Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Stiglo nas je ono godišnje doba kad se najveći deo društvenog života odvija na sedeljkama. Tako me je zadesilo da uz dobru etničku kuhinju i pristojno vino ležerno ćaskam sa prijateljima o svačemu, pa dođosmo i na belosvetsku nestabilnost, cirkuski karakter politike, neizvesnu budućnost…

Budućnost kad se pomene, ja tu malo gubim kontrolu i izlažem svoju tezu da živimo u epicentru temeljitih promena kad ništa nije jasno, kada se sve ljuja i kada „porođajne muke“ novog vremena padaju na generaciju koja se zatekla. Na to moja supruga blagonaklono skreće pažnju prisutnima da se posluže još jednom i ne obraćaju preterano pažnju na to što sam ja sebi uvrteo u glavu…

Pošto su mi se gosti izmigoljili, ja bih bar čitaoce da ugnjavim time što sam „sebi uvrteo u glavu“. Reč je o sledećem: svedoci smo prelaska sa industrijskog na postindustrijsko, digitalno društvo, odnosno kibernetske fizičke sisteme (Cyber Physical Systems). Na početku prošlog veka, u doba tzv. druge industrijske revolucije, u vodećim zemljama tog vremena 40 odsto domaćeg proizvoda stvarano je u poljoprivredi, a za samo jedan posto više u industriji. Dakle, tek posle dva veka od prve industrijske revolucije u Engleskoj, počinje nadvladavanje industrije u stvaranju društvenog bogatstva. Tempo se zatim žestoko ubrzavao. Danas se u tim zemljama u poljoprivredi stvara oko 2 odsto, a u uslugama skoro 80 odsto BDP-a. U svetu u celini iz poljoprivrede potiče 5,9 odsto, industrije 30,5 i usluga 63,6 odsto BDP-a1 (Izvor: WDI 2016). „Postindustrija“ je globalno ovladala.

Ideje kapitalizma i socijalizma, današnji politički koncepti uopšte, nastali su zajedno sa industrijskim društvom, onim u kojem se najveći deo BDP-a stvarao u industriji, i logično je da dele sudbinu postepenog nestajanja osnove na kojoj su nikli. Tehnološki napredak je omogućio temeljite i nepovratne promene i u društvenim odnosima, te će se neminovno menjati ne samo oni, nego čak i pojmovi koji ih definišu. Menja se i redosled zemalja na svetskom vrhu, a to ne može proteći bez potresa i napetosti. Amerika je 1970. godine svetskom BDP-u doprinosila sa 21,2 odsto; njen udeo se 2015. smanjio na 16,7 odsto, a procene su da će 2025. iznositi samo 14,9 odsto. Posledica je to naglog napredovanja zemalja Trećeg sveta, kojima je proces globalizacije otvorio vrata svetskog tržišta. Kina je svetskom BDP-u 1970. doprinosila sa samo 4,1 odsto; njeno učešće je 2015. poraslo na 15,6 odsto a prognoza je da će 2025. iznositi 17,2 odsto. Kina će nadmašiti Ameriku već 2018. godine. I još: Svetska patentna organizacija saopštila je da je Kina prošle godine sa 1.010.864 registrovaih patenata (godišnji rast od 18 odsto) postala zemlja koja najbrže ide ka budućnosti.

Takve dramatične promene ne ostaju bez reakcija: Obamina administracija je panično povlačila agresivne poteze iz straha od gubljenja primata, pokušavajući da vojnom pretnjom Rusiji i Kini uspori pad svoje nacionalne samouverenosti. Tramp, koji se odavno ponaša kao da je već preuzeo vlast, racionalnije uviđa da problem nije vojne prirode i da Rusija nije ta koja je u stanju da ugrozi primate Amerike. Problem Amerike je Kina, a najefikasnije oružje protiv nje je sistem carinskih barijera. Kinesku ekspanziju omogućilo je slobodno i globalizovano tržište, pa je to područje na kojem joj se najviše može nauditi. Dakle, usporiti rast protivnika menjanjem uslova na svetskom tržištu.

Kada je Amerika u pitanju, a ni Rusija ni Kina nisu ni malo džentlmenskije, valja obratiti pažnju i na republikanskog senatora Džona Mekejna (John McCain). On je pre bilo kog predstavnika administracije boravio prvo u Vijetnamu, a zatim u Ukrajini i obećao im naoružavanje i vojnu podršku u eventualnom sukobu sa Kinom, odnosno Rusijom. Tek za njim išli su legalni predstavnici SAD i realizovali njegova obećanja. Kongresmen Dioguardi je 2008. godine tokom Mekejnove predsedničke kampanje isticao njegove zasluge za naoružavanje „boraca za demokratiju“ širom sveta, navodeći decidirano i naoružavanje OVK. On se dakle bavio tim poslom još u doba Klintona! Reč je o eksponiranom militarističkom lobisti koji je nasrnuo i na Trampa zbog popustljivosti prema Putinu. Rezultat tog duela pokazaće jasno koliko je američki predsednik samostalan u vođenju spoljne politike. Odnosno da li je Obama mogao da drži blistave govore o miru, umesto o sukobima i napetosti. Ovaj pasus je tu zato što jedino vojno/ratni interesi imaju finansijsku i političku snagu da skrenu tekuću industrijsku revoluciju od povećanja opšte dobrobiti na povećanje ubijanja i dominacije u svetu.

Kao povratak osnovnoj temi citirao bih Vilijama Gibsona, „oca“ sajberpanka: „Budućnost je već tu, samo još nije ravnomerno raspoređena“. Čak i kod nas, gde je digitalna nepismenost veoma visoka, sasvim je normalno da ni ne primetimo kako su nam razne apps olakšale život smanjenjem potrošnje vremena i živaca. A te „sitnice“ imaju visoku ukupnu cenu. Kada dodirom ekrana aktivirate WhatsApp (Messenger) istoga časa ćete se povezati sa traženom osobom bilo gde u svetu. Teško da će vam pritom pasti na pamet da taj mali komoditet donosi onima koji su ga izmislili čak 19 milijardi dolara prihoda godišnje2 i funkcioniše u 180 zemalja širom sveta.

Brojna otkrića koja su menjala saznanja i navike umela su da nastanu i kao neozbiljne zanimacije. Kepler je, na primer, formalno bio astrolog, jer mu je zabavljanje kralja i gospode prognoziranjem sudbine na osnovu položaja zvezda obezbeđivalo „fondove“ za bavljenja matematikom i astronomijom (otkriće elipsoidnog kretanja planeta i niz drugih „post-zabava“) koja su tek u vreme kosmičkih letova dobila pravi smisao. Svet je danas u toj fazi zabavljanja otkrićima koja će izmeniti naš način življenja. Ako za koju godinu dobijemo jonski kvantni kompjuter, kako to prof Vinfred Nensinger sa univerziteta u Saseksu obećava, svet će zagaziti u još jednu fazu razvoja toliko drugačiju da čak ni oni koji rade na tim novinama nisu u stanju da nazru njihove domete. Pišući o današnjim robotima Branko Milanović već iskazuje nedoumicu: „Ne možemo da predvidimo koji novi poslovi će nastati (upotrebom robota), jer ne znamo šta će sobom doneti nova tehnologija“.

Kad neko danas otpor modernizaciji svodi samo na strah od fabričkih robota koji „otimaju radna mesta“, najverovatnije je da nije u toku zbivanja u razvijenom svetu. Nabrojao bih samo neke od aplikacija koje bar koliko i roboti smanjuju potrebu za ljudskim radom, ali u sektoru usluga, a baš one i predstavljaju srž postindustrijskog vremena: Urbi (kar-šering), Uber (anti-taksi) i BlaBlaCar (prevoz na većim rastojanjima) su izvrsne saobraćajne invencije komotne, privlačne i zasnovane sa jedne strane na telekomunikacijama i mogućnosti obrade mnoštva podataka u veoma kratkom roku, koje s druge strane ostavljaju masu taksista, vozača autobusa, uslužnog osoblja bez posla. TripAdvisor izbacuje sa tržišta veliki broj putnih agencija. Airbnb u 34.000 gradova u svetu ima ponudu soba i apartmana za iznajmljivanje i desetkuje korišćenje hotela. Supermarket24 je trgovina koja u svako doba dana i noći odabira robu koju želite, pakuje i donosi vam na kućnu adresu. U celom poslu ljudskoj radnoj snazi ostao je onaj najmanje vredan deo posla – da dostavi robu. Kad se budu razvili dronovi, ljudi neće ni to raditi. Takvih apps ima na stotine. Smanjuju tradicionalnu zaposlenost, istina daju i posla ali sve manjem broju pretendenata, vrlo često bez radnog vremena, bez socijalne zaštite i na osetno nižem nivou zarade. Jedina osveta društvu koje ih je bacilo u samo-eksploataciju u zamenu za nezaposlenost je izbegavanje plaćanja poreza.

Naoko jednostavne nabrojane funkcije ne bi bile moguće bez tzv. Big Data (ogromnih setova podataka) i operativnih sistema koji na osnovu algoritama biraju ono što korisniku treba. Ti digitalni sitemi doprinose ne samo individualnoj zabavi i komoditetu, nego su efikasni i u upravljanju javnim sektorom, u trgovini i mnogim dugim delatnostima kao što su finansije, organizacija proizvodnje, meteorologija, saobraćaj… Profesorka Heike Bruh (Bruch) sa St. Gallen Univerziteta tvrdi da nema delatnosti koju digitalizacija neće učiniti efikasnijom. Primera radi, Estonija je zemlja sa najvišim stepenom digitalizovane javne administracije, pa se 85 odsto poslova te vrste može obaviti preko interneta.3

Računa se da će zahvaljujući robotizaciji i digitalizaciji poljoprivreda biti grana sa najvećim ubrzanjem produktivnosti. John Deer proizvodi već uveliko traktore bez vozača koji se preko GPS sistema kreću sa neverovatnom preciznošću i smanjuju troškove radne snage i goriva za oko 40 odsto. Digitalne sejačice štede 25 odsto semena… Takva primena tehnologije nameće rasprave u EU o usitnjenosti poseda koji su u njoj prosečno 15 hektara pa gube konkurentsku bitku u odnosu na Ameriku, Kanadu i Australiju. Srpska poljoprivreda sa prosečnim imanjem od 5,4 hektara u doglednoj budućnosti neće imati šta da traži u proizvodnji žitarica, šećerne repe i drugih kultura koje podležu berzanskim kotacijama.

Medicina je ponajdalje dogurala u „4.0“ transformaciji. Osim fantastične tehnologije u bolnicama, podaci govore da 18 odsto građana EU praktikuje tzv. connected care – poseduje neki od dodataka smartfonu koji permanento meri fizičke napore, opterećenost organa, kontroliše težinu, broj kalorija, krvni pritisak, što pomaže menjanju navika ishrane i življenja.4 Proces manipulisanja ogromnim brojem informacija omogućuje u većini zemalja EU lekaru da uvek i bilo gde ima pristup istoriji bolesti pacijenta, uvid u snimke (magnetna rezonaca, TAC…), analize koje je obavio, lekove koje koristi… Postoje platforme koje objedinjuju, analiziraju i manipulišu tim podacima, a bliska budućnost je upravljanje sistemom podataka o pacijentu kako bi specijalista mogao da mu pravovremeno uputi savete direktno na njegov mobilni, PC ili iPad.

Digitalne tehnologije su prodrle gotovo u sve pore života pa je besmisleno nabrajati dalje, iako su neke od tih aplikacija fantastične, kao na primer „roboti“ koji igraju na berzi, obavljaju advokatske usluge, zamenjuju nastavnike… i uopšte sve su te pogodnosti smišljene da olakšaju rad, povećaju produktivnost i po mogućnosti istisnu skupu i nepouzdanu ljudsku radnu snagu. Došlo je vreme kad ljudima najviše smetaju ljudi. Kao simbol tog trenda uzima se kineska CPTC (Changying Precision Technology Comp) fabrika koja je 2015. reorganizovana i robotizovana, pa od 650 zaposlenih svedena na 60, s tim da će kad se procesi uhodaju ostati samo 20 ljudi da kontroliše proizvodnju. Pričaju se bajke o povećanju produktivnosti, smanjenju škarta skoro do nule, a ni reči o onih 590 plus 40 radnika koji su ostali bez posla, ili možda dobili neki lepši i unosniji, kako neki ekonomisti apstraktno slikaju promene.

Namerno se potura primitivni „strah od mašina koje će pojesti ljude“. Niko nije lud da se boji vremena kada će mašine rmbati, a ljudi čitati knjige, slušati Vivaldija i voditi umne razgovore. Postoji izreka da bi svi hteli u raj, ali niko neće prethodno da umre. Naime, niko nije lud da posle svih obmana koje je doživeo veruje u puka obećanja. Realnost je da nezaposlenost mladih u Evropi iznosi 21,2 odsto, a da je Srbija sa 36,1 odsto na začelju. Gori su još samo: Italija sa 39,4 pa Španija sa 44,4 i Grčka sa 46,1 odsto mladih koji ne da nemaju zaposlenje, nego ni nade da će ga ikada steći. Nebriga za njih sluti da ni ubuduće neće biti potrebni nikome. Potraga za nekvalifikovanim poslićima koji će im obezbediti golu egzistenciju zločin je prema njihovom, a i prema obrazovanju uopšte. Zaposleni što ispadaju iz proizvodnih procesa samo još više pooštravaju konkurenciju i snižavaju cenu rada na dnu lestvice. Valja biti beskrajno okrutan pa preko činjenica prelaziti tako što će se konstatovati da će „neki izgubiti dosadašnja zaposlenja, dok će drugi dobiti nova, bolja i bolje plaćena“. To, pre svega, nije istina. A upravo ti koji to tvrde postoje zato da bi umanjili socijalne potrese prilikom promena i kriza. Nije istina ni da se ljudi boje budućnosti – boje se egzistencijalne neizvesnosti i taj strah je pravo, a ne sramota. Pravo, koje ako se ne uvažava, mora kad-tad eksplodirati.

Zaposlenje sve više postaje „likvidno“ – kako bi to počivši Bauman definisao; rad u doba „4.0“ u digitalnom svetu sve manje ima veze sa kancelarijom, fabrikom, fiksnim radnim mestom. U evropskim raspravama čak ni sindikati ne traže fiksna radna mesta. Traže da države, koje bacaju hiljade milijardi na spasavanje banaka,5 bar deo sredstava upotrebe na spasavanje ljudi tako što će ih osposobiti da ne dospeju na otpad zajedno sa mašinama. U 20. veku ekonomski rast zasnivao se na dominaciji kvalifikovanog fizičkog rada koji je doživljavao materijalnu verifikaciju sve boljim nagrađivanjem radnika. Danas niko pojma nema kako će se radni procesi reorganizovati; sigurno je samo to da će osobe sa višim stepenom efektivnog (a ne formalnog) znanja imati prednost. Pre 6 godina dominatna grupa plata za app projektante (application developer) iznosila je 100.000 dolara godišnje bruto. Prošle godine je već pala na 66.000 dolara. Sve veća ponuda obaraće cene i dalje.

Naravno da društvo ne bi funkcionisalo kada bi sve bilo samo crno i beznadno. Prilično sam „kopao“ da bih pronašao primer ostvarenja obećanog postmodernog „komunizma“ kad roboti ljudima ne otimaju, nego daju prostora za nova, bolja zaposlenja. Italijanska fabrika Costampress opredelila se za maksimalnu robotizaciju proizvodnje delova od specijalnih legura aluminijuma. Pre robotizacije 2010. imala je 60 zaposlenih, a 2016. ih ima 140 pretežno sa fakultetskim obrazovanjiem. Držim se onoga da niko ozbiljan danas nije u stanju da prognozira kuda ide moderno društvo, pa prema tome postoji mogućnost da je navedeni primer – budućnost. Muka je što nasuprot njemu postoje procene da će digitalizacija „uništiti“ 5 miliona (WEF), a neki kažu i do 15 miliona (SE) radnih mesta u Evropi. Budući da niko nije u stanju da predvidi kretanja, i optimizam i pesimizam su ovde podjednako validni.

Dramatične turbulencije u sferi industrijske proizvodnje, usluga i raspodele ne mogu ostati bez dubokih promena u „društvenoj nadgradnji“. Hajde da se malo poduprem marksizmom: „Društvenu nadgradnju čine područja koja su u potpunosti uslovljena ekonomskom osnovom društva: društvene organizacije – država, pravne institucije i političke organizacije kao i društvena svest – moral, religija, nauka i umetnost“, ništa od toga ne može izmaći promenama koje su započele žestokim intenzitetom i koje će tek menjati stvarnost u kojoj živimo. Imam utisak da onaj stih iz Internacionale koji glasi: „Sav svet iz temelja se menja“ ovoga puta nije poetsko nadahnuće, nego realnost.

U kom pravcu će to sve ići, ne bih znao. Mala je šteta što ja ne znam, ali gore je što to izgleda niko ne zna. Istoričari, ekonomisti, politolozi posrću u neizvesnosti. Jedini koji se snalaze su politički populisti – osećaju da su tradicionalne partije i politička opredeljenja iscrpljena, da ostavljaju sve veći prazan prostor koji oni u obraćanju dezorijentisanim biračima vešto popunjavaju svojim obećanjima. U Italiji je nikla prva sajberpartija – Pokret 5 zvezdica. Ispostavilo se da je to samo još jedna politička prevara. Nema revolucionarne partije, to je još Mao otkrio u prvom članu svoje Crvene knjižice – bez revolucionarne ideologije. Pokret 5 zvezdica nema ama baš nikakvu deologiju sem grabljenja vlasti i privilegija. Izgleda da je globalna politička pamet podjednako dezorijenisana promenama koje ne čekaju da im ona smisli koordinate.

Eto, to bi bilo ono što moja supruga smatra da sam „sebi uvrteo u glavu“.

Post scriptum

Dobio sam nekoliko pisama od osoba čija stanovišta cenim, u kojima mi odaju priznanje na dokumentovanom ali pesimističkom opisu “pobede robota nad ljudima”, uz podsećanje na Karela Čapeka i njegovu dramu R.U.R. (Rossum Universal Robots). U tom pozorišnom komadu, izvedenom premijerno 1921. godine, prvi put je upotrebio reč “robot” za androidne sluge koje će podići pobunu i uništiti čovečanstvo. Ta paralela me uznemirava i plaši da sam negde duboko pogrešio u izlaganju, ili pak ljudi čitaju ono čega se boje. Nije problem u robotima i digitalnim tehnologijama. Problem je u ljudima koji te tehnologije koriste na način da dovode u pitanje egzistenciju neelitnog dela čovečanstva. Roboti, čak i uz veštačku inteligenciju, ne mogu biti okrutni kao ljudi koji se njima služe. Činjenica je da naprednije ideje i tehnologije uvek pobeđuju i donose ljudima (onima koji prežive tranziciju) bolje uslove života. Moja je težnja da skrenem pažnju na previsoku cenu tranzicije koja se ne mora platiti, ako se umesto eksploatatorskog zauzme humanistički pristup.

Peščanik.net, 14.01.2017.


________________

  1. Struktura u Srbiji je: poljoprivreda 12,7 odsto, industrija 23 odsto i usluge 63,8 odsto, što svedoči o njenom natprosečno sitno-seljačkom karakteru.
  2. Apps su u 2015. imale obrt od 76,5 milijardi dolara. Društvene mreže (Facebook, Twitter, Linkedln) narednih 32 milijarde. Google zasebno 74,5 milijardi. Facebook je prošle godine imao obrt od 21,4 milijarde, ali je njegova tržišna vrednost 250 milijardi.
  3. Ako želite da dobijete estonsku ličnu kartu za e-boravak u ovoj zemlji, dovoljno je da popunite upitnik sa interneta, pošaljete skenirani pasoš i uplatite 100 evra. Zemlja sa 1,3 miliona stanovnika uskoro će imati 10 miliona virtuelnih stanovnika. Ministarka Taavi Okta kaže: “Fizički nismo u stanju da povećamo broj stanovnika, pa zašto to ne bismo uradili online!”
  4. Primer sam osobe koju je Lifelog obrlatio pa skoro svakodnevno hoda sve veći broj kilometara. Imam utisak da sam ranije džaba hodao.
  5. Ako sam dobro sračunao, EU je u spasavanje banaka u razdoblju 2008-2014. uložila 1.959 milijardi evra, a od januara 2015. do decembra 2016. preko QE (kvantitativnog olakšanja) još 1.640 milijardi evra. Nasuprot tome, stimulacije iz budžeta EU za istraživanja, inovacije i obrazovanje u tom razdoblju iznosile su 142,4 milijarde što je 4 odsto od 3.599 miljardi datih bankama.
The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)