Smisao suda jeste uloga nepristrasnog arbitra u sporovima građana/nki i zaštitnika ljudskih prava. On je najpodesniji da odlučuje upravo zbog odsustva ličnog interesa, simpatije i antipatije, imun je na šarm, novac i društveni položaj, otporan na predrasude, ili bi bar trebalo da bude. Ukoliko sud masovno zanemaruje svoju osnovnu ulogu, on dodaje jedan sloj nepravde na drugi i tako stvara planinu neprava i nepravde koja zaklanja vidik svima nama, te više ne vidimo čemu zapravo taj sud služi.

Analiza više od 1000 sudskih odluka donetih u postupku lišenja poslovne sposobnosti i produženja roditeljskog prava u periodu od 2008. do 2010. godine u Srbiji upravo otkriva jednu takvu planinu nepravde. Sud odlučuje o lišenju poslovne sposobnosti u vanparničnom postupku vodeći se pre svega jednim paternalističkim motivom, tj. nastojanjem da zaštiti osobu od same sebe. Preovlađujući pristup je da postoje ljudi nesposobni da rasuđuju, donose odluke i vode računa o svojim interesima, pa je tu prijateljska ruka države da ih odvede na pravi put i da se, kroz institut starateljstva, brine o njihovoj dobrobiti. Lišenje poslovne sposobnosti povlači za sobom ne samo nemogućnost raspolaganja imovinom, što bi većina građana pretpostavila, već i oduzimanje skoro svih ljudskih prava, kao što su pravo na stupanje u brak, pravo na donošenje odluka o sopstvenom telu, o biranju mesta prebivališta, pravo na rad, pravo na udruživanje, aktivno i pasivno biračko pravo, itd. U ovom kontekstu, jasno je da sud ima veliku odgovornost da donese ispravnu odluku, jer se posledice takve odluke kao paukova mreža šire kroz ceo pravni sistem i onemogućavaju ljude lišene poslovne sposobnosti da donose odluke o bilo čemu. Sud takođe, s obzirom na važnost onoga o čemu odlučuje i domašaj svoje odluke, treba da nastoji da se izoluje od društvenih predrasuda prema osobama sa psihičkim ili mentalnim teškoćama, i da strogo procenjuje konkretne okolnosti. Ono što se dešava je sasvim suprotno. Analiza sudskih odluka otkriva zapanjujuće razmere zanemarivanja osnovnih procesnih pretpostavki pravičnog suđenja i otkriva ulogu suda koja predstavlja perverziju njegovog osnovnog zadatka. Tako u više od 80% analiziranih predmeta sudija nije saslušao, pa čak ni video ljude kojima se oduzima poslovna sposobnost. U oko 90% slučajeva privremeni staratelj, čiji je osnovni zadatak pružanje podrške i zastupanje interesa osobe koja se lišava, nije se protivio predlogu za lišenje. To u praksi znači ne samo da nije izneo nikakvu zamerku na predlog, predložio delimično umesto potpunog lišenja ili zahtevao novo veštačenje, već i da je često dodatno obrazlagao neophodnost lišenja poslovne sposobnosti. U 28% slučajeva organ starateljstva ima dvostruku ulogu – podnosi predlog, tj. nastoji da liši osobu poslovne sposobnosti i istovremeno je „štiti“ kroz institut privremenog starateljstva. Devedeset posto analiziranih odluka odnosi se na potpuno lišenje poslovne sposobnosti koje upodobljava osobu koja se lišava detetu mlađem od 14 godina. S druge strane, u samo 6% slučajeva reč je o delimičnom lišenju poslovne sposobnosti, gde su prava i obaveze osobe lišene poslovne sposobnosti jednake detetu između 14 i 18 godina. Rečnik koji se upotrebljava u samim odlukama ukazuje na visok stepen predrasuda i uključuje reči kao što su: „teška imbecilnost, mongoloidna idiotija, nenormalan i oštećen razvoj, retardacija, deluje tupo i neadekvatno, rođena kao vanbračno dete, olako stupa u seksualne odnose“, itd. Dakle, sud u ovom postupku prestaje da bude brana od predrasuda i pretvara se u njihovog katalizatora. On, kako se čini, odustaje od pružanja svoje osnovne usluge, te se zapravo dogovara sa centrom za socijalni rad i porodicom o tome da jednog građanina liši poslovne sposobnosti, i to u njegovom odsustvu. Kao krunski dokaz u prilog odluke o oduzimanju poslovne sposobnosti uzima se nalaz veštaka koji se nekritički posmatra kao neoboriva istina mimo koje nije potrebno čak ni saslušati ili videti samu osobu o kojoj se odlučuje, odnosno koja se građanski „ubija“. Ovde se nastojanje države da zaštiti ljude sa teškoćama pretvara u pružanje „podrške“ podnosiocima predloga za lišenje (rodbina ili država). Drugim rečima, institut lišenja i sam čovek koji se lišava postaju sredstvo putem kojeg ima da se ostvari cilj, tj. podrška rodbini i/ili državi da ostvare svoje naume.

Ovaj postupak ne možemo posmatrati van konteksta tzv. insitucionalizacije, tj. smeštaja ljudi sa psihičkim i intelektualnim teškoćama u psihijatrijske i ustanove socijalne zaštite. Naime, većina osoba koje su tamo smeštene lišene su poslovne sposobnosti. Oni koji žive u porodici imaju dobre šanse da u jednom trenutku svojih života završe u tim institucijama. Kada jednom uđu u institucije, odnosno postanu njihovi korisnici, može se slobodno reći da je mogućnost njihovog izlaska samo teoretska. Potencijal koji taj čovek ima u takvim okolnostima se obično gubi. Tako da je posledica lišenja poslovne sposobnosti, pored gubitka građanskih prava, u krajnjoj liniji fizičko i psihičko nazadovanje, a neretko i zlostavljanje. Sve to se dešava u Republici Srbiji 2011 godine.

Sve ovo zajedno ojačava planinu nepravde. Sud ovde, istini za volju, nije jedini zidarski majstor, već slaže cigle koristeći neadekvatne zakone i potpomognut praksom organa starateljstva, tj. centara za socijalni rad i društvenim predrasudama. U svakom slučaju, sudbina lica lišenih poslovne sposobnosti, da nastavim sa zidarskim žargonom, svakako je zacementirana.

Velika ironija je da ova planina nepravde ne zatvara vidik, jer je građani zapravo ne vide.

Kada je konačno spazimo, treba reagovati iz dva osnovna razloga.

Prvi je da je nedopustivo da se jedan broj naših sugrađana tretira na takav način. Drugi je sebičniji i pretpostavlja da svako od nas u jednom trenutku svog života može zaraditi epitet psihički obolele ili mentalno nestabilne osobe, te se naći u sličnoj situaciji i postati žrtva ovakvog sistema.

Peščanik.net, 09.11.2011.

LJUDI KOJI NESTAJU