Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Frka koja je nastala oko dijaloga između vlasti i opozicije teško se može preskočiti. Od nje ćemo da krenemo, pa dokle stignemo. Svetislav Basara (kolumnista Danasa) i Boško Jakšić (kolumnista Politike) izgrdili su opoziciju zato što nije pozitivno reagovala na Vučićevu izjavu da će otvoriti unutrašnji dijalog sa svim relevantnim političkim snagama o rešavanju pitanja Kosova, demitologizaciji Srbije i promeni ustava. Neki opozicioni lideri, čije su reakcije „novindžije“ uspeli da pohvataju, reagovali su odbojno u stilu: neka se Vučić sam snalazi u poslovima oko „prodaje Kosova“, ni do sada nikoga ništa nije pitao. Odgovor, čije god da je, zaista nije bio slavan. Pa ipak, ta priča o dijalogu nema nikakav realni temelj. Ona se odvija u situaciji Vučićevog mitraljiranja po opoziciji i nesnosnog pritiska na njene lidere po tabloidima. Zato se odnosi između vlasti i opozicije najčešće svode na rekla-kazala: čim Vučić nešto bekne (šta mu padne na pamet), „novindžije“ trče po mišljenje opozicionih lidera, a ovi isto tako odgovaraju – šta im padne na pamet – i to odlazi u etar.

Ovom prilikom su naši kolumnisti smatrali da je opozicija pogrešila. Boško Jakšić ju je kritikovao zato što joj je važnije da seiri nad eventualnim Vučićevim ličnim porazom, nego da pokaže da joj je stalo do Srbije i da ne ispusti „sasvim retku priliku da kroz nacionalni dijalog pomogne Beogradu – ne Vučiću, da okonča pregovore sa Prištinom, proces koji su oni otvorili ali ga nisu zatvorili“ (Boško Jakšić, Politika, 23. jun). Lepo i dobronamerno rečeno. Problem je međutim u tome što ni te retke prilike u stvarnosti nema. Vučić nikada nije bio sklon dijalogu i slobodnim medijskim raspravama, pa ne vidim zašto bi ga u ovom slučaju bilo ko shvatio ozbiljno. Nakon što je još jednom ponovio nameru o dijalogu sa opozicijom u intervjuu za Nedeljnik (22. jun 2017), ništa se nije promenilo ni u medijima ni u odnosu prema opoziciji. On u tom intervjuu izgovora notornu laž da je pozvao opoziciju i da ona nije došla! Znajući sve to, uvaženi kolumnisti su malo preterali. Trebalo je prvo pritisnuti predsednika Vučića oko realizacije date izjave, umesto da se nerealna očekivanja svaljuju na opozicione „guzice“ i „ignorante“ koji poziv na dijalog nisu uvažili.

Nije mi namera da branim opoziciju i napadam kolumniste zato što su rekli ovo ili ono, nego da ukažem na to da se površnim tretmanom „zakrvljenih“ odnosa između vlasti i opozicije ispuštaju neka važna pitanja, a i ono najvažnije: o karakteru Vučićeve vladavine kao bitne odrednice današnje Srbije. O tome je istoričar Vladimir Veljković objavio odličan tekst na sajtu Peščanika. Njegova analiza Vučićevog intervjua Nedeljniku, njegova razmišljanja i zaključci o prirodi Vučićeve Srbije objašnjavaju odnose između zaraćenih strana, vlasti i opozicije (koja je, uzgred, u dubokom nokdaunu i jedva diše).

Koja su to nerasvetljena, a važna pitanja odnosa vlasti i opozicije? Počeću od toga da se zapravo ne zna koje su to „relevantne političke snage“ s kojima je Vučić mislio da će voditi dijalog. U Nedeljniku, Vučić kaže da on želi da se u toj raspravi čuju mišljenja od liberalne levice Čedomira Jovanovića do DSS-a i Šešelja, ekstremnih nacionalista. Možda Vučić uopšte nije mislio na demokratsku opoziciju koju u spomenutom intervjuu naziva „blatom“ i radikalno otpisuje kao političku konkurenciju. Uz teške reči, on naročito agresivno i prezrivim tonom odbacuje građansku opoziciju i kritičku javnost, za koju kaže da je to „lažna elitistička javnost koja je sebi dozvolila da ljude naziva sendvičarima i botovima. A ti ljudi su uglavnom obrazovaniji, pametniji, vredniji i uvek mnogo pošteniji“. Kaže i to da su naprednjaci mnogo bolji od svojih političkih protivnika, jer „govore više stranih jezika, više rade i više znaju“. Takva poređenja mogu se razumeti tek kada pokažemo da na Vučićevoj političkoj mapi ne postoji samo podela u „političkom ringu“, nego i podela između pravog naroda i njegovih neprijatelja.

Kada je novinar primetio kako je nekada izgledalo da će ga smeniti desnica, a danas izgleda da će to biti građanska opozicija, on je kratko odgovorio: „Oni neće nikada“. Neće nikada, zato što Vučić kaže da je on na izborima nepobediv. Nepobediva će ostati i njegova stranka kada on napusti mesto predsednika SNS-a. On može da ode sa vlasti i sam smera da to jednoga dana učini (on zna kada), ali se to može dogoditi samo njegovom slobodnom voljom. Na izborima se to nikada neće dogoditi, jer niko neće dobiti većinu! Njemu se možeš samo pridružiti (mnogi mu se i pridružuju!), a pobediti ga na izborima ne može niko. Iz takvog stanja stvari proizlazi da u Srbiji zapravo i ne postoje nikakve „relevantne političke snage“ s kojima bi trebalo debatovati, sem njegove stranke i onih koji su joj se „pridružili“.

No, iz tvrdnje o nepobedivnosti (on će sam da ode, „a ne zato što će neko od opozicije da dobije većinu“) proizlazi mnogo važniji zaključak na koji ukazuje Veljković. On iz Vučićeve priče o sopstvenoj „nepobedivosti“ izvlači zaključak da on time priznaje da ima apsolutnu vlast i da se „ta vlast ne može izgubiti na izborima, jer ne postoji mehanizam za smenu takve vlasti“. Ako tako stoje stvari, Vučić je podelu vlasti, predstavničku demokratiju, pluralizam i reprezentativnost narodnog suvereniteta preko političkih partija stavio ad acta. Ostaje nam da potražimo odgovor na još dva fundamentalna pitanja: kako je Vučić izgradio „apsolutnu vlast koja se ne može promeniti na izborima“, a drugo se odnosi na prošlost – da li smo već bili u takvoj situaciji i kako smo iz nje izašli.

Što se tiče „nepobedive vlasti“ za koju ne važi izborni mehanizam o njenoj smeni, Vladimir Veljković smatra da se takva vlast postiže pokoravanjem društva, odnosno uvlačenjem vlasti u sve pore društva.1 Često smo se pitali zašto je Vučiću stalo da osvoji svaku opštinu, ali i svaku mesnu zajednicu i svako selo; zar mora da šalje one džipove i crnokošuljaše da zastrašuju građane, da otimaju birački spisak u mesnoj zajednici u kojoj su nekim slučajem izabrani građani koji nisu iz SNS-a (o izborima u 28 mesnih zajednica u opštini Vršac pisala je u listu Danas Dragana Rakić, odbornica DS-a u tom gradu). Vučićevi ljudi su razmešteni kapilarno i upravljaju životom većine ljudi. Oni koji tome izmaknu nisu njegov narod nego izdajnici i njegovi lični protivnici i mrzitelji. Vučićev sistem se ne svodi na državnu vlast, već ona postaje totalna jer pokriva sve sfere društva – horizontalno po delatnostima i vertikalno raspodelom položaja, poslova, prihoda i zapošljavanja. Takva (totalitarna) politika uspeva da slepi zajedno „pravi narod“ i vođu, koji je napravio svoj narod koji ga zauzvrat prepoznaje kao svog vođu. Naravno, nisu sve totalne vladavine baš bukvalno totalne, pa tako i Vučićeva ostavlja izvesne prostore slobode, što najviše treba zahvaliti tome što se on makar traljavo i polovično drži procesa integracije Srbije u EU. O tome piše istoričar Srđan Milošević. Vučić od tog puta ne može da odustane, jer bi to za njega bilo suviše riskantno. Uostalom, SRS je tek promenom kursa prema EU i pretvaranjem u Srpsku naprednu stranku koja je proevropska, uspela da dođe na vlast.

Ostalo je nerešeno još jedno pitanje: da li smo već bili u takvoj situaciji i kako smo iz nje izašli. Kada se desila propast „realnog socijalizma“ u njegovom centru – u SSSR-u i širom istočne Evrope, pred Srbijom se otvorila šansa da krene demokratskim putem. To se nije dogodilo. Ona je pod Miloševićevim rukovodstvom i u uslovima kataklizmičnog raspada Jugoslavije, nastavila istim putem, sada nacionalističkog totalitarizma koji je nacionalizovao radni narod. Vođin narod su činili „pravi Srbi“ čiji je identitet za tu priliku bio definisan. Ovaj agresivni autoritarizam doveo je do ratova za nove teritorije i srpsko ujedinjenje, u čemu nije uspeo, ali jeste uspela samodestrukcija od koje Srbija ne može da se oporavi do danas (o šteti koju je Srbiji nanela politika devedesetih pogledati intervju Branka Milanovića). Miloševićev kompetitivni autoritarizam je omogućio delovanje opozicije koja je posle desetogodišnje borbe uspela da izvuče zemlju iz Miloševićeve autokratije. I to se desilo u vanrednim okolnostima. Imam u vidu tromesečno bombardovanje Srbije od strane NATO alijanse koje se završilo gubitkom suvereniteta nad Kosovom. Obe velike sile – Amerika i Rusija i sve razvijene evropske zemlje, podržale su demokratsku opoziciju Srbije (DOS) i aktivno pomogle rušenju režima Slobodana Miloševića, koji je pao 5. oktobra 2000.

Demokratska opozicija, u koju nikada nije spadala SRS (Vučićeva stranka), jedva je uspela da skupi većinu za predsedničke izbore i odnese pobedu o kojoj danas može samo da sanja. Uspela je to uz pomoć „celoga sveta“, podrškom delova državnog aparata (policije i vojske) i nezapamćenom mobilizacijom građana koji su bili spremni da idu do kraja. Samo nam se tada desilo da se sve kockice slože, da namaknemo većinu za pobedu demokratije (makar i defektne). A kada i da li ćemo ponovo napraviti takav podvig, teško je zamisliti, a još manje predvideti.

Za početak je važno da se prisetimo da smo jednom uspeli da se oslobodimo autoritarnog režima. Važno je i to što smo osvetlili činjenicu da je pogrešno ne praviti razliku između prethodne (manjkave) demokratske vlasti i Vučićeve regresije, koja je dovela do „nepobedive vlasti“ i novog slabljenja društva i države. Važno je da znamo da više ne važi teorija o Kurti i Murti, da su svi isti, i da ona ne može biti večita srpska sudbina i jedina istina o nama. Znamo i to da Vučić ipak ne može baš sve da poništi, pre svega ideju o demokratskoj Srbiji u Evropi koju je postavio Zoran Đinđić. Pitanje kako dalje iz ovoga stanja u kome slobodni izbori ne postoje jeste teško, ali znamo da se ono ne može rešavati bez one ideje koju Vučić nije mogao da potopi. Zato nema drugog puta nego da se opozicija maksimalno pripremi za beogradske izbore i uporno zahteva da se jednom već osvojene slobode vrate građanima. I obavezno ih treba proširiti uspostavljanjem vladavine prava, bez koje se dalje ne može.

Peščanik.net, 30.06.2017.

Srodni linkovi:

Bruno Đurđević – Prilog raspravi o opoziciji

Rastislav Dinić – Nove linije fronta

Vesna Pešić – Otvaranje debate

Rastislav Dinić – Ništa i nešto

Vladimir Veljković – Samodržac

IZBORI I PROTESTI 2017.
POPULIZAM

________________

  1. O osvajanju društva dobro istraživanje je napravila Tatjana Macura; više o tome u tekstu u Danasu „I nezaposleni doniraju“ (27. jun 2017).
The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)