Foto: Rade Vilimonović

Foto: Rade Vilimonović

U raspravi koju su o perspektivama opozicije otvorili Vesna Pešić i Rastislav Dinić autori ne pominju slona u sobi – slona nacionalizma. Vesna Pešić se protiv nacionalizma bori od njegovog poslednjeg ustoličenja kao dominantne ideologije u Srbiji i njeni tekstovi donekle rezignirano računaju s opozicijom u kojoj je ta borba izgubljena. S druge strane, Dinić pripada generaciji koja samo po čuvenju zna za politički prostor kojim ne dominira nacionalizam, pa tek ovlaš dotiče „resantimanski nacionalizam“ kao jednu od odlika vladajućeg desničarskog poretka.

Tačna je Dinićeva teza da režim treba napadati sleva. Međutim, podelu na levicu i desnicu u Srbiji uvek treba staviti u kontekst ključnog političkog pitanja u celoj istoriji moderne srpske države – a to je nacionalno pitanje. Van tog konteksta nemoguće je shvatiti politički sistem u kojem je LDP levo, a SPS desno. Umesto klasične podele na levicu i desnicu, srpska politička scena primarno se polarizuje u odnosu na manjinski građanski i većinski nacionalistički pol.

Tako SPS bezrezervno pristaje na ekstremno neoliberalnu politiku SNS-a s kojim je stupio u koaliciju zasnovanu na jedinstvenom stavu prema nacionalnom pitanju. S druge strane, LDP nema prilike da sprovodi svoj liberalni program jer zemlja zbog statusa svog nacionalnog pitanja tavori na globalnoj periferiji.

Vučićev režim efikasno može biti napadnut samo s građansko demokratskih, antinacionalističkih pozicija. Naši korbini i makroni su na istoj strani fronta. Za Peščanik u zajedničkoj misiji pišu levičari poput Dinića i liberali poput Lakićevića, i to je dihotomija srpske političke scene koja najzad treba da bude shvaćena.

Opoziciona scena razbijena je sektaškim sukobima. Stranke se dele na sve sitnije frakcije vođene traženjem rešenja za nerešiv problem – a to je uspostavljanje stabilne demokratije u Srbiji izašloj iz ratova devedesetih. Kada je problem nerešiv, onda je i svaki pristup njegovom rešavanju pogrešan.

Jugoslovenski komunisti satirali su se 30-ih godina prošlog veka u frakcijskim borbama, jer su pred sobom imali neostvariv cilj – izvođenje komunističke revolucije u jakoj državi. Onda se pojavio Hitler koji je tu državu srušio i sve što je Tito trebalo da uradi je da povede komuniste u antifašističku borbu. Sada cilj više nije bio neostvariv i frakcijske borbe zamenilo je jedinstvo.

Srpski politički prostor je kao čovek koji je iščašio zglob i pokušava da nađe položaj u kojem ne trpi bol. Svaki novi položaj pruža kratkotrajno olakšanje, a onda se bol vraća. Jedino rešenje je bolno vraćanje zgloba u ispravan položaj. Tako i ovde, nove i nove političke opcije na kratko daju nadu da je pronađen pravi put, a onda se taj put pokaže kao stranputica. Rešenja nema dok se zemlja ne oslobodi iščašenja i ne vrati u ispravno stanje.

Srbija je pre 30 godina usvojila nacionalističku paradigmu i otpočela politički proces vođen idejom ujedinjenja svih Srba u jedinstvenoj državi. Svaka etapa u tom procesu, ako bi i donela privremeno olakšanje, završavala je u nepodnošljivom i neodrživom stanju. Jedino rešenje je napuštanje tog cilja.

Političku budućnost imaju samo opcije ravnodušne prema činjenici da se Kosovo otcepilo od Srbije ili da u Bosni živi milion Srba. Relevantnih političkih lidera na ovim pozicijama danas praktično nema. LDP i LSV su neutralisani klijentelističkim aranžmanima svojih lidera. DS je ambivalentna politička snaga lišena ideologije posle svih unutrašnjih sukoba kroz koje je prošla. Sve ostalo na opozicionoj sceni može se svrstati u patriotski blok.

Na protestu na dan stupanja na predsedničku dužnost Aleksandra Vučića spontano se okupila koalicija belih košulja – Janković, Jeremić, Tadić, Radulović, Obradović, Rašković-Ivić, Vukadinović. Svi ovi lideri, uprkos međusobnim razlikama, dele sličan odnos prema nacionalnom pitanju. Svi su se eksplicitno izjasnili da ne treba priznati Kosovo, ući u NATO i uopšte problematizovati nacionalistički program koji se u Srbiji sprovodi tri decenije.

Izvan, ili levo, od te koalicije treba tražiti potencijal za promenu sistema u državi.

U susret predstojećim beogradskim izborima, kao logična strategija opozicije nameće se stvaranje što šire koalicije, čiji minimum bi bio savez sa predsedničkih izbora između Saše Jankovića i DS-a. Takva strategija bila bi, međutim, svojevrsna repriza zbivanja sa koalicijom Zajedno 1997. ili sa DOS-om 2001.

Nema govora o održivoj kohabitaciji demokratske vlasti u Beogradu i Vučićevog režima. Eventualna pobeda demokratskih snaga u Beogradu bila bi uvod u dvovlašće čija bi naredna faza bili opšti izbori za smenu režima. Jedina Vučićeva šansa za opstanak u tom slučaju bila bi da izazove raskol u opoziciji i deo demokratske koalicije prevede na svoju stranu. To je upravo ono što se dogodilo demokratskim koalicijama i 1997. i 2001.

Iako je okupio uz sebe liberalnu inteligenciju, stavovi Saše Jankovića u vezi sa nacionalnim pitanjem nedvosmisleno ga definišu kao patriotu Srbije kakva se gradi od 1987. Ako bi demokratska koalicija čiji bi on bio deo sutra pobedila u Beogradu i dobila priliku da se bori za vlast na nacionalnom nivou, i ako bi se izjašnjavala o pitanju Kosova ili Republike Srpske, bojim se da je vrlo moguć scenario u kome bi Janković, slično kao Drašković i Koštunica pre njega, bez oklevanja stupio u patriotski blok.

Beogradski izbori nisu glasanje za lokalnu vlast nego korak ka promeni sistema. Zato koalicija za te izbore, koliko god to nelogično zvučalo, treba da bude definisana odnosom prema nacionalnom pitanju. Potrebna je koalicija koja će se za pobedu u Beogradu boriti sa programom odustajanja od tri decenije vladajuće nacionalističke paradigme.

Takva koalicija mora da bude inicirana i vođena izvan DS-a. Ta stranka je sada u ideološkom vakuumu – napustila je patriotsku politiku Tadića ali se nije izjasnila za promenu paradigme. Opet, ona je ključna politička snaga opozicije i neophodan element demokratske koalicije koja pretenduje na uspeh. Zato je neophodno privući DS na stranu građanskih snaga.

Sutra će se postaviti pitanje: šta ako bude ugrožena Republika Srpska? Šta ako se Kosovo pripoji Albaniji? U tom slučaju budućnost pripada onoj političkoj snazi koja na to pitanje može da pruži jednostavan odgovor: ništa.

Peščanik.net, 15.07.2017.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Nove linije fronta

Vesna Pešić – Otvaranje debate

Rastislav Dinić – Ništa i nešto

Vesna Pešić – Šta činiti kad je vladar nepobediv na izborima?

Vladimir Veljković – Samodržac

IZBORI I PROTESTI 2017.