Jim Sumkay, Beograd 2011.
Jim Sumkay, Beograd 2011.

There is no thing as a single-issue struggle because we do not live single-issue lives.1
Audre Lord

Iznenadila me je reakcija Tatjane Paunović u kojoj autorka opominje na po njenom mišljenju neumesnu i zlonamernu intervenciju ministarstva kojom je, ukratko, nosiocima sertifikata British Councila od sada dozvoljeno da pod relativno ravnopravnim uslovima konkurišu za pozicije nastavnika engleskog jezika. Iznenadila me je, jer BC je institucija od međunarodnog značaja i kalibra i njenu diplomu nije lako dobiti, naprotiv. I sam sam nosilac njihove diplome, a budući da sam antropolog i da ću „posao u struci“ naći otprilike nikada, razmišljam da prvom prilikom iskoristim novostvorenu situaciju. Uostalom, zašto bi studenti anglistike bili privilegovani u odnosu na mene, iako je količina znanja koju posedujem jednaka ili gotovo jednaka (zato se polaže test) onoj studenta anglistike? Nisu li do sada studenti BU bili privilegovani, ne samo kada govorimo o nastavi engleskog jezika, već i kada su u pitanju ostali predavački kadrovi? Mogli bi se sporiti oko toga da li su garancije British Councila dovoljno dobre, ali to je tehničko pitanje i ja lično ne sumnjam da jesu – BC nije neka lokalna institucija za proizvodnju žabokrečine, već međunarodna institucija koja decenijama ispunjava standarde u proizvodnji obrazovanja. Ne bi on bio toliko prestižan i skup da nije upravo to: British Council.

Tako bi otprilike zvučala (veoma tanka i demagoška) argumentacija jednog dela javnosti, koji bi tekstu Tatjane Paunović pristupio zlonamerno. Bojim se da bi on bio i većinski. A meni se čini da je takvoj argumentaciji prostor ostavljen zbog toga što je kritika profesorke Paunović problematiku zahvatila tek marginalno: ona valjano i s pravom kritikuje potez ministarstva, ali ga ne smešta u širi (i globalni, svakako) kontekst. Sporni dokument bi, naime, prvo trebalo sagledati u kontekstu odnosa države prema radu, koji je obeležen tehnokratskim projektima čiji je cilj njegovo obezvređivanje i pojeftinjenje (a krajnji cilj je svakako osiromašenje stanovništva) – pa tek naknadno u kontekstu odnosa države prema univerzitetu. Tu kritičko preispitivanje ne bi mogao da izbegne ni odnos univerziteta prema tržištu i radu.

Ministarstvo je povuklo očekivani potez kada je u pitanju policy pojeftinjenja radne snage: omogućilo je podobrazovanom kadru da konkuriše na ograničen broj radnih mesta, čime će se povećati konkurencija i smanjiti cena rada nastavnog kadra. Neverovatno jednostavno. Ono što se desilo je tipičan primer autsorsinga – kalamit, nesreća koja je zadesila veliki broj institucija ovog društva, potkovana prostačkom neoliberalnom demagogijom.

Ključna komponenta ove demagogije je manipulacija kategorijom „standarda“: uobičajeno se smatra da se „standardi“ postavljaju iznad nekakvih dostignutih nivoa kvaliteta, pa treba ulagati napor da se oni dostignu. U praksi, međutim, oni se obično postavljaju niže od dostignutih nivoa, uz to se uspostavljajući i kao administrativne i birokratizovane procedure (što je još jedan prostor manipulacije – jer sve i svašta nebitno se u njima može naći, a sve i svašta bitno ne mora) – sa ciljem otvaranja mogućnosti da ih „preskoči“ privatni kapital.

Autsorsing funkcije proizvodnje nastavnika neće se puno razlikovati od autsorsinga poslova koje sada obavljaju radnici zaposleni na recimo poslovima održavanja higijene u javnim ustanovama (to je inače kategorija radnica2 koje će se prve naći na udaru „štednje“). I to će se desiti otprilike ovako: „neko“ će da postavi standard po kojem na primer svaka škola mora da se čisti svakog dana (evropski standard!). Tetkice koje su sada radnice zaposlene u školama biće otpuštane, a posao će preuzimati privatne firme, koje će imati ugovornu obavezu da svakoga dana očiste školu. A standard će biti ispunjen efikasnije, jer će privatnik sa recimo deset čistačica pokrivati pet škola, dok je na istom poslu sada uposleno njih tridesetak. Savršeno? Pa ne baš: jer kada ima svoje čistačice, škola se čisti barem deset puta dnevno. Povećani profit privatnika i efikasnost nisu omogućeni ni njihovom genijalnošću ni nekakvim „preduzetničkim duhom“, već snižavanjem dostignutog standarda i smanjenjem kvaliteta pružene usluge, a svakako i nepristojno niskim platama u privatnom sektoru, prekarizacijom rada, strahovitim radnim opterećenjem i radnim uslovima koji su, gle čuda, legalizovani i legitimizovani novim zakonom o radu.

Ukratko: u gravitacionom dometu procesa beskrajne primitivne akumulacije, standardi su postali mehanizam povećanja profita umanjenjem kvaliteta.

U tom smislu, potez ministarstva nije ništa drugo do deo strateškog pristupa čiji je cilj pojeftinjenje radne snage i osiromašenje stanovništva (jer kapitalizam najbolje funkcioniše u uslovima radikalnih socijalnih razlika). A u okviru tog strateškog pristupa, sistem školovanja se štimuje da služi upravo tom cilju. Implementacija Bolonje (jer suština policy pristupa je implementacija, a ne neka maglovita namera na dugom štapu) jeste proizvela ubrzanje proizvodnje obrazovnih kadrova. I ona je na neki način standard: greda se postavi dovoljno nisko da mogu da je preskoče privatni univerziteti i onda ne treba da se čudimo kada se doktori3 proizvode kao kobasice.4 Školstvo je u neoliberalizmu (ili kako se već zove ovaj kapitalizam u kojem se davimo) viđeno da odrađuje poslove za prvi politički interes ekonomske i prvi ekonomski interes političke elite: poslove proizvodnje klasne discipline. Utoliko Tatjana Paunović greši kada tvrdi da je u pitanju rat države protiv univerziteta, jer sukob države sa univerzitetom je tek refleksija njenog odnosa prema svetu rada i taj je sukob tačno onoliko intenzivan koliko visokoškolske ustanove odbijaju da učestvuju u reprodukciji klasnih odnosa.

A poslednjih decenija se baš nisu pretrgle od odbijanja. Univerzitet se nije aktivirao kada je trebalo odbraniti znanje od znanja-robe polakomivši se na slatke pare od školarina. Univerzitetu i nastavnom kadru svojevremeno ni najmanje nisu smetale nekakve „tržišne valorizacije znanja“,5 „tržišni odnosi u obrazovanju“6 i slične gluposti. Mislili su (univerzitetski radnici) da će kvalitetom rešiti probleme i lagano prešišati prelistaj-i-zablistaj megatrendove, ekspertske agencije i privatne institucije. Pa pošto su tako mudro promislili i postupili, sada je bojim se kasno za batrganje – poslove akademaca će da obavljaju wikipedije i on-line kursadžije. Drugim rečima, ako ćemo tražiti krivce, potražimo ih i u univerzitetskim radnicima koji su ovoj situaciji kumovali.

Peščanik.net, 04.01.2015.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Borba za samo jednu stvar nije moguća, jer naše živote istovremeno pokreće mnogo stvari.
  2. Ni to nije slučajno: feminizacija siromaštva nije samo slučajnost, naprotiv, ona je strukturalno upisana u projekat rekonzervativizacije. Uostalom, nisu li nastavnici engleskog jezika u stvari nastavnice?
  3. Utoliko je ovo pitanje ključno za kritičku analizu procesa izbacivanja obrazovanja na tržište. Ako je neko za trenutak pomislio da je problem spornih doktorata tek stvar sitnoburžoaske gadljivosti, ovo bi trebalo da posluži kao podsećanje da je to pitanje u najvećoj meri važno za levicu.
  4. Ta nisu li u ovome privatni univerziteti efikasniji od državnih?
  5. Šta?
  6. Šta?