Skopje, foto: Peščanik

Skopje, foto: Peščanik

Istorijski sporazum između Skoplja i Atine o novom imenu (Bivše Jugoslovenske Republike) Makedonije u Beogradu je dočekan (s) mukom. I to u oba značenja. Ne zna se samo šta je bilo prvo – da li muka pa muk ili je bilo obrnuto. No, svejedno, poruka je bila jasna i glasna. Dakle, umesto da iz Beograde takoreći istog časa polete pisma i razglednice sa čestikama i najboljim željama zato što je jedan veliki problem, koji je opterećivao čitav region, skinut sa dnevnog reda, Beograd se „pravio lud“. Po principu – kako je to na konferenciji za novinare rekao ministar spoljnih poslova Ivica Dačić – šta se to nas tiče. Jer – nismo „pozvana strana“ i „nema šta da se čestita“.

Zašto se Beograd tako poneo? Da li je u pitanju žal za „južnom Srbijom“? Da li to, zatim, Dačić podmeće klipove u točkove „evropske Srbije“, što on fakat čini, samo je pitanje da li mu te klipove dodaju sa najvišeg mesta? Ili se radi o ličnoj surevnjivosti našeg najdražeg vođe što je sad neko drugi postao omiljeni balkanski političar u Briselu i Berlinu, a bogami i u Vašingtonu. I „garant stabilnost na Balkanu“, ma koliko se ta floskula izlizala. Jer, evo, Zaev je rešio spor sa Albancima oko zajedničke države, sa Grcima oko imena te države i sa Bugarima oko jezika. Dakle, on je čovek koji probleme rešava, dok Vučić sve više postaje čovek koji probleme ne da ne rešava, nego ih gomila. A konflikte zamrzava.

Kad već pomenusmo gde je sve sporazum pozdravljen, recimo i gde nije. Nije teško pogoditi; naravno – u Moskvi. Tako se Srbija još jednom svrstala uz tabor kojem navodno ne želi da pripada.

U stvari, nije da Makedonija nije dobila nikakvu čestitku iz Beograda. Jeste, i to diplomatskom poštom. Tek što je, naime, objavljeno da je istorijski sporazum između (Severne) Makedonije i Grčke potpisan, Srbija je objavila da je za novog ambasadora u Skoplju postavljen Rade Bulatović, bivši šef Bezbednosno-informativne agencije, kolokvijalno rečeno Udbe. Uzgred, dosadašnji ambasador u Ukrajini, veliki Koštuničin „pouzdanik“, hteo je, tada kada su se mesta raspodeljivala, da ide u Istambul, ali je Turska, kao država članica NATO pakta, gde se o tim stvarima pažljivo odlučuje, odbila da primi tzv. „agreman“. Što se, pak, Makedonije i Makedonaca tiče, oni će nesumnjivo shvatiti (n)ovu poruku. Posle Gorana Živaljevića – agenta uhvaćenog u Sobranju tokom pokušaja državnog udara maja prošle godine – kojeg je Beograd morao da povuče, sada se šalje „bezbednosni oficir“ još višeg ranga i na još više mesto.

Uopšte, zanimljivo je da aktuelna vlast svoju „policijsku diplomatiju“ sve više koncetriše na naš region. Tako su pre nekoliko dana nekadašnji šefovi Udbe postavljeni za ambasadore u manje-više bliskom susedstvu: Nebojša Rodić u Beč, a Aleksandar Đorđević, kao i Bulatović, baš u prvi komšiluk, u Sarajevo. I to nešto, tačnije – dosta, govori o strateškim preferencijama ove vlasti.

Upravo u vezi sa tim, na kraju, nije zgoreg primetiti ni sledeće. Ni srpska opozicija se, naime, kada je reč o grčko-makedonskom sporazumu, nije baš proslavila, naprotiv. Ni ona kao da ne vidi mnogo dalje od sopstvenog nosa, koji je, pak, prilično nisko pao. Umesto da održi konferenciju za novinare i pozdravi dogovor dve prijateljske zemlje i postavi se, i predstavi – i u zemlji i u inostranstvu – kao alternativa, ona ogroman prostor spoljno-političkih odnosa benevolentno prepušta Vučiću.

Peščanik.net, 21.06.2018.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Makedonski scenario, novi nastavci

Mijat Lakićević – Makedonski scenario 4

Mijat Lakićević – Makedonski scenario 3

Dejan Ilić – Ko ponižava Srbiju

Dejan Ilić – Još malo o makedonskom scenariju

Mijat Lakićević – Makedonski scenario 2

Mijat Lakićević – Makedonski scenario

MAKEDONIJA

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.