovoru Baraka Obame i Angele Merkel, gde je ona konstatovala da ruski predsednik izgleda „živi u nekakvom svom svetu“. U nedavnom intervjuu objavljenom u The Wall Street Journal, državni sekretar SAD Džon Keri se govoreći o našem predsedniku slično izrazio: „U poslednje vreme se rađa skoro opipljiv osećaj da on (Putin) stvara nekakvu svoju realnost, svoj svet odvojen od stvarnih činjenica sa kojima se susreću ostali ljudi i svi narodi sveta, uključujući i njegov sopstveni“. A onda je progovorio jezikom psihonalize: „Pred nama je tip ličnosti čije su reakcije potpuno protivrečne svim lekcijama koje smo tokom poslednjih 60-70 godina već savladali. I sve što on čini je do te mere nekongruentno, da vi počinjete da žalite sve one koji će na kraju morati da plate visoku cenu njegove neodgovornosti. To se, na njegovu nesreću, u prvom redu odnosi na građane Rusije. Budući da je politika o kojoj je reč toliko važna lično Vladimiru Putinu, očigledno je da su tokom kalkulisanja njene visoke cene, ruski građani potpuno zanemareni.“

Tog istog dana, glavni načelnik Rusije je ponovo zakoračio u svoju realnost. Tokom poslednjih pregovora dva predsednika u Minsku, Aleksandar Lukašenko je odlučio da u punoj meri iskoristi situaciju u kojoj je on preostao kao jedan od malobrojnih lidera koji uopšte hoće da razgovaraju sa ruskim predsednikom. Beloruski „baćko“ je svoje učešće u Evroazijskom savezu izdašno potkrepio gomilom novih uslova sebi u korist. A Putin, vidno iznerviran, obratio se novinarima tek s par prigodnih reči o tome kako će sve protivrečnosti uspešno biti otklonjene i odmah prešao na odnose sa Zapadom. I tada nas je sve umirio: on, Putin, odlučio je da ne odgovara na uvedene sankcije. Mada je vlada „predlagala uzvratne mere“. Njemu su uvek potrebne nekakve zlonamerne zlice, nekakve ptice zloslutnice (ovoga puta je ta uloga dodeljena vladi), ne čijem će fonu on izgledati kao neko sasvim smiren, razložan i miroljubiv. Ali nacionalni lider ipak nije izdržao do kraja: ako se sankcije nastave, on će morati da razmisli o stranim kompanijama koje danas posluju u Rusiji; on takođe ozbiljno računa na to da će predvodnici svetskog naftnog biznisa oštro podviknuti Briselu i Vašingtonu.

A onda je sledilo glavno – Putinovo objašnjenje šta je u stvari pravi razlog uvođenja sankcija. To su pokušaji Amerike da „nađe krivca“. Jer od početka je već samo po sebi jasno da je Vašington taj koji od prvog dana stoji iza svega što se događalo i što se danas događa u Ukrajini. Pri tome je demonstrirao primenu zaista nesvakidašnje logike: „To što su SAD sada zauzele prve pozicije u razgovorima oko razrešenja nastale krize, govori nam o tome da su one i u samom početku stajale na čelu ovog procesa.“

To jest, to što Vašington sada pokušava da razreši nastalu krizu znači da je on taj koji je sve i započeo. Interesantno. Znači li to, na primer, da je Moskva zapravo ta koja je započela građanski rat u Siriji? Pri čemu se sve što se događalo i što se danas događa u Kijevu, bez dvoumljenja karakteriše kao „protivustavni prevrat“ i „osvajanje vlasti oružanim putem“. A što se aktuelnih događaja na jugoistoku Ukrajine tiče, to nije nikakav prevrat. Tamo su se prosto našli ljudi koji umeju da „kontrolišu situaciju“.

Budući da Putin ne vidi nikakve uzročno-posledične veze između politike koju vodi Rusija i svega što se danas događa u jugoistočnim oblastima Ukrajine, on smatra da su sankcije koje su uvedene protiv visokih državnih činovnika nepravedne. On tvrdi da u Ukrajini prosto nikakvih ruskih specijalaca nema. Pri čemu potpuno zaboravlja da je pre samo dva meseca isto to govorio o delovanju ruske armije na Krimu.

Eto kako izgleda Putinov svet sazdan od očiglednih neistina, prepun cinizma i sofisterija. I sada se nameće pitanje na čiju adresu su upućene sve te nesuvisle priče? Ako primalac tih poruka treba da bude svet kojim smo okruženi, teško da će one bilo koga ubediti u to da makar i deo toga što je izgovoreno odgovara stvarnosti. Ali možda je cilj svih tih priča nešto sasvim drugo. Možda svet treba uveriti u sopstvenu neadekvatnost i time ga na smrt preplašiti i naterati ga da zažmuri na neke sitne nestašluke, kao što je na primer aneksija Krima.

Nije isključeno. Ali tada će se sa Moskovom razgovarati isključivo jezikom sankcija. Kerijeva izjava je vrlo indikativna: pošto su SAD i Evropska unija pripretile sankcijama koje bi ugrozile čitave grane ekonomije, Rusija se nije odlučila da izvrši vojnu intervenciju na jugozapadnu Ukrajinu. A Putin će izgleda ubuduće moći da opšti isključivo sa beloruskim „baćkom“, koji će mu za svaku vizitu naplaćivati poseban honorar.

Ежедневный журнал, 30.04.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 08.05.2014.

UKRAJINA