„Meritokratija: reč zvuči kao oličenje dobrog“, ocenio je još sredinom prošle decenije Ser Ralf Darendorf, jer se u meritokratskom društvu ceni, barem je takva poruka njegovih zastupnika, samo učinak koji se može pripisati nekom pojedincu, a ne nečije poreklo, slučaj, sreća ili božanski plan. U meritokratskom društvu visoki dohodak ostvaruju samo oni koji su to izuzetnim zalaganjem i natprosečnom kompetentnošću zaslužili. U takvom društvu, visokim položajem i reputacijom raspolažu oni koji su bili u stanju da se izuzetnim dostignućima i nesvakidašnjom izvanrednošću u nauci, privredi, umetnosti i sportu uzdignu iznad ostalih.

Isto tako, onaj ko ne uspe da dođe do vrha u meritokratskoj strukturi, u principu ima mogućnost da svoju društveni položaj poboljša, da napreduje – ako se više potrudi od onih koji se nalaze u sličnoj situaciji. Pojedinac koji nije zadovoljan svojim životom, već je abiciozan i željan napretka i više uči od drugih, radi, dalje se obrazuje, slobodno vreme troši na učenje jezika umesto da se izležava na suncu, ovakav displinovani i ambiciozni pojedinac je po sebi otelotvorenje meritokratske nade srednje klase.

Ova priča je izuzetno privlačna i fascinantna te se čini da je na početku 21. veka meritokratski princip postao društveni common sense kao nikada do sada i vera u preciznu merljivost i pravično nagrađivanje učinka u poslednje vreme dobija na snazi. Evaluacije, rangiranje, skale ocenjivanja svih vrsta dominiraju različitim oblastima modernog sveta.

Problem je u tome što meritokratski projekat po sebi ne garantuje nastanak dobrog, pravičnog, civilizovanog, solidarnog društva. Poslednjih godina se tamna strana utopije učinka razotkrila baš među srednjim slojevima društva. Meritokratski poziv na mobilizaciju u jednom društvu prožetom ogromnim razlikama u primanjima, hijerarhijom moći, ozbiljnim socijalnim razlikama u društvenom položaju, reputaciji i renomeu doveo je do bespoštedne borbe za privilegovane pozicije. Ko ne uspe da opstane u ovom okršaju, poražen je zauvek. Od se smatra „pravedno“ propalim, jer je zakazao u „fer konkurenciji“, dakle sam je kriv za svoju nesrećnu sudbinu, preciznije rečeno, samo je on odgovoran. Meritokratsko obećanje se ispostavilo kao ideološko sredstvo razgraničavanja srednjih i nižih slojeva društva.

Slične zaključke možemo izvući i iz trenutno žestoke debate o classes moyennes (srednjoj klasi) u Francuskoj. Žerom Furke (Jérome Fourquet), direktor Instituta za istraživanja javnog mnenja, nedavno je utvrdio da se srednji sloj najviše plaši toga „da bude dostignut od nižih slojeva i onemogućen da se dalje uspinje na društvenoj lestvici, iako njegovi predstavnici smatraju da su dali sve od sebe da bi bili tu gde su sada“. Za srednje slojeve, po zaključcima dosta diskutovane knjige „Nova srednja klasa“ (Les nouvelles classes moyenes) autora Dominika Goa (Dominique Goux) i Erika Morana (Eric Maurin), najvažnije sredstva osiguranja uspona naviše i razgraničenja od dna lestvice su, pod jedan: obrazovanje, a pod dva: životni prostor.

Za pripadnike srednjeg sloja, obrazovanje je zauzelo centralno mesto u smislu šansi njihove dece za uspešnu karijeru. Za razliku od dece iz gornjih društvenih slojeva, oni raspolažu manjim novčanim sredstvima, pa je jedini način da nadoknade tu razliku uspeh njihove dece u školi. Ova klasa se, ne pitajući za cenu, brani od prodiranja onih sa dna u njihove teškom mukom stečene stanove i životne prostore u bogatim četvrtima. Životni prostor i adresa su dakle važni indikatori da se ne nalazite na dnu, već da ste osigurali život u okruženju ljudi sličnih vama, sa kojima vas vežu iste norme socijalizacije i načina života.

Ukratko: meritokratija srednje klase ne garantuje napredovanje ka vrhu, ali podiže zidove prema rivalskim težnjama. Njen izvorni zahtev se na ovaj način izobličuje, ali ovakvi procesi su istorijski redovna pojava. Kada se do skora dinamični slojevi ili klase uplaše gubitka društvenog statusa, priča o emancipaciji postaje konzervativna bajka o očuvanju položaja.

 
Autor teksta Franz Walter je politikolog i direktor Götinger insituta za istraživanja demokatije

Frankfurter Rundschau, 10.04.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 22.04.2012.