Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

Pravosuđe u Srbiji je, najblaže rečeno, u zabrinjavajućem stanju. Gotovo svakodnevno smo svedoci presuda koje ne samo da su suprotne nekom kolektivnom osećaju pravde, koji uostalom ne može biti merilo pri presuđivanju, već su suprotne činjenicama dokazanim van svake sumnje i kontriraju jasnim pravnim pravilima. Ponekad su takve odluke jednostavno van razuma i mogućnosti da se racionalno objasne. Ovo je tekst o jednom takvom procesu i rezonovanju različitih sudova koji su odlučivali o tome šta je to diskriminacija.1

Priča je, čini se, karakteristična za podneblje Srbije. Tužilja u sporu je dobila „prvu šansu“, zaposlenje u okviru istoimenog programa Nacionalne službe za zapošljavanje. Prema ugovoru koji su potpisali NSZ i poslodavac, poslodavac se bio obavezao da sa učesnicima programa zaključi ugovor o radu na godinu dana, s tim što je imao obavezu i da nakon isteka ugovora zadrži zaposlene u radnom odnosu još najmanje godinu dana. Tužilja je potpisala ugovor o radu sa poslodavkom u februaru 2011. godine, na 12 meseci kako su pravila i nalagala. Sasvim je očigledno da se u radu istakla, budući da je napredovala u hijerarhiji zaposlenih već nakon šest meseci rada i postavljena je za poslovođu. Poslodavka međutim nakon isteka 12 meseci, u februaru 2012, sa tužiljom raskida ugovor o radu suprotno preuzetim obavezama da će je zadržati još 12 meseci.2 Budući da je inicijalni ugovor o radu bio zaključen na 12 meseci, poslodavka nije morala da obrazlaže svoju odluku, već je konstatovala prestanak radnog odnosa. Međutim, u obraćanju NSZ, poslodavka navodi da ne želi da ispuni svoju obavezu i da zadrži zaposlenu još 12 meseci u radnom odnosu, zato što je saznala da je ova u međuvremenu ostala u drugom stanju i zato što zaposlena koristi pravo na trudničko bolovanje. U dopisu poslodavke NSZ, doslovce piše: „Nalazi se na trudničkom bolovanju, a nama je potreban radnik na njenom mestu radi nesmetanog odvijanja procesa proizvodnje. Iz pomenutog razloga, odlučili smo se da je zamenimo drugim radnikom.“

Priznanje poslodavke da nekoga menja drugim radnikom samo zbog trudnoće retko se viđa. Posmatrano sa strane očima pravnika, ovo je predmet koji bi svaki sudija poželeo – završava se na jednom ročištu, jer je diskriminacija po osnovu pola i planiranja porodice toliko očigledna da se poslodavka jednostavno ne može opravdati. Što je zanimljivo, poslodavka u postupku to ni ne pokušava, već posmatra svoju reakciju kao sasvim normalno ponašanje.

Šta međutim Osnovni sud u Kikindi radi?

U februaru 2013. godine (da, prošlo je godinu dana do donošenja prvostepene presude) sud konstatuje (presuda 6P1 84/2012 od 04.02.2013) da u ovom slučaju nema povrede zakona. Pritom, sud posmatra slučaj samo iz formalne radnopravne perspektive – ugovor je istekao, rešenje koje je poslodavka donela je deklaratorno, ona je imala pravo da angažuje neku drugu osobu koja će obavljati poslove tužilje. Nema ni reči o motivaciji poslodavke zašto je tako postupila, kao ni o tome da li su nastupile posledice koje se mogu smatrati nejednakim tretmanom. Obaveza da se zaključi ugovor na još 12 meseci sa tužiljom ne proističe iz ugovora o radu, pa nema legitimacije za vođenje spora o tom pitanju. O dopisu poslodavke NSZ koji je citiran u prethodnom tekstu, sud ima da kaže sledeće: „Sud je mišljenja da bez obzira na ovu jeziku formulaciju koja nesumnjivo ima konotaciju diskriminacije, tužena nije prekršila zabranu diskriminacije u konkretnom slučaju jer u prvom redu nije rešenjem otkazala tužilji ugovor o radu zbog trudnoće, već zbog isteka vremena za koji je zasnovan radni odnos“. Sud međutim tu ne staje, već konstatuje i sledeće: „Izostanak zaključenja ponovnog ugovora o radu sa oročenim trajanjem u narednih 12 meseci, ako se ima u vidu sve prednje izneto, ne može biti tumačeno kao diskriminacija, zato što se ne radi o zapošljavanju i izboru kandidata u postupku zapošljavanja koji bi pretpostavljao da je svakom i pod jednakim uslovima dostupno svako radno mesto“. Napisa sudija, i ostade živ.

No, zato postoje pravni lekovi. U postupku po žalbi međutim, Apelacioni sud u Novom Sadu presudom Gž.1, 1121/13 od 23. septembra 2013. godine, potvrđuje presudu Osnovnog suda u Kikindi. Prema rezonovanju ovog suda, ugovor o radu je istekao nakon 12 meseci i ništa što je poslodavka uradila ne može da dovede u pitanje zakonitost ove činjenice, a samim tim čini nebitnim to što je ona doslovce priznala da je trudnoća jedini razlog zašto neće zaključiti naredni ugovor sa tužiljom. Zapravo, Apelacioni sud se ni ne bavi ovim dokazom – iz presude se ne vidi da je taj dokument uopšte relevantan prema oceni suda.

Tako dolazimo do Vrhovnog kasacionog suda. U sporovima povodom diskriminacije revizija je uvek dozvoljena, tako da se VKS našao kao poslednja brana opisanom bezumnom tumačenju zakona. Pre tog odlučivanja, iz kancelarije Pokrajinskog ombudsmana došlo je mišljenje da u ovom slučaju diskriminacija postoji (mišljenje 1-RP-1-13/12 od 25. januara 2013). Poverenik za zaštitu ravnopravnosti pokrenuo je istovremeno prekršajni postupak protiv poslodavke – Prekršajni sud u Kikindi doneo je presudu prema kojoj je poslodavka kriva za počinjenu diskriminaciju (presuda 4Pr.br.2485/12 od 25. spetembra 2013. godine). Bila je to dobra uvertira – naročito presuda Prekršajnog suda u kojoj se navodi ono što je od ključnog značaja za ovaj postupak, a što je promaklo sudijama osnovnog i apelacionog suda – odredbe Zakona o radu, i radno pravo generalno, nisu relevantni za odlučivanje u ovoj situaciji.

Vrhovni sud – vrhunska nepravda. Jedino tako se može opisati presuda Rev2 1460/2013 od 10. aprila 2014. godine, koju potpisuje troje sudija VKS. Sudsko veće VKS naime konstatuje da poslodavka nije prekršila zakon jer je radni odnos na određeno vreme istekao, pa samim tim nije ni relevantno šta je nakon toga preduzimala (ovaj deo presude gotovo je prepisan iz presude Apelacionog suda). VKS takođe ponavlja stav nižih sudova da je trudnoća „prekid stručnog usavršavanja“, što je potpuno skandalozno tumačenje propisa. Gotovo savršeno suludo deluje i konstatacija, kojom bi trebalo da se „poentira“ na kraju teksta presude, mada i kao celina tekst presude promašuje metu – da za devet lica iz istog programa ugovori nisu produženi iz raznih razloga, pa samim tim nedostaje lice sa kojim bi se trudna zaposlena poredila, odnosno nije poznato u odnosu na koje lice je stavljena u nejednak položaj! Ovde se već radi o zabrinjavajućem nepoznavanju ne samo propisa, već i same suštine diskriminacije kao nepoželjne društvene pojave.

Dopis poslodavke NSZ i njeno priznanje diskriminacije, VKS takođe ne razmatra – stiče se utisak da sudsko veće nije ni pročitalo prvostepenu presudu, koja je makar poklonila neku pažnju tom dokumentu.

Poštovane sudije, nije sramota ne znati nešto. Čak ni kada ste sudije Vrhovnog kasacionog suda. Sudska profesija jedna je od onih u kojima se poslenik (pardon, nosilac funkcije) stalno mora nadograđivati. Ne sme se stati u tom usavršavanju – ako se stane, dolazi do ovakvih katastrofalnih odluka. Dakle, sledi samo nekoliko teza o tome šta je pošlo po zlu. I zašto ste se obrukali ovom presudom.

Diskriminacija je uvek nedozvoljena. Ne može se opravdati, nema dobre, pravične i legalne diskriminacije.

Diskriminacija postoji uvek kada postoji nedozvoljen različit tretman lica, zasnovan na nekom ličnom svojstvu – za postojanje diskriminacija je dakle bitno postojanje posledice, a ne motivacija diskriminatora, odnosno zakonski okvir kojim se diskriminatorsko ponašanje opravdava. Postojanje posledice je objektivna okolnost, koja je u ovom slučaju jasno utvrđena i koju ni poslodavka ne poriče.

Trudnoća, planiranje porodice i pol jesu lična svojstva koja su zaštićena i prema kojima se nikome ne sme uskratiti bilo koje pravo predviđeno Ustavom i zakonom.

U konkretnom slučaju, nijedan od sudova (svaka čast Prekršajnom sudu u Kikindi) nije postavio slučaj onako kako on pravno mora da se analizira. Svi sudovi su pošli od Zakona o radu, a ne od Zakona o zabrani diskriminacije. Po inerciji, razume se, jer su sami sudovi izgradili nakaradnu praksu da spor povodom diskriminacije u oblasti rada jeste radni spor, a ne spor povodom diskriminacije – velike razlike proističu iz tog priglupog tumačenja zakona, a sve su na štetu zaposlenog, odnosno žrtve diskriminacije. Kada su sudije tako otpočele analizu spora, gledajući na njega isključivo kao na radni spor, spasa više nije bilo – Zakon o radu ih je odveo u potpuno pogrešnom smeru. Predmet sporenja međutim ne opredeljuje spor kao radni spor – predmet spora bilo je diskriminisanje zaposlene.

Poštovane sudije, ako ne želite da verujete meni, verujte svojim koleginicama sudijama Vrhovnog kasacionog suda. Naime, poslodavka koja je tužena u posmatranom slučaju nije otpustila samo jednu, već dve zaposlene trudnice na isti način. U pitanju je potpuno isto činjenično stanje, isti period angažovanja, obe zaposlene su otišle na trudničko bolovanje i obe se pominju u skandaloznom dopisu poslodavke NSZ. Osnovni sud u Kikindi međutim zaključuje da je ovde u pitanju jasna diskriminacija (presuda 4P1 83/2012 od 27. jula 2012). U čemu je razlika? U postupajućem sudiji, koji je za razliku od kolege iz istog suda, imao malo više vremena da se senzibiliše i edukuje o slučajevima diskriminacije. Ovu presudu međutim revnosno obara – preinačuje Apeacioni sud u Novom Sadu, očigledno dosledan u zaštiti diskriminatora i/ili nepoznavanju prava. Vrhovni kasacioni sud po reviziji ipak ukida presudu Apelacionog suda i predmet vraća na ponovno suđenje (presuda Rev2 1544/2013 od 27. februara 2014).3 Veće VKS sasvim ispravno konstatuje da je Apelacioni sud propustio da utvrdi postojanje diskriminacije, odnosno da preispita da li je poslodavka počinila diskriminaciju prilikom prestanka radnog odnosa tužilji. Iako ne upućuje na Zakon o zabrani diskriminacije, već na Ustav i odredbe iz Zakona o radu koje se odnose na zabranu diskriminacije, ovo stanovište je praktično jedino moguće, pa ga je iskoristio i Prekršajni sud u Kikindi u svojoj presudi.

Ovo veće nažalost nije odlučivalo i u postupku koji je u tekstu prevashodno analiziran. Da stvar bude još zanimljivija, presuda u drugom slučaju (koja ide u korist tužilje) doneta je pre presude u slučaju koji je odlučen nakaradno. Dakle, sve što je trebalo da se učini da se tako nešto spreči, bilo je da se konsultuje najsvežija sudska praksa VKS i da se dobiju veoma kvalitetne smernice za odlučivanje, u skladu sa zakonom i uspostavljenim standardima šta jeste diskriminacija.

Ovo samo govori o tome kako sud čine sudije koje u njemu sude, a ne tabla na vratima suda. Sada imamo dve različite presude VKS o istom činjeničnom stanju. Imamo i majku deteta koja mora da plati gotovo 1.500 evra sudskih troškova državi i diskriminatorki, a sve to zbog neznanja suda. Ostaje vera da će Ustavni sud postupajući po Ustavnoj žalbi ukinuti presudu Vrhovnog kasacionog suda (kao što u poslednje vreme često čini). Tako nešto ne samo da bi pružilo moralnu satisfakciju žrtvi (Ustavni sud ne može da dosudi povratak žrtve na rad), već bi moglo da bude i opomena sudovima da se njihova nestručnost ne može tolerisati i da su već odavno prešli granice očekivanog neznanja i ušli (svesno ili nesvesno, nehatno ili umišljajno) u zonu sistemskog podrivanja prava građana.

Društvo koje ne može da zaštiti svoje trudnice, ne može se nadati nečem dobrom u budućnosti.

Peščanik.net, 16.07.2016.

FEMINIZAM
REFORMA PRAVOSUĐA

________________

  1. Iako je proces pravnosnažno okončan i nema nikakvih prepreka da se sudske odluke komentarišu, izostavljam iz teksta imena strana u sporu. Nazivi sudova i datumi, kao i brojevi presuda biće verno navedeni.
  2. Ovo se događa pre izmena i dopuna Zakona o radu 2013. godine, kojima je omogućeno da se radni odnos zasnovan na određeno vreme u slučaju trudnoće zaposlene produži do isteka porodiljskog odsustva i odsustva radi nege deteta.
  3. Ovo veće VKS pravi je pravosudni „drim tim“, u sastavu sudija Snežana Andrejević, sudija Vida Petrović-Škero i sudija Ljubica Milutinović – verovatno najkvalitetnije sudije koje naše pravosuđe može da ponudi u ovom trenutku. Ovaj kvalitet se može uočiti i u posmatranoj presudi, ne samo u jeziku formulisanja i analitičnosti obrazloženja, već u sistemskom pristupu problemu koji jasno ukazuje da sudije koje odlučuju suvereno barataju pravom.
The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)