Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

U svojim tekstovima, Saša Ilić, Dejan Ilić, Vesna Pešić i Dušan Pavlović bave se pitanjem da li pokret Dosta je bilo (DJB) isticanjem svog predsedničkog kandidata umanjuje šanse opozicije da se pobedi Vučić. Ono što nedostaje u raspravi jesu brojke o potrebnoj izlaznosti, kako bi se procenile šanse Vučića da pobedi u prvom krugu. Ovaj tekst se osvrće na dva pitanja: (i) kolika izlaznost je potrebna opoziciji da bi izborila drugi krug; (ii) da li Radulovićeva kandidatura doprinosi ili šteti ovim naporima.

Raspored glasova na prošlogodišnjim parlamentarnim izbora bio je sledeći:


Tabela 1. Broj osvojenih glasova od strane lista koje su ušle u parlament (manjinske liste izuzete; koalicije označene imenom najvećeg koalicinog partnera).

Izlaznost je iznosila 56.07 odsto (glasalo je oko 3.778.923 od upisanih 6.734.802 birača). Komentatori su ovo ocenili kao iznenađujuće visoku izlaznost u odnosu na trendove i predizborna očekivanja. Na prethodnim parlamentarnim izborima, održanim 2014. godine, izlaznost je bilo oko 53.1 odsto; 2012. godine, kada su sa prvim krugom predsedničkih izbora održani i parlamentarni izbori, izlaznost je bila 57.7 odsto (za sve podatke, izvor je sajt RIK-a).

Za predstojeće predsedničke izbore teško je proceniti koliko će glasova, u apsolutnim brojkama, osvojiti kandidati Jeremić i Janković. Međutim, ako pretpostavimo da će Vučić zadržati glasače koji su podržali listu oko SNS-a prošle godine, moguće je napraviti okvirne projekcije broja glasova koje će osvojiti sada kao predsednički kandidat. U optimističkom scenariju (za opoziciju), polovina birača SPS-a (oko 200.000) neće podržati Vučića, dok druga polovina hoće. To bi značilo da bi Vučić osvojio oko 2 miliona glasova.

Šta nam ovo govori o šansama opozicije da izbori drugi krug? Da bi to učinila, opozicija mora da podigne izlaznost na minimum 4.000.000 glasača. Ovo iznosi oko 59.4 odsto izlaznosti (formalne izlaznosti; faktička je za nekoliko procenata veća budući da nesređeni birački spisak sadrži par stotina hiljada građana koji realno ne mogu glasati). Ovako veliku izlaznost je teško postići (što ne implicira da je nemoguće, ili da ne vredi boriti se). Kako Dejan Ilić konstatuje, izlaznost na predsedničkim izborima je obično manja od izlaznosti na parlamentarnim. Na poslednjim parlametarnim izborima izlaznost je bila za skoro 3 odsto manja od sada potrebnih 59.4 odsto; 2012. godine, iako su parlamentarni i predsednički izbori održani zajedno, izlaznost je bila „svega“ 57.7 odsto (skoro 2 procenta manja u odnosu na broj birača koji bi sada morali da glasaju da bi došlo do drugog kruga).

Stvari bi bile još pesimističnije u scenariju snažnijeg „prelivanja“ SPS-ovih glasova ka Vučiću. Ako bi Vučić dobio 250.000 glasova SPS-a, potrebna izlaznost za drugi krug bi bila 60.88 odsto; ako 300.000 SPS-ovih birača podrži Vučića, izlaznost bi morala da bude minimum 4.200.000, tj. oko 62.3 odsto, da bi došlo do drugog kruga.

Opozicija bi svakako trebalo da radi na dostizanju praga od 60 odsto izlaznosti. Međutim, dok ne dobijemo iole pouzdane indikatore da se zainteresovanost apatičnih birača za izborni proces bitno promenila, ne možemo poricati da Vučić ima velike izglede da pobedi u prvom krugu. Naravno, pitanje je šta pouzdani indikatori znače u kontekstu u kojem prorežimski istraživači javnog mnjenja saopštavaju kakvo je raspoloženje građana. Problem je što se procene o šansama da se mobilišu apatični glasači svode na lične utiske o tome koliko je određeni kandidat „dobar“. Ovakav pristup, koji se može videti u mnogim analizama ovih dana, odlikuje se „prelivanjem“ sopstevnog entuzijazma za kandidata-favorita na procenu o širini podrške koju on može dobiti. Ako se opozicioni birači uzdaju u ovakve procene, u velikom su riziku da 2. aprila uveče opet budu „neprijatno zatečeni“, kao što su bili i 2014. i 2016. godine kada su čuli koliko je procenata SNS osvojio.

Na ovakvu procenu – da Vučić ima izglede da pobedi u prvom krugu – možete gledati iz dva različita ugla. Sa jedne strane, nju možete oceniti kao širenje defetizma i obeshrabrivanje opozicionih birača. Međutim, iskustvo iz prethodne dve izborne kampanje (2014. i 2016. godine) nas uči da uveravanja opozicionih lidera da je Vučićev SNS daleko ispod 50 odsto a da njihove stranke imaju dvocifrenu podršku nisu kredibilna. Ispostavilo se da su projekcije o skoro polovičnoj pobedi SNS-a ipak bile tačne, te da forsiranje optimizma samo po sebi ne dovodi do boljih rezultata. Sa druge strane, navedena procena o neophodnoj izlaznosti se može posmatrati kao alarm za restrukturiranje opozicionog fronta.

Ako je glavni razlog apstinencije jednog dela „prodemokratski orijentisanog“ biračkog tela razočaranost tzv. postpetooktobarskom elitom, onda je za podizanje izlaznosti potreban i kandidat koji se ne može dovesti u vezu sa partijama koje su vladale pre dolaska SNS-a na vlast. Jedan deo tih birača može u Jankoviću i Jeremiću videti neku vrstu kontinuiteta sa postpetooktobarskom Srbijom (Jeremić zbog staža u DS-u i DS-ovoj vladi, dok bi neki Jankovićevu kandidaturu mogli prepoznati kao deo aranžmana i buduće saradnje sa DS-om). Za ove birače, to bi bili dovoljni razlozi da ne glasaju, osim ako se ne javi prodemokratski kandidat koji nudi otklon u odnosu na oba perioda, pred- i post- petooktobarski.

Saša Radulović pledira da bude takav kandidat. Međutim, ključno je pitanje da li će njegova kampanja doneti štetu ili korist u borbi za drugi krug. Hipotetički, tri scenarija su moguća:

(i) Kandidovanje Radulovića bi unelo konfuziju u „demokratski blok“ i time demotivisalo opozicione birače, te umanjilo izlaznost;

(ii) Kandidovanje Radulovića samo bi dovelo do preraspodele glasova među opozicionim kandidatima, ali ne bi motivisalo nove birače;

(iii) Kandidovanje Radulovića bi doprinelo povećanju izlaznosti, kroz mobilisanje dojučerašnjih apstinenata.

U dosadašnjoj debati na Peščaniku, ali i u široj javnosti, preovlađuju prvi ili drugi pogled (ponekad kombinovani). Vesna Pešić, na primer, tvrdi da kandidatura Radulovića može dovesti samo do preraspodele birača (što bi, ona smatra, pomoglo Šešelju da dođe do drugog mesta). Dejan Ilić i Saša Ilić smatraju da bi sukobi između novih kandidata „demokratske opozicije“ i DS-a doveli do demotivisanja birača koji su protiv Vučića.

Međutim, empirijski podaci pokazuju da učestvovanje DJB-a i DS-a u kampanji može da dovede do povećanja, a ne smanjenja, njihovog zbirnog biračkog tela. Na poslednjim parlamentarnim izborima DJB je uspeo da „izvede“ preko 220.000 glasača na birališta, a da to nije uticalo na pad podrške DS-u u odnosu na prethodne izbore (zapravo, 2016. godine DS je osvojio za oko 10.000 glasova više nego 2014. godine). Dakle, moguće je da čak i uz učestale međusobne napade u kampanji, obe strane dobiju više glasača. Zašto bismo onda isključili mogućnost da se sa kandidaturom Radulovića može povećati ukupan broj opozicionih birača?

U slučaju drugog scenarija – „puke“ preraspodele umesto pridobijanja novih birača – verovatno ne bi bilo štete po interese glasača koji su protiv Vučića. Šešelj je sa svojih 300.000 glasova sa prošlih parlamentarnih izbora daleko od borbe za drugo mesto, pa kakva god preraspodela da se desi između Jeremića, Jankovića i Radulovića, nemoguće je da sva trojica ponaosob osvoje manje glasova od Šešelja. Drugim rečima, ako se izdejstvuje drugi krug, u njega gotovo sigurno ulazi jedan kandidat tzv. prodemokratske opozicije. U tom smislu, sve i da Radulović ne motiviše nijednog novog birača, već samo preuzme deo postojećih pristalica Jeremića i Jankovića, ništa se neće pogoršati u pogledu šansi da se pobedi Vučić.

U zaključku, opozicija bi mogla imati znatne probleme da spreči Vučićevu pobedu u prvom krugu, budući da je veliki izazov postići izlaznost od najmanje 60 odsto. Verovatno je da Jeremić i Janković ne mogu do kraja mobilisati onaj deo biračkog tela koji ne simpatiše predpetooktobarske snage i koji je istovremeno duboko razočaran postpetooktobarskim dešavanjima. Takve birače može da motiviše kandidat koji će napraviti jasan otklon u odnosu na period 2000-2012. Naravno, ako uspe da generiše veću izlaznost, ovaj kandidat bi možda doprineo i delimičnom padu procenta osvojenih glasova Jeremića i Jankovića (jer bi se njihov udeo u ukupnom kontigentu glasova smanjio). Ali to nije presudno – bitno je da se dođe do 60 odsto izlaznosti i tako izbori drugi krug.

Peščanik.net, 09.03.2017.

Srodni link: Vladimir Gligorov – Više kandidata

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Slobodan Tomić je docent i programski direktor master studija iz javne uprave (MPA) na Univerzitetu Jork (University of York) u Velikoj Britaniji. Nakon odrastanja u Beogradu i diplomiranja na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, školovao se na Londonskoj školi ekonomije (LSE), gde je stekao master iz javnih politika i javne uprave, master iz istraživačkih metoda u oblasti političke nauke, kao i doktorat iz političkih nauka. Predavao je na predmetima iz javnih politika, javnog upravljanja i političke ekonomije na LSE i UCL (University College London). Pre dolaska u Jork, kao dobitnik Marie Sklodowska Curie stipendije radio je dve godine u Irskoj na UCD (University College Dublin).