Greta Garbo kao Ninotchka (1939) © MGM

Greta Garbo kao Ninotchka (1939) © MGM

1.

Uzmimo najsvježiji primjer, film Damiena Chazellea, La La Land (2016). Film je prošle i ove godine pobrao sve nagrade koje je mogao pobrati i zaradio sve milijune koje je mogao zaraditi. Na dodjeli Oscara početkom ove godine dogodila se lako razumljiva pogreška: s obzirom da je La La Land osvojio Oscara u mnogim drugim filmskim kategorijama nitko nije sumnjao da će ga osvojiti i u kategoriji najboljeg filma. Zato je informacija o pobjedi gotovo prirodno iscurila iz koverte, zatim iz ustiju Fay Dunway, da bi se koju minutu poslije ispostavilo da je informacija pogrešna. Nagradu za najbolji film 2017 dobio je Moonlight.

You Tubeom kola SNL-video klip La La Land – Interrogation, koji na najkraći i najdirektniji način objašnjava bit kulture koju smo godinama gradili, kojoj smo, valjda, težili, i u kojoj se danas koprcamo kao njezini gubitnici ili dobitnici. U policijsku stanicu priveden je mladić koji se, nesvjestan prisutnosti skrivenih kamera, u nekom kafiću usudio pred svojom sugovornicom izraziti sumnju u to da je La La Land zaista toliko dobar koliko to svi zdušno tvrde. Dvoje agenata u policijskoj stanici grubo ispituju sumnjičavog siromaška i tjeraju ga da prizna da je La La Land savršeni filmski proizvod.

2.

Iljf i Petrov autori su satirične pripovijetke Kako se stvarao Robinzon (Kak sozdavalsja Robison, 1932), a znalci ruskoga jezika mogu na You Tube odgledati i kratku filmsku adaptaciju pripovijetke u režiji Eldara Rjazanova (1961). O čemu se, dakle, radi? Redakcija nekog časopisa nastoji privući mlade čitaoce koje su izmorili tekstovi napisani sa “slinavom ozbiljnošću”, pa se urednik obraća piscu Moldovancevu da s kakvim pustolovnim štivom osvježi časopis. Trebalo bi napisati novog, sovjetskog Robinsona Crusoea, smatra urednik, s čime se pisac, htio ne htio, slaže. Urednik će zatim postavljati piscu mnoge neobične zahtjeve, pa će tako nakon brodoloma na pusti otok isplivati ne samo Robinson nego i članovi mjesne zajednice, zajedno sa sekretaricom, a ubrzo će pusti otok (koji je u međuvremenu radi lakše komunikacije postao poluotokom) naseliti brodolomne sovjetske proleterske mase. Radi se ipak o sovjetskom Robinsonu, zar ne?

Zapanjujuće je koliko su kratki filmski skeč Eldara Rjazanova i video kilp SNL-a slični. Kako je to moguće?! Vremena su nespojiva, sistemi i kulture nespojivi su, konteksti su udaljeni i različiti. Pripovijetka Iljfa i Petrova objavljena je 1932. i filmizirana 1961., dok je video klip La La Land – Interrogation svježa parodijska fusnota na film koji se u brojnim kino dvoranama po svijetu vrti tek nekoliko mjeseci. Jer podsjetimo se: 1932. održan je znameniti Harkovski kongres, gdje je doktrina socijalističkog realizma postala vodeća i službena. Godina 1932. obično se uzima kao početak staljinizma, koji će ubrzo radikalno promijeniti ne samo sovjetsku nego i druge komunističke kulture, i trajati sljedećih dvadesetak godina. Kratka priča Iljfa i Petrova (kao i njihovi romani Zlatno tele i Dvanaest stolica) pokazala se snažnom anticipacijom onoga što će tek uslijediti. Pa ipak, kako se usuđujem dovesti u vezu video klip SNL-a sa satiričnom pričom Iljfa i Petrova? Jesam li uopće provjerila koje je vani stoljeće?

3.

U New Yorku sam srela znanca s kojim sam znala voditi strastvene razgovore o književnosti.

“Što misliš o novoj knjizi XY-a?”, pitao je.

I prije nego što sam uspjela otvoriti usta, rekao je…

“Brilijantna je, zar ne?”.

”U pravu si”, rekla sam klonulo.

Zašto je moj inteligentni znanac svjesno izgovorio frazu koja nije značila ništa, koja se mogla primijeniti na sve i svakoga, u bilo kome trenutku i bilo kojom prigodom? Najednom mi se učinilo da predamnom ne stoji osoba koja je odlučila da poštuje konvencije nepisanog književnog bontona, nego homo sovieticus, homo duplex, većinska humanoidna vrsta koja je, kažu, živjela u komunističkim vremenima, a koju je karakteriziralo licemjerje, načelni oprez, načelno izbjegavanje konflikta i paranoja, ne, dakako, kao dijagnoza već kao life style. Izbjegavanje konflikta imalo je ne samo obrambenu narav nego je bilo i znak dubokog nepovjerenja u vlastitu humanoidnu vrstu. Zbog svega toga odgovorila sam potvrdno, što je samo značilo da je svaki daljnji razgovor bespredmetan, da oboje, naravno, lažemo i da ćemo nastaviti lagati.

Gdje je izvor ovog neobičnog ničim opravdanog licemjerja, koje je postalo ne samo kod ponašanja nego pokreće i oblikuje kulturu našeg vremena, tu koju, bez većeg rizika da ćemo pogriješiti, možemo nazvati kulturom koncenzusa? Zar u strahu? Hoće li nas netko zaista privesti u policijsku stanicu, kao u komičnom SNL-spotu, ako priznamo da nam se Ellena Ferrante ne sviđa toliko kao drugima? Moj američki znanac i ja, svaki sa svoje strane svijeta, svaki sa svojim različitim iskustvima i različitom, uostalom, dobi, živimo u kulturi na koju smo, htjeli ne htjeli, ipak pristali. Gospodar te kulture je novac i, dakako, koncenzus. U takvoj konstelaciji ustati i javno reći da je La la land loš film moglo bi biti ravno društvenome samo-izopćenju, što je tek drugi oblik samoubojstva. Naime, u obranu vrijednosti “proizvoda” skočiti će mnogi koji su participirali u proizvodnji, ti koji proizvod trebaju prodati i na njemu zaraditi, ti koji su uvjereni da se uloženo mora stostruko vratiti. Kultura koncenzusa proizvod je moćnog tržišta. U igri sudjeluju i ti koji neće novčano profitirati. Postoje, međutim, i druge vrste profita. Kultura je oblik socijalizacije. Književnost, film, vizualne umjetnosti, arhitektura, muzeji, opera, galerije polja su socijalizacije. Digitalno tržište, novi digitalni žanrovi (socijalne mreže) sve su to moćne opruge globalnoga tržišta. Digitalno doba drastično je smanjilo klasni aspekt kulture. U komunizmu je to učinila propaganda i komunistička kulturna politika i praksa. U današnje doba demokratizaciju umjetnosti omogućila je digitalna revolucija. Kultura danas pripada svima, kao što svi, zahvaljujući digitalnoj revoluciji, imaju mogućnost da participiraju u kulturi.

Kada sam u avionu za Zagreb, iz razgovora s mladom suputnicom saznala da je ona učiteljica matematike iz Singapura, koja s dvije svoje prijateljice putuje u Zagreb (Zagreb je u Hrvatskoj, zar ne?) ne bi li vidjele Muzej prekinutih veza, shvatila sam koliko je opasno i teško reći da Muzej prekinutih veza možda i nije najuzbudljivija kulturno-turistička atrakcija koja se može naći u tome dijelu Europe. Oboružane iPhoneima tri mlade Singapurke djeca su kulture koncenzusa, a da o tome pojma nemaju. Nemati pojma, uostalom, fundament je na kojemu se kultura koncenzusa i drži.

U antologijskoj filmskoj komediji Ninočka mlada sovjetska žena odbacuje sav svoj komunistički ideološki paket ne toliko zbog ljubavi prema šarmantnom grofu Leonu d’Algoutu koliko zbog fascinacije antologijskim šeširom u obliku tuljca. U ideološkoj bitci između komunizma i kapitalizma pobijedio je, barem što se Ninočke tiče, tuljac.

4.

Mi nismo poklekli zbog modnog detalja, mi smo svjesno pristali na nov, moćan i dubok oblik licemjerja. Mi smo participanti, stvaraoci i konzumenti moderne kulture koncenzusa. Ušavši na mala vrata, kultura koncenzusa tiho se ušuljala u naše živote s čvrstom namjerom da tu dugoročno i ostane. Danas živimo okruženi urednim, ali i neuzbudljivim kulturnim okolišem iz kojega su nestali opasni i uznemirujući oblici umjetničkog života: individualno mišljenje, imaginacija, iskrenost, intuicija, polemika, subverzivne (zaista subverzivne) umjetničke geste, autentičnost, robustnost, pobunjeništvo, pristanak na osobni rizik… Prema znamenitoj izjavi Jevgenija Zamjatina (u pismu upućenom Staljinu) samo luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici stvaraju “pravu književnost”. Ponovimo još jednom: pravu književnost stvaraju luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici. Danas je književnost (ako govorimo o književnosti) u rukama “marljivih i pouzdanih činovnika”, nabildanih ispisivača prekomjernih stranica, uspješnih pregovarača i samo-promotora, autora koji su uvjereni da je njihov književni posao iscjeliteljski, samo zato jer se njihove knjige dijele poput hostije. Danas je književnost u rukama autora čiji romaneskni likovi nisu u stanju napisati gramatički korektan mejl, niti se pak zaista udubiti u sado-mazohističke igre (iako inzistiraju na jednom i drugom), ali zato svoju zamornu nepismenost ponosno pronose iz toma u tom, u svim nijansama sive. Danas je književnost u rukama književnika koji surfaju slobodoumno, interkulturalno i globalno, pa u njihovim romanima američke domaćice hrle u Amsterdam da se tamo zaljube u lažne učitelje sufizma, a ovi pak u potrazi za spiritualnošću umiru na geografskim točkama puno egzotičnijima od Amsterdama. Danas je književnost u rukama pisaca koji su se zatvrdoglavili da nam priču o holokaustu ispričaju kroz usta prepariranih životinja, majmuna i magaraca, a sve u namjeri da uzdrmaju našu tobože uspavanu imaginaciju i pozovu nas na moralnu odgovornost…

5.

Moćno tržište (koje ne samo da vlada kulturom našega vremena nego ono jest kultura našega vremena) pacifiziralo je svaki umjetnički otpor, učinivši to sa svime, pa tako i s ruskom avangardom (i evropskim modernizmom). Tržište je pacifiziralo kulturu avangardnog otpora komercijaliziravši ga, baš kao što je komercijaliziralo Staljina i staljinizam. Tako su se egzekutor i njegove žrtve našli na istoj tezgi, u istome košu, tako su se usput zagubile razlike, tako su izbrisane ideje o umjetničkom otporu, o samoj dinamici umjetnosti, o zbacivanju okoštalih oblika s parobroda suvremenosti, o preuzimanju osobnoga rizika, o umjetnosti kao uskrsnuću riječi, o umjetnosti kao očuđenju, o umjetnosti kao o revoluciji, o umjetnosti koja će biti pljuska društvenome ukusu, koja će promijeniti svijet, inače je neće biti. The last mass trials were great success. There are going to be fewer but better Russians / Poslednja masovna suđenja su postigla ogroman uspjeh. Rusa će biti manje, ali će biti bolji, kaže na jednome mjestu Ninočka. Rusi, dakako, nisu postali bolji. Samo ih je bilo manje. A onda još manje. Rusku revolucionarnu kulturu otpora, rusku avangardu, uništio je staljinizam. Pritom bukvalno: u staljinističkim logorima pobijeno je, kažu, nekih milijun i po književnika, umjetnika i mislilaca. Nakon rehabilitacije ruske avangarde započela je njezina druga, spora i tiha smrt. Egzekutor ovoga puta nije imao stroge brkove. Smrt je došla u obliku demokratskog, slobodnog, blještavog i nadasve zavodljivog tržišta.

6.

Cijelu jednu kulturu umjetničke subverzije tržište je, uz naš pristanak, svelo na citate. Citati su poput kućnih ljubimaca koji se bore za našu pažnju: citati iz Joyceova Uliksa na šalici za jutarnju kavu, Duchampov znameniti Fountain na ljetnoj majici. Znamenite Malevičeve Sportiste odlili smo u kaširanom papiru kao suvenirne lutke u raznim veličinama, od onih koje se mogu smjestiti na dlan do onih koje se smještavaju u vrt. Tršište nas je, uz naš vlastiti pristanak, pretvorilo u educiranu rulju koja obožava umjetnost. Umjetnost (književnost, slikarstvo, film, glazba…) naš je omiljeni tematski park.

I tako smo se obreli na nezaustavljivoj traci gole, nezasitne i nezaustavljive proizvodnje, s izbrisanom sviješću o kontinuitetu i smislu naših napora. Ne znamo koje je stoljeće vani, niti se žurimo da mu damo ime. Epoha postmodernizma, ma što o njoj mislili, još uvijek je branila povjesni kontinuitet, služeći se, između ostaloga, strategijama omagea, posudbe, parodije i rekonstrukcije. Danas je jedini oblik održavanja književno-povijesnoga kontinuiteta metaforički rečeno – kopiranje. Pa što? Ne živimo li na kraju povijesti?! Koga uopće zanima kontinuitet?! Kultura digitalnog doba podsjeća na kaotičnu kašu sačinjenu od mnogobrojnih i slučajnih “posudbi”. Prepisivanje i kopiranje najavljuju kraj svake umjetnosti. Možda baš zato, u predosjećanju kraja, sve što proizvedemo proglašavamo brilijantnim: Ferrante je brilijantna (Pravde radi, treba spomenuti da je konačno jedna književnica zaslužila orden brilijantnosti, do sada su, naime, na brilijantnost polagali pravo isključivo samopozvani branioci kanona, muškarci, dakle!), Knausgaard je brilijantan, i La la land je brilijantan…Nema više nikoga tko bi se usudio tvrditi suprotno. A i da ima, koga bi to uopće više zanimalo?!

Svjedoci smo čestih kolektivnih i globalnih histerija. Dovoljno je da se netko slavan u neku korisnu svrhu polije kantom hladne vode po glavi (ice bucket challenge), pa da polijevanje krene svijetom poput tsunamija, da se i slavni i anonimni ljudi krenu polijevati kantama hladne vode, a da većina njih uopće ne zna zašto to čini, da se većina polijeva zato što se polijevaju drugi, da se većina polijeva jer se polijeva cio svijet. Ako je tako, ako smo svi mi nosioci jakog imitativnog gena, ako gen zadužen za naše imitacijske sposobnosti postoji u svakome u nas, ako je, što više, zalog postojanja ljudske vrste, onda smo vrsta podložna manipulaciji, onda je dovoljno da se Hitler počeše po uhu, pa da se većina nas počeše po uhu, i da pritom i ne slutimo da je češkanjem po uhu Hitler dao znak stražarima da uključe plinske komore, te da je s našim češkanjem po uhu dobio koncenzus… Ako se u roku od nekoliko godina većina građana bivše Jugoslavije mogla natjerati da vjeruje da su živjeli drukčije nego što su živjeli, da povijest koju pamte nije njihova prava povijest, da njihov dobar susjed nije njihov dobar susjed, i ako se sve to čini ne zbog ispravljanja povijesne pravde nego zato da bi se na tome netko obogatio, kako onda možemo vjerovati da isti zakoni ne vladaju i drugim poljima ljudskog interesa. Kako možemo vjerovati da našim književno-estetskim kriterijima vlada goli ukus, a ne nešto drugo?! Nije li kupnja knjige, koju su prije nas kupili milijuni drugih čitalaca, isto što i polijevanje kantom hladne vode po glavi? I u jednom i u drugom slučaju pojma nemamo zašto to činimo, ali smo spremni braniti naš izbor do krvi. Ustvari, čim manje znamo čime se rukovode naši izbori, tim smo ih više spremni braniti do krvi. Možda su, dakle, i naše književno-estetske vrijednosti inducirane, možda je zato La la land najbrilijantniji filmski mjuzikl na svijetu.

7.

Sa svojim njujorškim znancem odgledala sam “Manifesto” Juliana Rosefeldta, s Cate Blanchet u glavnoj i jedinoj ulozi. Nenadmašna Blachet, sa svojom pojavom, maskama i glumom, prebrisala je smisao i snagu riječi koje su izlazile iz njezinih usta. Rađen u maniri vrhunskih crno-bijelih Calvin Kleinovih reklama film je posvećen “svim sjajnim autorima šokantnih manifesta” (“To all marvelous authors of these mind-blowing manifestos”). Kada smo izašli iz kina bila sam ponosna na svoga znanca: nije omanuo, nije se ulovio na udicu na koju je bilo teško ne uloviti se. Jer svi su se ulovili. Njegova hipnotiziranost strahom od moguće socijalne isključenosti bila je privremena. Polako i nekako pomireno vraćali smo se s projekcije filma kući. Nije bilo mjesta za mnogo riječi. Vraćali smo se s brilijantno organiziranog kulturnog sprovoda. Autor filma natjerao nas je da odamo počast kulturi manifesta. Razmišljala sam o tragediji prolaska kroz dvije smrti. Mnogi majstori ruske avangarde prošli su kroz dvije: jednu egzekuciju obavio je staljinizam, a drugu naša slavna umjetnička epoha, kultura koncenzusa.

Pozdravila sam se sa svojim znancem i putem prema metro stanici prisjela na klupu u minijaturnom parku na križanju W Houston ulice i Šeste Avenije. Manhattan se kupao u blještavom sunčanom danu. Najednom mi je napamet pala Ninočka. Što bi bilo da ona sada sjedi na klupi pored mene? Kako bi izgledala? Koje bi replike izgovorila ta majstorica najvrckavijih replika u povijesti filmske umjetnosti. Bi li rekla: I should hate to see our country endangered by my underwear / Ne bih volela da ugrozim našu zemlju svojim donjim vešom?

Pored mene je prisjela stara beskućnica, parkiravši pored klupe metalna kolica na kotače, kakva koristimo u samouslugama. Kolica su bila prepuna smeća. Tako se barem činilo na prvi pogled. Nakon pažljivije vizualne inspekcije sadržaja kolica stala sam razlikovati predmete: prazne boce San Pellegrina, prazne limenke Heinekena, dvije prazne boce Martinazzija i hrpa papirnatih vrećica iz Macy’s-a. Starica je, čini se, bila senilna ili je naprosto glumila senilnost ne bi li izbjegla smarajuću konverzaciju. U mome vizualnome polju fokusiranom na sadržaj staričinih kolica najednom su zatitrale crvene zvijezde petokrake…

Moja vizualna osjetljivost na crvenu zvijezdu-petokraku razumljiva je. U Hrvatskoj, nekadašnjoj jugoslavenskoj republici, u kojoj sam rođena, a današnjoj samostalnoj članici EU, vodi se posljednja bitka za zabranu crvene zvijezde i konačnu destigmatizaciju svastike, s gotovo izvjesnim ishodom u korist svastike. S padom komunizma i dolaskom demokracije crvena zvijezda izgnana je iz hrvatskog vizualnog polja, da bi je zamijenile svastike, crne i brojne poput žohara. Ova starica na klupi pored mene zaboravila je, čini se, zašto skuplja crvene zvijezde, ali je njezin ukus za ljepotu dizajna ostao netaknut. San Pelegrinno, Martinazzi, Heineken, Macy’s i skora proslava stote godišnjice Oktobarske revolucije… Ninočka?! Je li moguće?! Ne, nažalost, nije Ninočka, radi se tek o trenutku brilijantnog deficita umjetničke imaginacije koji me je bio strefio na jednoj klupi u njujorškom parku, u mjesecu maju 2017.

07/ 2017.

Ovaj tekst je objavljen 13. septembra u časopisu De Groene Amsterdammer na holandskom jeziku. Ljubaznošću autorice dobili smo originalan tekst i dozvolu da ga objavimo.

Peščanik.net, 18.09.2017.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)

Author: Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.