Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

S tom razlikom što likovi u crtaćima ne podležu ovozemaljskim zakonima – mogu, na primer, da hodaju po vazduhu, doduše samo dok ne pogledaju nadole – dok likovi u vlasti ne podležu zakonima ove zemlje.

U najgorem slučaju, a najgori slučaj je da neko pokuša da ih prizove zakonu, braniće se sa: to nisam ja, to je moja Šauma. I biće izuzeti od zakona jer je lična karta ukradena, a potpis falsifikovan kao što je lepo utvrdio neutvrđeni bugarski grafolog.

A ako se ipak utvrdi da nije odgovorna Šauma već neko iz vlasti, onda će se odmah ”utvrditi“ i da je sasvim prihvatljivo objašnjenje da neko dvadesetak puta skokne do Kanade kako bi od tetke donosio po deset hiljada evra. Ili da desetak hiljada ljudi pronađe svako po dvojicu dobrovoljaca koji će na svoje ime uplatiti vladajućoj partiji po 40.000 dinara.

A ako nije ni Šauma, a ne može ni da se nategnuto objasni, oglasiće se viši sud u liku ministra prosvete i objasniti da doktorati ne mogu da se retroaktivno ponište jer bi se tako ukaljao ugled onih koji su ih plagirali. Jer plagijatori imaju porodice pa nije red da se pred njima brukaju kao što su se već obrukali pred akademskom i širom zajednicom.

A ako nešto ipak stigne i na pravi sud, neće se suditi ni po babu ni po stričevima već po – braći i žandarmima. Pa će se doneti presuda da su žandarmi krivi za zlostavljanje i mučenje brata tadašnjeg premijera a sadašnjeg predsednika države kao i brata tadašnjeg a začudo i sadašnjeg gradonačelnika Beograda. Što je sasvim očekivano. U crtanom filmu. Jer se u crtaćima ne postavlja pitanje kako je nešto moguće. Kako je moguće da se utvrdi krivično delo za haški Tribunal (zlostavljanje i mučenje!) a dobije uslovna kazna? Ili, ako nije utvrđeno, zašto su uopšte kažnjeni pa makar i uslovno? Naravno, van crtanog filma bi se neko zapitao i kako je moguće da su u tom incidentu učestvovala i vojna lica na dužnosti kad im dužnost nikako nije smela biti da obezbeđuju braću funkcionera?

Ali, pošto je u pitanju crtani film i to najčešće onaj u kojem Patak Dača i bokserski sudija (slučajno takođe patak) pokazuju na sirotom Lovcu Elmeru koji su udarci nedozvoljeni, vlast će nastaviti da nam demonstrira šta ne sme da se radi. Pa će ličnim primerom pokazati koje su reči zabranjene u Parlamentu (”kuso i repato”), kakve se uvrede ne smeju upućivati poslanicima (”žuti lopovi”, ”treba vam lekar ili psihijatar”, ”očigledno se razumete u prevare”…), kako se ne sme neosnovano tvrditi da su politički konkurenti počinili ubistvo (”poznato je”) a da njihove supruge trguju drogom (”šefica narko tržišta”) dok su novinari i urednici plaćeni milionima da kritikuju vlast (”ološ”)…

A šta je sve još nedozvoljeno (opoziciji i objektivnim medijima) vlast će nam demonstrirati već u prvom sledećem javnom nastupu.

Peščanik.net, 11.12.2017.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)