Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Naš program je jednostavan: mi želimo da vladamo Italijom.
Benito Musolini, izjava pred marš fašista na Rim 1922. godine

Građanin Aleksandar Vučić postao je ovih dana novi predsednik Srbije, ali, u izvesnom smislu, i teoretičar sopstvenog političkog sistema. Na naslovnoj strani poslednjeg broja lista Nedeljnik A. Vučić igra šah sa samim sobom u kabinetu na Andrićevom vencu, okružen tomovima lepo ukoričenih knjiga na policama. Čitanje fotografije nije teško i poruka je očigledna: politika je nalik finoj šahovskoj igri, u kojoj misaoni Vučić nema dostojnog protivnika, te je igra sam. Ostali političari u Srbiji su obične šahovske figure, podređeni jednoj političkoj volji i jednom političkom umu. Bilo koje figure da pobede, bele ili crne, pobednik je isti.

Šah je, međutim, igra sa ogromnim brojem kombinacija i strogo utvrđenim pravilima. Slično je i sa ustavnopravnim pravilima po kojima funkcioniše parlamentarna demokratija i podela vlasti u državi, a u okviru kojih bi trebalo voditi politiku. Ali ako pravila šaha, ili parlamentarne demokratije, ne poštujemo, druga je igra u pitanju. I zato je Vučićeva politika daleko od šaha, jer na bezbroj načina izigrava i urušava institucije pravne države, uvodeći sopstvena pravila igre u cilju uvećanja lične vlasti, tako da mnogo više podseća na društvenu igru Riziko. Gde igrač gomila vojsku, a zatim baca kockice, kako bi osvojio teritorije protivnika i ispunio cilj – totalno uništenje drugog igrača, osvajanje grupe kontinenata, ili celog sveta. „Ja samo vidim poligon za borbu“, opisuje Vučić svoje ratničko shvatanje politike i dodaje: „Ako si ušao u politički ring, onda uđi, stavi rukavice, pa se bori… Ja sam u političkom ringu, stavio sam rukavice, i borim se. I kraj priče“ (Nedeljnik, br. 284, 22.6.2017). Ovako ne govori politički šahista, već čovek koji šahovske figure prvo poruši, pa onda njima gađa druge.

U Vučićevom političkom sistemu, predsednik države formira izvršnu vlast, a ispod sebe ima i zakonodavnu kojom upravlja kroz apsolutno poslušnu skupštinsku većinu. Obe vlasti odgovorne su njemu kao predsedniku, tako da možemo govoriti o tome da je Vučić postao suveren/samodržac, odnosno jedini izvor vlasti. U predstavničkom sistemu, građani su izvor vlasti, te se politički sukobi rešavaju na izborima, smenom vlasti. Ali u Vučićevom političkom sistemu pozivanje na narod je besmisleno, zato što narod ništa ne može da reši. Izuzev da ponovo izabere njega. Zato je Vučić počeo da razvija sopstvenu teoriju vlasti, razume se, na rudimentarnom nivou: „I oni“, misli na opoziciju, „ne moraju da brinu – sam ću se skloniti. Ni tada me oni neće pobediti, sam ću otići“. I još: „Mislim da znam kada ću da napustim i vlast. I to će biti dobrovoljno, i to će biti moja odluka, a ne zato što će neko od opozicije da dobije većinu“ (Nedeljnik, br. 284, 22.6.2017). Vučić indirektno priznaje da ima apsolutnu vlast u državi, i da se ta vlast ne može izgubiti na izborima, jer ne postoji mehanizam za smenu takve vlasti. Apsolutna vlast se može samo napustiti i tu je Vučić potpuno u pravu. Ostaje bez odgovora pitanje: kako se apsolutna vlast napušta i zašto?

Apsolutistička država svojevremeno je zamenila feudalnu, tako što se kralj obračunao sa feudalcima, ukidanjem feudalnih privilegija i formiranjem jake birokratije i centralne vlasti. Nakon revolucija u 18. veku i postepenim prenošenjem suvereniteta na narod tokom 19. veka, za uvođenje autoritarne vlasti u 20. veku bila je potrebna masovna politička stranka – koja treba da zameni narod i preda svu vlast u ruke vođi. Zato Vučić počinje neumereno da hvali SNS. Naprednjaci su pametniji i školovaniji od svojih političkih protivnika, govore više stranih jezika, više rade, više znaju. O stranci Vučić kaže i ovo: „Ali kada smo pravili SNS, ja sam rekao Tomislavu da ćemo da pravimo široku narodnu političku partiju koja treba da prihvati ljude sa svih različitih nivoa. I liberalne demokrate, građanske demokrate, ljude koji su nacionalno opredeljeni, socijaliste, komuniste. Sve su te razlike kod nas sklonjene jer se bavimo budućnošću“ (Nedeljnik, br. 284, 22.6.2017). Načelne političke razlike se nekada mogu ostaviti po strani, pri formiranju određenog nivoa vlasti od strane različitih političkih stranaka. Ali se načelne političke razlike ne mogu ostaviti po strani u okviru jedne političke stranke, a da se potpuno ne obesmisle. Tako je budućnost o kojoj Vučić govori u stvari budućnost neprikosnovene naprednjačke vladavine.

SNS je zato više društveni sloj kojem vlast služi za sticanje i održanje visokih, privilegovanih i upravljačkih pozicija u društvu. Nova elita došla je 2012. godine, izborom Tomislava Nikolića za predsednika Srbije. Opet građanin Vučić: „Tomislav Nikolić je napravio istorijske stvari za ovu zemlju. On je počeo da menja Srbiju suštinski i danas je Srbija drugačija zemlja. Neki bi da je vrate u blato prošlosti u kojem pripadnici lažne elite mogu da ucenjuju, da reketiraju, rade šta hoće i kako hoće. Nikolić je doprineo da se tome suprotstavimo na veoma ozbiljan način, i to ću uvek da poštujem“ (Nedeljnik, br. 284, 22.6.2017). Vučićevo „mi“ predstavlja sve one koji su izgubili visoke društvene pozicije nakon pada Miloševića. Egzistencijalnu frustraciju dela sadašnje društvene elite zbog gubitka položaja 2000. dobro je opisao Nikola Selaković: „Moj otac (kadar SPS-a, prim. V.V.) je vodio firmu koja je brojala 2.500 radnika i koja je uspešno poslovala i za sve vreme sankcija. Bila je to, međutim, prva firma u kojoj je uveden krizni štab i razjureno celo rukovodstvo“. I ovo: „To, naravno, nije bio jedini razlog mog političkog angažmana, ali uvek postoji neka kapisla kada se odlučujete na velike korake u životu“ (Nedeljnik, br. 279, 18.5.2017). Selakovićevi motivi za bavljenje politikom duboko su privatni. I tu politika služi da povrati visoke društvene pozicije koje su nekada pripadale njegovom ocu i celoj porodici. Kao da je u pitanju feudalno leno i nasledno porodično pravo na upravljanje Srbijom.

Dalje konsolidovanje nove naprednjačke klase ne održava Vučića samo na čelu državne vlasti – on je kao suveren na vrhu društvene piramide. I zbog toga i nije neophodno da i dalje ostane predsednik SNS-a. Novinar: „Ko će vas naslediti u stranci?“ AV: „Ostavio sam još malo vremena da promislim, ali sam ubeđen da će oni nastaviti tradiciju nepobedivosti nad ovima koji su loše vladali i koji se danas još neodgovornije ponašaju u opoziciji“ (Nedeljnik, br. 284, 22.6.2017). Naravno da je SNS osposobljen da nastavi nepobedivu tradiciju, kada se uvukao u sve društvene pore, od vrha do dna. Gubitak vlasti značiće i gubitak društvenog položaja – ma kakav da je, veliki ili mali – a od toga nema bolje motivacije za neregularnu političku borbu. I opet se možemo pitati: kako se smenjuje ovakva društveno-državna struktura? Na izborima ili…?

Peščanik.net, 25.06.2017.

Srodni linkovi:

Bruno Đurđević – Prilog raspravi o opoziciji

Rastislav Dinić – Nove linije fronta

Vesna Pešić – Otvaranje debate

Rastislav Dinić – Ništa i nešto

Vesna Pešić – Šta činiti kad je vladar nepobediv na izborima?

IZBORI I PROTESTI 2017.
POPULIZAM