Majdan, Kijev, februar 2014, foto: Belga, AFP, Sergei Supinsky
Majdan, Kijev, februar 2014, foto: Belga, AFP, Sergei Supinsky

Iz govora ukrajinskog pisca na otvaranju ovogodišnjeg sajma knjiga u Beču.

Već godinu dana mi živimo u jednoj drugoj stvarnosti. Kada kažem „mi“ mislim to u najširem smislu – mi, građani Ukrajine, njeni državljani, svi građani cele Ukrajine. Nas ujedinjuje nešto što se na zapadu, zoni udobnosti i sigurnosti takozvane Stare Evrope, uvek loše razumevalo: patnja.

Nalazimo se u poodmaklom sukobu kome se ne vidi kraj, u hibridnom ratu sa hiljadama mrtvih, ranjenih i nestalih. Mogao bih da proširim ovaj spisak dodavanjem pogubljenih, mučenih i osakaćenih. Takozvana Donjecka narodna republika je pre nekoliko meseci u svom „parlamentu“ uvela smrtnu kaznu. Oni ubijaju i vode ljude na vešala. Smrtna kazna – arhaični i precivilizacijski fenomen u mojoj zemlji?

Ali to je samo jedan aspekt nove stvarnosti u Ukrajini. Kada bi me pitali da li bih voleo da se vreme vrati unazad, da opet bude novembar 2013, odgovorio bih: ne. To znači da, uprkos svemu, više cenim dosegnutu slobodu od pretrpljenih gubitaka i da verujem u nepovratnost promena koje su počele 21. novembra, kada se nekoliko stotina demonstranata skupilo na glavnom trgu u Kijevu da izrazi svoje nezadovoljstvo zbog prekida evrointegracija. Te noći ih je bilo samo nekoliko stotina. Za nekoliko dana bilo ih je skoro milion. Od 1. decembra sam i ja jedan od njih.

O čemu se radi, šta mi to hoćemo? Od čega želimo da pobegnemo, sa čim želimo da prestanemo? Upravo to – mi bežimo, prekidamo sa prošlošću. Pravno gledano, učinili smo to pre 23 godine kada smo prestali da budemo deo Sovjetskog saveza. Faktički, mi se i dalje borimo za pravo na taj raskid, za pravo na izlaz. Da li je potrebno objašnjenje za to zašto smo izašli na ulice? I za koju to tačno Evropu?

Skoro sam na televiziji gledao kako seljaci u Španiji, besni zbog sankcija koje je EU uvela Rusiji, zbog kojih ne mogu da izvoze svoje proizvode – verovatno pomorandže – u znak protesta spaljuju EU zastavu. U tu zastavu su naši ljudi na Majdanu uvijali ubijene, pre polaganja u kovčege.

Ovo je najbolji primer za to da u svetu i dalje ne postoji dovoljno razumevanje za našu borbu u Ukrajini. Jedni ne žele da se odreknu ni centa svog blagostanja i u gnevu pale simbol „sistema“ koji im ograničava to blagostanje, dok drugi ginu pod tim simbolom, jer se vrednost te zastave za njih ne meri centima. Ta zastava za njih nema cenu. Ona je na Majdanu simbol ljudskog dostojanstva. Ona je postala smisao našeg postojanja.

U ukrajinskom jeziku reči „vrednost“ i „cena“ imaju isti koren. Jedan ukrajinski novinar je nesklad između nas i naših evropskih savremenika opisao igrajući se sa ove dve fonetski slične, ali po značenju različite reči: nerazumevanje potiče od toga što „Evropljani misle na cenu, a mi na vrednosti“. Kada španski seljaci spaljuju EU zastavu, radi se o padu cena pomorandži zbog trgovinskih sankcija. Kada devetnaestogodišnji ukrajinski student strada od metka snajperiste sa tom zastavom u rukama, radi se o borbi za slobodu i pravdu.

Kada francuski predsednik kaže da mora da proda Rusiji raketni brod Mistral, jer je vrednost tog ugovora preko milijardu evra, radi se upravo o tome: o visokoj ceni. Ali kada Ukrajinci u nekoliko dana doniraju 20.000 ili 40.000 evra za hitnu operaciju teško povređenog vojnika, oni žele da spasu ljudski život. Kada se pohlepni biznismen iz austrijske trgovinske komore žali kako će zabrana ulaska u zemlju za ljude iz Putinovog okruženja dovesti do pada profita juvelira Prvog bečkog okruga, tada se takođe radi o ceni. Ali kada dva ukrajinska oficira, okružena teroristima i teško povređena, raznesu sebe granatom kako bi izbegli mučenje i usmrtili što više neprijatelja, radi se o ljudskom dostojanstvu.

Neko će reći da su ovo neuporedive stvari. Slažem se. Slažem se da više nemamo šta da tražimo zajedno. Jedva da postoje dodirne tačke između nas, Ukrajine i Evrope. Evropa je u svom uspešnom razvoju dostigla svoj krajnji cilj, postala je zona blagostanja, udobnosti i sigurnosti, oversecured, overprotected, overregulated, postala je zona kontrolisanih sukoba i problema, politički korektna i sterilna. U Ukrajini se, blago rečeno, proliva krv. Neću opisivati na koje sve načine, jer ste mnogo osetljivi.

Biće dovoljno da kažem da je Ukrajina postala zona smrti i varvarstva, užasnih i gorkih iskušenja. Ona to nije postala svojom voljom, već pod pritiskom despotske vojne sile. Pred ovim potresima Evropa uzmiče. Kada kažem „kod nas je rat“, moji nemački prijatelji me strpljivo ispravljaju, kao odrastao čovek dete: „Vi trenutno prolazite kroz krizu“. Iako to nije naša kriza, već kriza Rusije i njenih manijakalnih i imperijalnih ambicija, koje se u našem vremenu srećom ne mogu potpuno ostvariti. A kada kažem da je ruski predsednik naš neprijatelj, ubeđuju me još strpljivije: „On je vaš partner.“

Bezbrojni razgovori koje sam vodio na zapadu, u Evropi, uverili su me da nas ne samo da ne razumeju, nego još gore: da uopšte ne pokušavaju da nas razumeju. Umesto toga često srećem ljude koji razumeju Putina. To pokreće bolno pitanje: zašto je miroljubivoj i politički korektnoj Evropi bliži agresor od njegovih žrtava. Kao odgovor na to pitanje iznosim jednu zlokobnu sumnju: EU se boji Ukrajine.

Nekada smo bili poznati kao zemlja Černobila i prostitutki. Sada su stigli smrt, rat, izbeglice, oboreni malezijski avion (bez obzira što ga nisu srušili Ukrajinci) i još neki neprijatni signali kao što su fašizam, nacionalizam i desničarkse grupe. Jednu takvu zemlju je bolje držati na sigurnom odstojanju, kažu Evropljani. Ne svi, ali većina donosilaca odluka o evropskoj politici.

Imam svoju „teoriju zavere“, koju ne treba uzimati ozbiljno, ali koju ću ipak podeliti sa vama. To mi je prvi put palo na pamet posle narandžaste revolucije. Intenzitet evropsko-ukrajinskih odnosa je tokom predsednikovanja Viktora Juščenka i Viktora Janukoviča bio krajnje različit, ali na jedan nelogičan način. Juščenko je, delimično zasluženo, u EU izazivao prilično hladne reakcije, iako se priznavalo da se u Ukrajini pojavio dobar evropski političar. Ali kada je na vlast došao brutalni i neobrazovani Janukovič, i to izbornom prevarom, Evropa se zagrejala za Ukrajinu.

Shvatio sam da tako valjda izgleda ta politika balansiranja i da je to naša sudbina: kada je na vlasti prozapadni političar, Ukrajina se drži na odstojanju, a ako je na vlasti proruski čovek, onda se radi na njenom približavanju EU. Ali ni u jednom ni u drugom slučaju mi nismo zaista bliže punopravnom članstvu u EU.

„Za sve je kriva Amerika“, teše me moji evropski poznanici. Ona utiče na vas, podbada vas, plaća vaš Majdan – samo da bi oslabila Rusiju. Kao prvo, odgovaram, od životne je važnosti oslabiti Rusiju. Ona je u euforiji i opasna je. Njen predsednik nagoveštava, možda iz razonode a možda je i ozbiljan, Blitzkrieg u istočnoj Evropi. Kada se zlokobno osmehuje i izgovara „Riga, Viljnus, Varšava, Bukurešt“, imam utisak da je Amerika jedini razlog zašto ovaj spisak gradova nije postavljen dalje na zapad.

Osim toga, ne idemo mi na Majdan jer nas Amerikanci za to plaćaju, nego zato što je to naša volja. Ukrajinska reč volja je sinonimna reči sloboda. Koja je za Evropu i Ameriku jedna od osnovnih vrednosti. Vrednost koju Etienne Balibar opisuje lepom francuskom rečju égaliberté: sloboda u jednakosti. Zbog toga su se podigli Ukrajinci. Za tu vrednost smo spremni da platimo neuporedivo više od bilo koje Amerike. Spremni da je platimo našim životima.

Ukrajinci idu na Majdan i menjaju dnevni red, preinačuju ga, stvaraju novi, opkoljeni utvarama geopolitike. Amerika ne može toliko brzo da reaguje, EU po hiljaditi put izražava svoju „duboku zabrinutost“, a Rusija provaljuje u našu zemlju. To je ta vaša geopolitika. Nama ostaje samo da se branimo: očajni i, ruku na srce, sami. Daj bože da ova samoća ne potraje, kao u romanu, sto godina. Toliko ne bismo izdržali.

Iako samoća (čitaj: autarkija) po sebi nije ništa loše. Divno je biti neutralan i nikome se ne priključiti, pre svega ne NATO paktu. Divno, ako su ti susedi Švajcarska, Slovenija ili Slovačka. Da je recimo Norveška sused Ukrajine, onda bi Boing 777 malezijske aviokompanije bezbedno sleteo u Kuala Lampur. Ali nažalost, naš veliki sused je suštinski različit od Norveške.

Iz vrtića se sećam novinske rubrike za radoznale: „Da li ste znali…?“. Da li ste znali da se broj Ukrajinaca koji podržavaju ulazak Ukrajine u NATO pakt u prethodnih 6 meseci utrostručio, a po nekim anketama i učetvorostručio. Da je, dakle, pre godinu dana, u procentima broj Ukrajinaca – tada još sa Krimom – koji su bili za pristup NATO paktu bio 10 do 14 posto, a danas 52 odsto? I to ne zato što su Ukrajinci odjednom poludeli i žele rat. Potpuno suprotno: jer žele mir, trenutni i neodložni mir, jer žele da agresija velikog suseda na njihovu zemlju što pre prestane. Specifičnost našeg suseda je to da na njega soft power ne deluje. On reaguje samo na hard power. Naravno da je to arhaično, zbog čega će on na kraju izgubiti, ali to će se desiti nekada u budućnosti, dok se danas, na zapovest i po planovima našeg suseda, građani moje zemlje, njeni branioci, ubijaju. Svakog dana i svake noći. Da li možete to da zamislite? To je beskrajno balansiranje između života i smrti.

Na nekom panelu jedna nemačka spisateljica je kratko izjavila kako evropska književnost danas ima još samo dve velike teme: alchajmer i rak. Sve druge su prevaziđene. Udobnost i sigurnost su beskrajni, tragedija i patnji više neće biti. Tome se može i trebalo bi protivrečiti, ali sama činjenica da je takva misao formulisana u Evropi je značajna. U njoj postoji zrno istine, istine koja je nama u Ukrajini potpuno nepoznata.

Dok sam pisao ove redove nikako nisam mogao da se setim kako se zovu protivnici evroskeptika. Ko se seća kako smo ono nazivali one koji su bili „za Evropu“? Izgleda kao da su u Evropi ostali samo evroskeptici, a da su jedini pravi evro-optimisti (evo te reči) na trgovima ukrajinskih gradova u svom – trezveno posmatrajući – beznadežnom protestu. U osnovi, ovaj protest nema nikakvih šansi na uspeh. Kada i kako će on konačno propasti je pitanje za neke buduće romane. Uz bitnu napomenu: ti romani moraju biti genijalni. Ali nije stvar u romanima i njihovim autorima, nego se radi o herojima, o kojima većina sveta ne zna ništa.

Previše njih više nije živo. Koliko god bih želeo da je ovo preterivanje – nije. Ove ljude ne možemo vratiti. Drugi su zauvek ostali bez očiju, ruku ili nogu, ili su na neki drugi način izgubili svoje zdravlje, mladost i snagu. Njima moramo pomoći – ne samo protezama, nego predusretljivošću, saosećanjem i ljubavlju. Oni više nikada neće biti onako mladi i uspravni kao kada su – pod evropskom zastavom – krenuli na barikade.

Sećajte nas se. Bili smo sami, ali nismo branili samo našu égaliberté, nego i vašu. I oprostite – nije nam bila namera da vas zbog nas grize savest.

Buch Wien 14, 12.11.2014.

Preveo sa nemačkog Novak Guslov

Peščanik.net, 07.12.2014.

UKRAJINA