Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

(I)zaziva li zbilja Aleksandar Vučić „makedonski scenario“, šta god to značilo – a objasnićemo kasnije šta stvarno znači – u Srbiji? Sudeći po onome što govori i radi, odgovor je – da.

Uskraćivanje javnih beležnika opozicionim predsedničkim kandidatima u Beogradu, zabrana koncerta opozicionih (!?) pevača u Smederevu (da li da uskoro očekujemo zabranu predstava u kojima igraju Vučićevom režimu neskloni glumci), onemogućavanje predizbornog skupa u Krupnju.., da navedemo samo nekoliko najnovijih nasilničkih akcija koje je Srpska napredna stranka izvela, a da kampanja nije praktično ni otpočela.

Ali, ma kakoliko paradoksalno zvučalo, nije to možda ni najvažnije, između ostalog i zato što neki od tih poteza – poput onog u Smederevu koji je isprovocirao protest desetak hiljada mladih – predstavljaju „pucanj u sopstvenu nogu“.

Mnogo više trenutno, ali i dugoročno, zabrinjava ono što Vučić govori. Naime, u kom smeru će ići njegova kampanja i šta će biti njene osnovne karakteristike aktuelni premijer i predsednički kandidat je jasno naznačio već na svom prvom predizbornom mitingu u Vranju:

„Ne dam vam da srušite Srbiju. Srbija neće biti ni Ukrajina ni Makedonija”, rekao je Vučić obraćajući se (valjda u svojoj glavi, pošto je u hali nije bilo) opoziciji.

Da je poređenje sa Ukrajinom potpuno promašeno pokazao je već u svojoj hitroj reakciji ukrajinski ambasador u Beogradu Oleksandar Aleksandrovič pa u to nećemo ulaziti.

Ali, otkud to poređenje sa Makedonijom, šta bi mogao da bude onaj gore pomenuti makedonski scenario, šta se to zaista dešava u Skoplju?

U najkraćem – vladajuća partija, na čelu sa premijerom Nikolom Gruevskim i predsednikom Đorđem Ivanovim neće da preda vlast iako je izgubila na izborima. Tačnije, pojavila se postizborna koalicija koja ima većinu u parlamentu, ali to ne menja suštinu stvari – Gruevski neće da siđe sa vlasti i pokušava na razne načine da destabilizuje zemlju ne prezajući čini se ni od građanskog rata.

Pri tome je iz ugla Srbije posebno indikativna retorika koju Gruevski koristi, a prema kojoj bi dolazak na vlast opozicionog kandidata Zorana Zaeva ugrozio vitalne interese Makedonije i predstavljao izdaju njenih nacionalnih interesa. Zar isto to, iskrsava “pravo niotkud” sad pitanje, ne radi i Vučić. Jer, kada sa govornice u Vranju uzvikuje „Dobro znaju svi oni koji ulažu u opoziciju da kao predsednik vlade ili republike nikada neću ugroziti nezavisnost i samostalnost Srbije“, on u stvari, indirektno ali nedvosmisleno, tvrdi da opozicija tu „nezavisnost i samostalnost“ neće čuvati i proglašava je nepatriotskom, izdajničkom.

Konačno, kao što Gruevski makedonsku opoziciju optužuje da je koalicioni sporazum napravila pod uticajem stranih sila, u inostranstvu, tj. Albaniji, tako isto Vučić srpsku opoziciju optužuje da se nalazi pod inostranim uticajem, tj. pod patronatom pojedinih ambasadora, samo što, jel’, Srbija nije „mačji kašalj“, pa se radi o mnogo većoj sili – Americi.

Gruevski je sporazum koji su napravile opozicione partije u Makedoniji nazvao „Tiranska platforma“, aludirajući ne samo naravno na mesto gde je navodno nastala (što opozicija oštro demantuje), nego i na njen politički sadržaj. Ne znamo za tu makedonsku, ali platforma sa koje nastupa Vučić – sve jače represalije nad opozicijom, njeno poistovećivanje sa antidržavnim elementima, zloupotreba i devastacija državnih institucija u privatne i partijske svrhe – mogla bi s punim pravom da ponese to ime.

Peščanik.net, 06.03.2017.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Makedonski scenario 5

Dejan Ilić – Makedonski scenario, novi nastavci

Mijat Lakićević – Makedonski scenario 4

Mijat Lakićević – Makedonski scenario 3

Dejan Ilić – Ko ponižava Srbiju?

Dejan Ilić – Još malo o makedonskom scenariju

Mijat Lakićević – Makedonski scenario 2

IZBORI I PROTESTI 2017.
MAKEDONIJA

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.