Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Aflatoksin u srpskim izborima

Kad sam već napisala predizborni, hajde da napišem i postizborni lični stav, iako je, čini mi se, o tome sve već rečeno, pametnije i bolje.

Rezultati nisu bili nikakvo iznenađenje – sve ok, Srbija voli vođu, a neću da ponavljam brojne analize koliko i šta je Vođa izgubio ili nije, i šta li ga je uopšte teralo da ide na izbore, kad i ovako i onako drži svu vlast. Pa, sećamo se devedesetih: vlast je bila tamo gde je bio Vođa, bilo predsednik, bilo premijer, štagod. Kao što se u Rusiji zna ko je vođa, a ko ikebana za tobožnju demokratsku smenu na dve najvažnije funkcije.

Muči me nešto drugo. Jedan politički princip protiv drugog političkog principa. Matematički, svodi se na ne-princip. Nula podeljena nulom. Ako je DSS-Dverima u okolnostima totalno nepoštenih izbora za svu opoziciju Vođi, stvarno za jedan jedini glas izmaklo da pređu cenzus i sa 13 poslanika uđu u Parlament, to stvarno nije u redu. Dobro, „strašnim noćnim upadom“ u RIK ishodovano je (uprošćeno rečeno) ponavljanje izbora na dosta glasačkih mesta. I time je DSS-Dverima data šansa da se izbore za taj jedan glas. I dotle je sve u redu, ako je išta u ovoj zemlji u redu. Data im je šansa, doduše jako daleko od demokratske – kao što su daleko od demokratskih bili celokupni ovi izbori.

Tu za mene nastaje problem: uz očigledno oštećene DSS-Dveri staju i DS i DJB, ne samo kao protest protiv krađe glasova, na razne načine, što bih razumela, nego aktivno: pozivaju svoje glasače da na ponovljenim izborima glasaju za tu, što se mene tiče, krajnju desnicu, s kojom se ni DS ni DJB ne slažu ni u kojem od svojih suštinskih, bitnih programskih pitanja – tako bar kažu. (Šešeljevce ni ne uzimam u obzir, oni su bili i ostali sramota i skandal, i njihov program se u suštini svodi na izazivanje skandala i povlađivanja onom najgorem, od oko 8 odsto u našem društvu, lunatic fringe, čega ima svuda, za dobro društva u nešto manjem procentu.) Jedan princip – krađa glasova, zamenjen je drugim principima, zapravo gaženjem proklamovanih političkih principa. Biće da je politički glup, gde ubrajam i sebe, svako ko od politike očekuje bilo kakav princip. Kad je Vođa od šešeljevca i borca za zapadne „granice“ Srbije postao prvi Evropejac, rado viđen lider po evropskim dvorovima – samo budala pokušava da nađe taj spoj između morala i politike.

Glasala sam. Uvek glasam. Glasala sam zato što mislim da ne bi trebalo da se vratimo jednopartijskoj državi, gde – kako god da vlada, vlada jedna stranka. Oličena u Vođi. Glasala sam jer smatram da bi, recimo, DS mogla da se vrati svojoj važnoj ulozi političkog korektiva u borbi za baš elementarna demokratska prava. Jer, dotle je došlo: do borbe za elementarna demokratska, ljudska, politička, medijska prava. Ukratko, za političku pristojnost. Ali svakako nisam glasala da bih pomogla DSS-Dverima da dobiju taj svoj manjkajući glas. Njihova bitka, njihov rezultat. Složila bih se da treba da imaju svoju poslaničku reprezentaciju u Parlamentu, jer njihove političke ideje svakako imaju svojih 5% u Srbiji: za Istok a ne za Zapad, za „porodične vrednosti“ u najkonzervativnijem, ne vrednosnom nego desničarskom smislu, slepo odbijanje političke realnosti (Kosovo), agresivni napadi na LGBT, s nasiljem na Paradi ponosa (s njihovim prirodnim, politički doduše javno nepriznatim istomišljenicima iz Obraza), seća li se iko još toga osim ponekog „izdajničkog medija“ – nikad kraja nabrajanju ali ipak sve to neki pamte; ali nikako ne mogu da se složim da lider stranke za koju sam glasala, posredno poziva i mene, i moj glas, da podržim političku opciju s kojom se nikad ne bih složila. Pa zar taj princip pokradenih, u najmanju ruku nefer izbora koji su pogađali sve, nije mogao da se brani na neki drugi način? Osim ako lideri dve stranke nisu smislili da je to jedna od retkih prilika za sopstvenu promociju, tobožnju odbranu principa, a s političkim principima DSS-Dveri sudariće se na prvom skupštinskom zasedanju. Plitko i neubedljivo.

I, na kraju, vrlo lično. Tri dana posle svoje smrti, moj prijatelj je dobio poziv na sud kao optuženi od Dveri; nije im se nešto, onolikim demokratima koji viču i bore se za svoja demokratska prava, dopalo što je o njima, umereno kakav je inače bio, rekao, pa ga tužili jer su valjda pretrpeli neviđeni duševni bol. Postupak je „obustavljen usled smrti okrivljenog“. On se baš radovao da vidi kakav je i koliko košta taj bol – ali nije mu se dalo.

Sad, stvarno na kraju ovih mojih postizbornih „smatranja“: A za koga su glasali radnici Jure? I sva ona sirotinja što joj država duguje veliki novac za zarađene plate, a sad, pošto je država zaživela, seče im struju koju nemaju čime da plate A sve one državne firme, javna preduzeća, koji duguju milionske sume jer decenijama toj zaživeloj državi ne plaćaju ništa, dok njihovi direktori zamenjuju nekoliko meseci stare BMW za nove? Bravo, zaživela država, reda mora da bude. Jel vam poznata ta parola?

Tužno je što oni, ta sirotinja, nemaju svoju reprezentaciju u Parlamentu. Prosto, zasad ne postoji. I bojim se da još dugo neće postojati. Našla sam se jednom, početkom devedesetih, s nekom grupom tad već opljačkanih radnika. I pošto je razgovor bio svedeno jednostavan, pitala sam: jel ti milije da radiš i budeš kako valja plaćen za svoj rad, ili da budeš Srbin? I odgovor je, unisono, bio: Hoću da budem Srbin. Sve dok i vlast i opozicija tu našu radničku sirotinju na kori hleba i čaši loše brlje budu mogli da zabavljaju pitanjima Kosovo ili Rusija, belosvetske zavere, oni i neće moći da dobiju svoju parlamentarnu reprezentaciju. DSS-Dveri – čestitam im na tom jednom viribus unitis prikupljenom glasu – to svakako nisu.

Peščanik.net, 06.05.2016.

NEREGULARNI IZBORI 2016.