Foto: Mina Milenković

Foto: Mina Milenković

Završi se i referendum u Turskoj i prvi krug predsedničkih izbora u Francuskoj, a kod nas izbori traju li traju. Te jednom ponovljeni predsednički, te opet ponovljeni predsednički, te redovni i vanredni lokalni… Svake nedelje se i dalje izlazi na neka birališta, broje se neki glasovi, proglašavaju se neke pobede čiste kao suza – uprkos incidentima, prinudama, iznudama, ucenama, krađama, zastrašivanju, nasilju, „samospaljivanju“ automobila… Jer su sve to samo, kako im mediji tepaju, tek „izborne neregularnosti“. Koje su kod nas regularne. Zato što su izborne i svakojake druge nepravilnosti – postale pravilo.

Jedna od tih „neregularnosti“ upravo obeležava svoju prvu godišnjicu. Doduše, nije se desila u izbornom danu već u izbornoj noći, a bogami i nije bila nepravilnost već temeljna uzurpacija države (što je zatim i temeljno zataškano). Jedan od glavnoosumnjičenih, možda čak – po rečima njegove rođene (sada bivše) žene – i glavnokomandujući u rušenju pravnog poretka u Savamali, gradonačelnik Beograda, najzad se pojavio pred medijima. Ali, ne da bi pričao o tom događaju već da bi – trčao maraton. Odnosno, polumaraton.

No, kad se uz vaše ime vezuje toliko „neregularnosti“ (doktorata, bankovnih računa, Savamale, Beograda na vodi, 24 apartmana u Bugarskoj, brakorazvodne parnice…) sasvim je opravdano pitati se da li ih je bilo i u ovom slučaju? Da li je regularno da gradonačelnik uzme za sebe takmičarski broj 1 i da li je regularno što skupštinu grada tretira kao svoju privatnu kuću pa se tamo presvlači za maraton? I da li će opet neki bugarski grafolog morati da utvrđuje da li je Siniša Mali zaista pretrčao mali maraton ili se samo fotografisao pred ciljem?

Sa druge strane, ako predsednica parlamenta može da se ponaša kao da je parlament njena (i samo njena) kuća, pa zaključa kad joj se ćefne, određuje šta ne sme da se priča i ko ne sme da uđe (zabranila zakonom predviđene posete građana čim su opozicioni poslanici uputili poziv demonstrantima!) zašto bi bilo čudno što gradonačelnik gradsku kuću, maraton, pa i ceo grad smatra za svoju privatnu imovinu? (Možda je to reinterpretacija onog: mi casa, su casa?)

No, kad već tako stoje stvari, možda bi nekome trebalo da bude čudno – kako je onda moguće da gradonačelnik već godinu dana ne pita šta se u „njegovoj“ kući dešavalo one izborne noći? Što je još gore, ne samo da ne pita nego ga i baš briga. A i što bi ga pa bilo briga? Premijer ga je ionako već javno obavestio da se ne nada drugom mandatu, a tajno izgleda i da se ne nada ni kazni za Savamalu. Sve regularno.

Peščanik.net, 24.04.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)