Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Izuzetno sam zahvalan Vesni Pešić na primedbama koje je u tekstu Otvaranje debate iznela na teze iz mog teksta Nešto i ništa i pokušaću da, što je jasnije moguće, na ove primedbe odgovorim, jer baš kao i ona smatram da je ova debata veoma značajna.

Pre svega, čini mi se da postoje neke pretpostavke koje se u antirežimskoj javnosti neretko uzimaju zdravo za gotovo. Jedna od njih je i tvrdnja koju u svom tekstu iznosi Pešić, „da u Srbiji dominira autokratska vlast bez ideologije. (jedini joj je cilj da vlada Srbijom)“. Ovu tvrdnju iznose i antirežimski analitičari drugačije ideološke orijentacije, poput Đorđa Vukadinovića. Ali ovo mi se čini očigledno pogrešnim. Po svim relevantnim kriterijumima, aktuelni režim je sasvim očigledno desničarski. On sprovodi mere štednje, favorizuje interese poslodavaca na uštrb interesa radnika, privatizuje javna dobra, neguje i potpiruje resantimanski nacionalizam, itd. Ovo je desnica kao iz udžbenika. Šta onda navodi iskusne i promišljene analitičare srpske političke scene, poput Pešić i Vukadinovića, da tvrde drugačije?

Rekao bih da je u pitanju sledeće: aktuelni režim zaista jeste napravio ideološku pometnju na političkoj sceni Srbije, kombinujući retoriku Miloševićevog režima („žuti lopovi“, „paljenje skupštine“, „prebijanje Milanovića“, „izdajnici iz DOS-a“) sa proevropskom spoljnopolitičkom orijentacijom. Ali to samo pokazuje u kojoj meri je politička scena Srbije, i pre uspostavljanja aktuelnog režima, bila naherena udesno. Levice, kako i sama Pešić ispravno primećuje, nije bilo (a sada je ima tek u tragovima) – ceo politički spektar je bio raspoređen od neoliberalne desnice (LDP), preko umereno nacionalističkog i neoliberalnog desnog centra (DS), te malo desnijeg centra, sastavljenog od istih ovih elemenata, samo kombinovanih u nešto drugačijoj razmeri (DSS), pa sve do agresivno populističke desnice poput SRS-a i protofašizma Dveri. (Jedina nominalno leva stranka na toj sceni je bio SPS, ali u realnosti, tu o levici nema ni govora, jer se radi o stranci koja ne samo da još uvek neguje nasleđe Miloševićevog agresivnog nacionalizma, već i sa entuzijazmom sprovodi najrigoroznije mere štednje.) Na tu i takvu scenu, aktuelni režim jeste uneo pometnju, kombinujući kadrove i populizam SRS-a sa proevropskom orijentacijom DS-a i LDP-a. Ali to ne znači da on nema ideologiju, nego da su se promenile linije političkog sukoba i termini političke debate.

Poređenja sa političkom situacijom u razvijenim zapadnim demokratijama, poput SAD, uvek treba uzimati sa zrnom soli, ali Vučićev preokret se u nekim stvarima može uporediti sa onim koji je na američkoj političkoj sceni izveo Donald Tramp. Na primer, Tramp je bio prvi ozbiljan republikanski kandidat spreman da prekrši omertu koja je vladala u republikanskom establišmentu i izgovori ono što su mislili i mnogi republikanski glasači – da je rat u Iraku bio greška, da je Buš napravio glupost. Na sličan način, Vučić sada govori o pregovorima sa Prištinom i potrebi da se „reši problem Kosova“, izgovarajući neprijatnu istinu koju je nacionalistička desnica godinama pokušavala da prikrije kosovskom retorikom – da prosečni glasač u Srbiji zapravo ne mari za Kosovo. Sve ovo ne znači da, bilo Tramp, bilo Vučić, „nemaju ideologiju“, naravno da je imaju, i u slučaju Trampa to je najstandardnija republikanska ideologija smanjivanja poreza za bogate, i rezanja zdravstvenih i socijalnih programa za siromašne, sada dodatno začinjena i eksplicitnim rasizmom (umesto dotadašnjeg, implicitnog), a u slučaju Vučića neoliberalizam u ekonomiji (koji ne odstupa od starog programa SRS-a – setimo se rasprodaje javnog prostora u Zemunu onih davnih dana), potuljeni nacionalizam (umesto ranijeg, agresivnog), i naravno – populizam.

Ovo objašnjava i zašto su desničarski kandidati na poslednjim predsedničim izborima (Jeremić, Obradović, Šešelj) tako katastrofalno podbacili – desnica je, naime, već na vlasti. Čak se ni njena retorika nije promenila, samo što se od građana sada očekuje da se žrtvuju ne za Veliku Srbiju, nego za porast BDP-a. Ali neskriveni prezir prema životu ljudi je ostao isti. Nekada smo jeli korenje zarad pobede u ratu, sutra ćemo ih jesti zarad „najveće stope rasta na Balkanu“.

Takva vlast se stoga može izazvati samo sleva, nikako zdesna, jer ona desnim političkim prostorom već sasvim suvereno vlada, radeći ono što je uvek i radila – zamazujući oči nacionalističkom retorikom o belosvetskoj zaveri, dok istovremeno nemilosrdno privatizuje javna dobra i obespravljuje najranjivije slojeve stanovništva. S tom razlikom što sada u tome ima i prećutnu podršku relevantnih međunarodnih faktora. Ono što se desilo navodnom ideološkom transformacijom SRS-a u SNS, jeste da je ova stranka uspela da pokrije oba kraja dotadašnjeg, već ionako uskog, političkog spektra – i nacionalizam i populizam sa jedne, i neoliberalizam sa druge strane. Zato opozicione stranke koje nastupaju sa bilo koje od ovih pozicije nemaju nikakve izglede na uspeh.

I opet, Pešić je sasvim u pravu kada kaže da na levoj strani trenutno nema nikoga. Tačno, i upravo zato nam Vučić (kao što nagoveštava i sama Pešić) trenutno izgleda nepobedivo – jer nema nikakvu ideološku alternativu, a kao izvođač neoliberalnog projekta se pokazao sposobnijim od konkurencije. Masovna otpuštanja, smanjenja plata i penzija, povećanja poreza i troškova života mogu se sprovesti jedino uz rigoroznu kontrolu medija (kako masovno nezadovoljstvo ne bi moglo politički da se artikulište), te besramnu demagogiju i zlopotrebu državnih aparata sile – a u svemu tome, aktuelni režim se pokazao „bolje“ od prethodnika.

To me navodi na probleme koje u svom tekstu ističe Pešić. Prvo, ona piše:

„Ako nema uslova za poštene i slobodne izbore, ako mediji nisu slobodni da prenesu programe političkih stranka, kako bi leva alternativa mogla da se predstavi većini građana koji na prvom mestu žele promenu svog ekonomskog i društvenog položaja? Da li taj pristup podrazumeva neke druge metode (subverzivne direktne kontakte) i ne mora da se osloni na elektronske medije? Ako pak mora, onda se vrtimo u krugu, jer se ne može bez slobodnih medija i regularnog izbornog procesa. Ako to režim ne dozvoljava, kao što je sad slučaj, pa samo on može da se prezentuje i besomučno blati sve protivnike, onda se verovatno mora čekati da on implodira, odnosno da se iznutra uruši.“

Slažem se da je režimska kontrola medija, baš kao i izbornog procesa, ogroman problem za bilo kakvu opoziciju, pa i za potencijalnu levicu. Međutim, smatram da bi otpor sleva bio u boljoj poziciji da izađe na kraj sa ovim problemima, i to iz dva razloga. Prvo, problem informisanja građana nije problem isključivo kontrole medija – ta kontrola, naime, nije totalna, i postoje, iako skrajnuti, mediji koji kritikuju režim. Problem je u tome što ogroman broj građana ne interesuje šta u ovim medijima piše – ne zato što nužno misle da antirežimski mediji lažu, niti zato što je do ovih nemoguće doći (skuplje i komplikovanije jeste, ali je daleko od nemogućeg) – nego zato što im se čini (možda sasvim ispravno) da se ne isplati ulagati taj trud. Poput magarca Bendžamina iz Orvelove „Životnjske farme“, prosečni glasač smatra da nikada neće biti bolje i da će se „život nastaviti onako kako se nastavljao uvek dosad – to jest, loše“. Ako želimo da ga motivišemo da se, za početak, informiše, moramo mu ponuditi razlog da veruje da može biti bolje. Nije stvar u tome da on nije svestan laži i marifetluka vlasti, već u tome da ne vidi nikakvu alternativu koja bi njemu išta značila.

Drugi razlog vezan je za nešto o čemu sam već pisao – nesposobnost postojeće opozicije da na odgovarajući način kontroliše izborni proces i suprotstavi se zloupotrebama vlasti na terenu. Ovo nije samo posledica lošeg finansijskog stanja opozicije i njene neogranizovanosti, već i nemogućnosti da se mobiliše dovoljan broj motivisanih građana koji bi bili spremni da ulože trud i vreme u proces kontrole izbora. Kako ih motivisati? Kako sam rekao, morate im ponuditi neke stvari, a ne samo principe.

Dalje, Pešić piše da „svetski trendovi pokazuju da se radnička klasa i ugroženi slojevi više ne vezuju za levicu. Naprotiv, oni biraju demagoge, autoritarce i konzervativce koji im u stvari neće popraviti kvalitet života; samo će im oduzeti i ono što su imali, uz kompenzaciono raspirivanje rasizma, progon izbeglica i manjina, i nacionalizam“. Nisam siguran da se slažem sa ovim opisom. Pre bih rekao da tamo gde nema leve opcije, bilo zato što nije ona još nije uspela da se artikuliše, ili zato što establišment aktivno blokira njeno učešće na izborima, građani izražavaju protest glasajući za jedinu anti-establišment opciju – desni populizam. Tako je bilo sa američkim predsedničkim izborima, na kojima bi, kako pokazuju sve ankete, Berni Sanders lako pobedio Donalda Trampa. Umesto toga, na demokratskoj strani smo imali kandidatkinju establišmenta koja je tvrdila da je sve u najboljem redu i da je „Amerika već izvrsna“ – i tu smo gde smo. Tamo gde se leva alternativa artikulisala – kao na nedavnim parlamentarnim izborima u Velikoj Britaniji – uprkos nemilosrdnoj režimskoj tabloidnoj propagandi, koja nimalo nije zaostajala za ovom koju gledamo u Srbiji, pozitivni rezultati su očigledni. Ponavljam, ova poređenja sa razvijenim zapadnim demokratijama treba koristiti oprezno, ali ako već govorimo o svetskim trendovima, onda stvari stoje ovako.

Jednako je problematična i povezana tvrdnja koju iznosi Pešić, da „obrazovaniji slojevi neće ‘građanski establišment’ jer ga smatraju krivim što je većina građana unesrećena, što se raskomotio i gledao sopstvene interese i tako doveo na vlast bivše radikale koji su protivnici demokratije“, kao i zaključak koji ona izvodi, da bi organizovana opozicija (kada bi je bilo, a trenutno je nema) „prvo okupila sve svoje birače, a oni bi povukli onaj deo Srbije koji je sada pod Vučićem“. Razočaranih bivših glasača opozicije svakako ima, ali je veći problem u nečemu drugom – baza nekadašnje građanske opozicije više ne postoji. Demokratska stranka je (zahvalan sam Sveboru Midžiću na ovoj figuri) – stranka koja je pojela sopstvenu bazu. Kada se i kako to desilo?

Osnovna glasačka baza Demokratske stranke, kao i građanske opozicije uopšte, bila je socijalistička srednja klasa – kako i sama Pešić primećuje, obrazovani srednji sloj, sa sigurnim poslovima i dovoljno slobodnog vremena i interesovanja za politiku i javnu debatu uopšte – nastavnici, lekari, inženjeri, advokati. Miloševićev režim je ugrožavao ovaj sloj na vrlo neposredne načine – zbog ratova i izolacije, oni nisu mogli da unovče svoje obrazovanje, niti da ostvare srednjoklasni život kojim su živeli krajem osamdesetih. Opozicija je obećavala da će okončati rat i izolaciju, otvoriti tržište i omogućiti im da povrate status koji su nekada posedovali, a možda i više od toga. Jednim delom, opozicija je ovo obećanje ispunila, i delovi ovog sloja jesu napredovali – neki su, zahvaljujući otvaranju zemlje, otišli u inostranstvo i tamo ostvarili profesionalni uspeh, drugi su u Srbiji, ali opet zahvaljujući otvaranju zemlje, našli dobro plaćene poslove u internacionalnim kompanijama, organizacijama, itd. Ovaj deo je sada ili potpuno izvan Srbije, ili je fizički u Srbiji, ali suštinski nezainteresovan za trenutnu političku situaciju – naime, za razliku od onog Miloševićevog, Vučićev režim za njih ne predstavlja egzistencijalnu pretnju. Ako i jesu glasači opozicije, oni nisu spremni da ulažu trud i vreme u politički aktivizam.

Drugi deo ovog sloja se našao u osiromašenoj ili prekarnoj poziciji. Svakako, boljoj od one u kojoj se nalazio pod Miloševićem, ali bez nade da će se ikada vratiti u stabilnu poziciju srednje klase – mislim na profesionalce koji rade u privatnim firmama na osnovu privremenih ugovora, nastavnike bez posla ili sa privremenim angažmanima, studente koji ne vide mogućnost zaposlenja posle završenih studija. Ovaj deo birača jeste razočaran, ali ne samo zato što im građanska opozicija nije omogućila ono čemu su se nadali, već i zato što ne vide da ona i danas nudi išta bolje od ovoga što trenutno imamo. Rizik političkog angažmana za njih u svakom pogledu prevazilazi moguće koristi. Zato se i njima moraju ponuditi neke stvari, kako bi se vratili u politički proces.

Ukratko, opozicija, organizovana ili ne, više nema nikakve svoje birače. Ona mora ponovo da gradi svoju bazu, ali na drugačijim osnovama nego što je to činila devedesetih. Pešić je u pravu kada kaže da je termin „opozicija“ donekle mistifikacija – organizovana opozicija trenutno ne postoji. Moj razlog za upotrebu tog termina je analitički – svaka potencijalna opozicija koja bi imala šanse da smeni vlast na izborima, morala bi da prođe kroz period nove mobilizacije birača na osnovama koje sam elaborirao u prethodnom tekstu.

Konačno, Pešić tvrdi i sledeće:

„Režim je na socijalnom terenu ostao sam i uspešno stavio pod kontrolu pre svega radničku klasu, ali i sve građane koji pate od nesigurnosti, nemaštine, trpe samovolju i ne mogu da reše osnovne potrebe, a oni čine društvenu većinu. Ja bih dodala da je Vučićev režim i u kulturalnom savezu sa ovim slojevima: oni se vezuju za moć i autoritarno su orijentisani. Delimično i zbog toga ‘građanske stranke’ do njih ne stižu (slabo su i ranije do njih stizale), a Dinić ga, čini mi se, preskače. DOS je na izborima pre Petog oktobra jedva namaknuo većinu i pitanje je kada će i da li će ikada više demokratska opozicija ponoviti takav podvig i oterati autokratiju.“

Tačno je da aktuelni režim, kao i svaki populistički režim, pokušava da prekrije klasna i politička pitanja onim kulturnim, predstavljajući se kao zastupnik „običnog naroda“ i protivnik „elita iz kruga Dvojke“. Ali opozicija ne sme prihvatiti ovu igru, pristajući na ulogu „elite“ koju joj dodeljuje režim – jer to je igra u kojoj sasvim sigurno gubi, perspektiva iz koje režim zaista izgleda nepobedivo. Svaka opozicija sa izgledima na pobedu, moraće ne samo da se suprotstavi režimu, nego i da preformuliše termine političkog sukoba, i ponovo, i na drugačiji način, iscrta linije fronta – tako da se nezaposleni diplomirani istoričar, privremeno zaposleni arhitekta koji radi u privatnom pojektnom birou, zaposleni u dragstoru ili trafici, i radnik u Juri ili Goši, prepoznaju na istoj strani ove linije, povezani zajedničkim interesom, a ne razdvojeni nivoom obrazovanja, socijalnim poreklom ili kulturnim preferencijama. Kako je svojevremeno primetio Ivan Čolović:

„Umesto traženja prave kulture za pravu politiku, možda treba poći od stava da vrednosti kulture, kao ni istine religije, ne predstavljaju čvrst temelj demokratski shvaćene politike. Umesto politike sa jemstvom u kulturi, u ime kulture (kao i umesto one u ime Boga), potrebna je kultura politike, potrebna je kultura bavljenja javnim poslovima u polisu, navikavanje građana na preuzimanje odgovornosti za političke poslove. Potrebno je da se razbije stereotip o politici, rasprostranjen posebno među intelektualcima, prema kome je politika nastavak kulture drugim sredstvima, polje časti i slave rezervisano samo za odabrane sinove naroda, istovremeno narodne pesnike, narodne iscelitelje i narodne vođe. Politika, međutim, ima svoj autonomni raison d’etre. Neke stvari treba uraditi upravo u ime politike.”

Peščanik.net, 12.07.2017.

Srodni linkovi:

Bruno Đurđević – Prilog raspravi o opoziciji

Vesna Pešić – Otvaranje debate

Rastislav Dinić – Ništa i nešto

Vesna Pešić – Šta činiti kad je vladar nepobediv na izborima?

Vladimir Veljković – Samodržac

IZBORI I PROTESTI 2017.