Foto: Chess Wallpaper
Foto: Chess Wallpaper

Međunarodni odnosi imaju svoju unutrašnju logiku. Još davne 1987, lideri SSSR i SAD su potpisali Dogovor o likvidiranju raketa srednjeg i malog dometa (RSMD). To je bio prvi signal da se hladni rat završio. A u julu 2014, Vašington je optužio Moskvu da je vršila kopnene probe nove krilate rakete čiji domet prekoračuje okvire koji su ovim dogovorom propisane. Napominjem da su saglasno dogovoru RSMD tada bile uništene rakete s dometom od 500 do 5500 kilometara. Američka štampa je i ranije pisala o tome da usavršavanjem svoje krilate rakete P-500 koja je, kako se da razumeti, borbeni element operativno-taktičkog kompleksa „Iskander“, ruska strana zapravo krši dogovor.

Karakteristično je to da se probe vrše još od 2008, a da Amerika tek sada zvanično reaguje. Svojevremeno je SSSR, sprovođenjem u život dogovora RSMD, uništio mnogo veći broj raketa nego SAD (prosto zato jer je imao mnogo više raketa ove klase), što je bio znak da obe strane veruju jedna drugoj i da, polazeći od kvantitativnog pariteta po svim vrstama oružja, od tada pa nadalje, potpisnici ovog dogovora više neće vršiti sva ona dosadna prebrojavanja i mučna izračunavanja parametara svoje bezbednosti. I dok je to poverenje trajalo, Amerikanci su očigledno bili skloniji odluci da ne podižu veliku buku oko usavršavanja rakete P-500. A sada, kada je poverenje nestalo, Vašington upućuje protestne note i o tome obaveštava štampu, što je samo jedan od signala da je hladni rat ponovo postao realnost.

Evo, pomenuću još neke. Martin Dempsi, šef komiteta načelnika štabova Oružanih snaga SAD, nedavno je govorio o merama koje će radi svoje odbrane, sve članice NATO uskoro morati da preduzmu. Najverovatnije je reč o brzom reagovanju na moguću krizu, odnosno hitnom prebacivanju američke armije na evropski kontinent. Ispada da ako se američki vojnici možda i neće pojavljivati u blizini ruskih granica, onda je maltene sigurno da će uskoro biti razmešteni u baze za pregrupisavanje vojnih snaga NATO, i na mesta gde je uskladišteno teško naoružanje. I kako se onda ne prisetiti manevara Autumn Forge i Reforger (Return of Forces to Germany), masovnih vojnih vežbi koje su simulirajući napad sovjetske armije na Evropu, američke oružane snage organizovale 80-ih godina prošlog veka.

Administracija predsednika SAD glasno razmišlja o tome da Kijevu preda svoje obaveštajne podatake o položaju raketnih sistema na teritoriji koju drže separatisti. Poveli su se i razgovori o isporuci američkog oružja Ukrajini. Kongresu je već podnet nacrt zakona koji će ovoj državi omogućiti sticanje statusa saveznika SAD, što će samo po sebi umnogome olakšati ove isporuke. Tako se na teritoriji jedne evropske zemlje praktično ponavlja scenario mnogobrojnih partizanskih ratova iz epohe hladnog rata: SSSR je podržavao ustanike, Vašington podaničku vlast, a potom su se uloge menjale. No oba međusobno suprostavljena centra moći su tada imala dovoljno pameti i opreznosti da ove ratove ne prenose na tlo Evrope.

General Dempsi konstatuje: strateški pejsaž Evrope se do te mere dramatično promenio, da se cela stvar, nažalost, neće ograničiti samo na Ukrajinu. SSSR je predhodni hladni rat izgubio. A kakvi su izgledi današnje Rusije?

SSSR je tada imao na raspolaganju petomiliosku armiju i to brojčano preimućstvo je tada imalo veoma veliki strateški značaj. A u uslovima današnje demografske krize, Rusija može da računa na najviše 800 hiljada ljudi pod oružjem. Sovjetska industrija je tada proizvodila praktično sve, a Rusija je u mnogim oblastima privrede danas potpuno zavisna od uvoza. SSSR je osnovao prilično moćan vojno-politički savez – Varšavski pakt, a Rusija je sada, kako je ovih dana priznao i sam Vladimir Putin, „oslobođena bilo kakvih saveza“. Tako je on usput odredio i pravu cenu Dogovora o kolektivnoj bezbednosti, organizacije koju je još sasvim nedavno pokušavao da predstavi kao moćnog suparnika NATO. Spisak ovih poređenja se može produžiti u nedogled, i što se vojnog suparništva tiče, nijedno od njih neće biti u korist Rusije.

Ali to nimalo ne uznemirava ruskog Vrhovnog komandanta. „Odmah na početku moram istaći da danas ne postoji nikakva direktna pretnja našem suverenitetu, kao i teritorijalnom integritetu zemlje“ – glasila je senzacionalna izjava Vladimira Putina na otvaranju nedavne vanredne sednice Saveta bezbednosti koja je bila posvećena (sada ćete se smejati) upravo zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta Rusije. Prema njegovim rečima, odsustvo neposredne vojne opasnosti garantuje „strateški balans moći u svetu“. Međutim, ako se imaju u vidu svi nabrojani faktori, nikavog balansa nema. Rusija u svemu ozbiljno zaostaje za Zapadom. U svemu, osim u nuklearnom naoružanju. Naravno, ako se izuzme taktičko nuklearno naoružanje, Rusija i u tome zaostaje za SAD. Anatolij Serdjukov, bivši ministar odbrane je tvrdio da Rusija tek 2028. može da dostigne plafon predviđen novim Dogovorom o smanjenju strateškog naoružanja, a da će Amerikanci očigledno morati da smanjuju broj svojih raketa. Međutim, za razliku od prošlog hladnog rata, kvantitativni paritet više nije kardinalno bitan. Sama mogućnost da jedna jedina ruska nuklearna raketa može da padne na teritoriju SAD, u današnjim uslovima postaje najbitniji faktor koji će određivati buduću politiku Zapada.

Ta činjenica da Rusija raspolaže nuklearnim arsenalom koji je drugi po veličini u svetu, donedavno nije imala ozbiljnijeg uticaja na međunarodnu politiku. Svet je računao na razboritost i uračunljivost Kremlja, na to da je situacija u kojoj bi Putin mogao da odluči da pritisne dugme, nemoguća. A sada su se uslovi promenili. Rusija je postala usamljeni parija, zemlja bez resursa i bez saveznika, zemlja koja ima samo nuklearno oružje. Bojim se da će Kremlj, od sada pa nadalje neprestano morati da dokazuje kako je do te mere umobolan, da je spreman i da ga primeni. I baš zato se zbog usavršavanja nekakve nove krilate rakete Amerika odjednom tako uznemirila.

Ежедневный журнал, 29.07.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 01.08.2014.

UKRAJINA