Foto: Panoramio
Foto: Panoramio

„Rusija je zagonetka upakovana u misteriju, unutar enigme“ je često citiran aforizam Vinstona Čerčila sročen prilikom njegovog poznatog radio nastupa oktobra 1939, emitovanog povodom aktuelnog događaja te epohe, pakta Staljina i Hitlera i njihovog dogovora o podeli Poljske. A iza ove rečenice sledila je još jedna koja se mnogo ređe citira: „Možda je ključ te enigme nacionalni interes Rusije“. To je bila pretpostavka kojom je Čerčil pokušao da nađe rešenje ruske glavolomke.

Nažalost, pretpostavka velikog Engleza je bila pogrešna. U Staljinov plan za Drugi svetski rat nije bio uračunat nikakav „ruski nacionalni interes“. Realizacijom tog plana je na desetine miliona ljudi izgubilo svoje živote i taj plan je Rusiju doveo do nacionalne tragedije od koje se ona do dana današnjeg nije oporavila. A ključ za razumevanje ruske spoljne politike zaista postoji i on je gotovo uvek definisan ličnim interesima diktatora, a ne nacionalnim interesima zemlje koju vodi.

Godine 1939. spoljnom politikom SSSR-a se bavio isključivo jedan čovek i njegovo ime je bilo Josif Visarionovič Staljin. A danas, 2014, njome se bavi jedan drugi čovek i njegovo ime je Vladimir Vladimirovič Putin. Ključ za razumevanje današnje spoljne politike je, kao i 1939, poimanje mentalnog sklopa tog jednog jedinog čoveka, uočavanje njegovih životnih prioriteta i ciljeva koje sebi postavlja. Na sadašnjoj etapi njegove vladavine, osnovni prioritet V. V. Putina je realizacija programa pod naslovom „Doživotna vlast“. Časovi očigledne nastave uz aktivno učešće njegovih kolega H. Mubaraka, a posebno M. Gadafija, bili su više nego poučni, te je tom plemenitom cilju očuvanja doživotne vlasti u celosti potčinjena i sva spoljna politika Rusije.

Svoj novi ciklus permanentnog hibridnog rata s Ukrajinom, Putin je započeo ne 20. februara kako je utisnuto na spomen medaljama heroja zaslužnih za osvajanje Krima, već sredinom prošle godine kada je pritiscima, ucenama i potkupljivanjem pokušavao da natera Ukrajinu da odustane od potpisivanja Sporazuma o ekonomskom udruživanju s Evropskom unijom. Putin je vrlo dobro znao da bi se implementacijom tog sporazuma u samoj Ukrajini stvorili uslovi za drastičnu promenu pravila igre. Ukrajinsko „da“ Evropi, značilo bi većinsko „ne“ postsovjetskom modelu kriminalnog kapitalizma. Uspeh Ukrajine koja je izabrala evropski model razvoja značio bi kraj putinizma i siguran kraj te sakate filozofije među nižim činovima bivšeg KGB-a, sada već potpuno pomahnitalih od reketiranja prodavnica nameštaja i krađe i prekrađe naftnih kompanija.

Ukrajinski primer bi bio opasno zarazan za rusko društvo i u bližoj perspektivi bi pad putinskog režima učinio neumitnim. I zato je po zamisli Putina Ukrajina morala ili da ostane u sistemu postosovjetskih banditskih kneževina, ili da se podvrgne temeljnom rasturanju. Aneksija Krima je bila prvi korak u izvršenju ove presude. Putinov krimski govor od 18. marta je bio zamišljen kao propagandno obraćanje urbi et orbi, glas kojim bi anšlus Krima bio predstavljen u svetlu najpovoljnijem po Kremlj. Ali sasvim neočekivano, čini mi se čak i za samog govornika, ovaj je govor postao nešto mnogo značajnije. On je Putinu razrešio njegov lični višegodišnji problem, muku čak mnogo važniju od samog gušenja ukrajinske revolucije.

Svaki autoritarni režim, pa čak i najsuroviji, ne može biti zasnovan isključivo na nasilju. Takvom režimu je neophodan nekakav fundamentalni mit, mit iz kojeg izrasta čitav sistem elemenata koji će neko vreme sablažnjavati i pridobijati značajan deo stanovništva. I tako se pred našim očima rodio novi zanosni i radošću ozaren mit o Vladimiru Taurijskom, „sakupljaču zemalja ruskih“. Do 18. marta je kontrola nad Kijevom bila cilj, a aneksija Krima jedan od instrumenata kojim je ovaj cilj trebalo dostići. A posle 18. marta, sakupljanje ruskih zemalja i kriminalizacija čitave teritorije bivšeg Sovjetskog Saveza, ili čak bivše ruske imperije, a po zamisli kremaljskih mitotvoraca – postao je novi cilj, supercilj kojim se lako da objasniti viši smisao postojanja ruskog etnosa koji se, eto najzad, pridigao s kolena i stekao sebe dostojnu nacionalnu ideju. To je istovremeno značilo i legitimizaciju doživotne vlasti Putina, neotuđivo pravo na sjajnu odoru Mesije „ruskog sveta“.

Sudeći po histeriji koja vlada na TV programima, naše arijevsko pleme nadareno osobenim genetskim kodom, pleme koje se nekad davno spustilo sa Karpata, a potom se raširilo na polovinu zemljine kugle sve do tvrđave Fort Ros u Kaliforniji, prihvatilo je ovaj poletni diskurs s ne manjim oduševljenjem od svojevremeno mobilizirajuće banditske parole „podavićemo ih u klozetu“. Ovaj, s par romantičnih elemenata restauriran fundamentalni mit je pogodan vladaru i zbog toga što automatski podrazumeva postojanje spoljnih neprijatelja i nacionalnih izdajnika, a to istovremeno znači da se lako i zauvek mogu objasniti i degradacija ekonomije, i surova rasprava s bilo kakvom opozicijom. Istinu govoreći, on ništa drugo osim učvršćivanja vlasti Kremlja i nije u stanju da formuliše.

Međutim, kao što sam još pre šest meseci upozoravao, Putin je sada postao talac ovog novog herojskog mita, zarobljenik iluzorne priče koja je pokorila srca impresioniranih Rusa. No propagandna eksploatacija ovog mita u sebi krije jednu vrlo ozbiljnu opasnost. Njegova logika neumoljivo zahteva neprekidnu dinamiku, sliku konstantnog širenja kosmosa „ruskog sveta“. Statičnost ili bilo kakvo odstupanje pred spoljnim neprijateljem može biti smrtonosno. Svako odstupanje, čak i među najvatrenijim pristalicama može probuditi užasnu sumnju: „Car nije pravi!“ Tako je on sada osuđen da do poslednjeg dana svoje vlasti ugađa i povlađuje svom arijevskom plemenu, da do svog poslednjeg dana bude i ostane Vladimir Pravi.

No teškoće su počele da se rađaju i narastaju neočekivano brzo. Zaslepljen krimskim trijumfom, Putin je propustio da obrati pažnju na tri važne okolnosti. Prvo, loše je procenio stepen spremnosti mlade ukrajinske nacije na pružanje otpora kolonijalističkoj ideji o „ruskom svetu“. U svom sad već čuvenom martovskom govoru, on je svom raspaljenom arijevskom plemenu obećao Novorusiju, deo ukrajinske teritorije od osam oblasti koje su „boljševici, neka im Bog bude sudija, protivzakonito ustupili Ukrajini“. No ispostavilo se da se u šest od osam regiona planiranih da budu uključeni u tu Novorusiju nije mogao naći čak ni dovoljan broj penzionisanih bakica spremnih da ponesu barjake i putinske ikone i slikaju se za rusku televiziju. U par gradova iz dve ostale oblasti, osim nekolicine pukovnika Federalne službe bezbednosti i Glavne obaveštajne direkcije, „naselio“ se i priličan broj do zuba naoružanih fašista iz Ruskog nacionalnog jedinstva, zatim kriminalaca – što ruskih što ukrajinskih, par stotina prerušenih kozaka i isto toliko veterana skrenulih pameću tokom tridesetogodišnjih avganistanskih i kavkaskih ratova. Da to šareno društvo ne bi bilo prosto silom isterano iz Ukrajine, neophodno je stalno prisustvo regularne ruske armije, sa sve tenkovima, bojnim transporterima, raketnim sistemima Grad, a bogami i raketnim sistemom Buk, ako se nekome od njih prohte da obori avion koji leti na visini većoj od osam hiljada metara. Tako je projekat „Velika Novorusija“ ostao stisnut na teritoriji od nekoliko reona u Donjeckoj i Luganskoj oblasti.

Drugo, Kremlj je bio neprijatno iznenađen neočekivano oštrim i precizno realizovanim sankcijama SAD i Evropske unije. Prve reakcije Zapada su bile prilično uzdržane, i da nije istovremeno objavljen i projekat „Novorusija“, a tim pre još i megakoncept „Ruski svet“, oni bi na aneksiju Krima najverovatnije zatvorili oči. Jer čak i najskromniji pokušaj realizacije ovog plana mogao bi da dovede u pitanje teritorijalni integritet najmanje dve države članice NATO. Obama i Rasmusen su u vezi sa Ukrajinom odmah izjavili da ta zemlja nije članica NATO i da je zato vojno uplitanje SAD i Severno-atlanske alijanse potpuno isključeno. No za Letoniju i Estoniju se tako nešto ne bi moglo reći.

Sama pomisao na mogućnost vojnog sukoba sa nuklearnom supersilom u kojoj je na vlasti čovek koji ne boravi ovde, već „živi u nekakvoj drugoj realnosti“ (Angela Merkel), za lidere zemalja NATO je pravi košmar. Oni ne žele da iskušavaju sudbinu, i baš zato su spremni da odmah, „ovde i sada“, iskoriste sva moguća ekonomska i politička sredstva da tu, u samom Donbasu, ova opasna himera koju smo mi od milja nazvali „ruski svet“ bude poražena i po mogućnosti zauvek zaboravljena.

I treće, vrlo ozbiljni ekonomski problemi koji su sankcijama samo još jače produbljeni, u višim ešalonima putinskog režima su izazvali oštre zakulisne sukobe i protivrečnosti. Na jednoj strani stoje globalni kleptokrati i njihove porodice čiji je sav„biznis“ i životni stil usmeren na Zapad. Svi oni sada trpe ogromne finansijske gubitke i doživljavaju razne neprijatnosti u inostranstvu. A na drugoj stoje nacionalni kleptokrati koji su spremni da se patriotski ograniče samo na lopovluke unutar Rusije i da svoje živote raskošno prožive u luksuznim letovalištima i banjama Krima i na sunčanim plažama Arapskih Emirata. Prvi već duže vreme vide da im se crno piše, a drugi pak u aktuelnim događajima vide svoju istorijsku šansu da rasteraju sav taj oligarhijski nakot jeljcinske epohe, i da svoje konkurente najzad istisnu iz domena bliskih vlasti. Baš kako je pre mnogo godina i predlagao naš čuveni evroazijski mislilac Dugin: „Razumnije je dati mogućnost brojnim ruskim patriotima da raščereče nakradene imperije atlantista i da ih potom, radi izbegavanja budućih problema oko skrivanja viškova, podele na manje deonice (postoligarhijske vaučere)“.

O tome da je ljuta borba iza teških kremaljskih zavesa već sada u punom jeku, svedoče nam „analitički“ članci i intervjui specijalno ovlašćenih glasnogovornika. Pročitajte na primer manifest pod naslovom Izbeći Avganistan-2 profesora Karaganova. U njemu je on nemilosrdno raskrinkao „zaostale antimoderne snage nesposobne za bilo kakvu konkurenciju, koje pod zastavom patriotizma pokušavaju da istisnu bolje obrazovani i efikasniji sloj birokratije i buržoazije“. Ili, raznolikosti radi, pukovnika Girkina-Strelkova koji gnevno žigoše „izdajničke hijene koje se nalaze u visokim ešalonima vlasti i koje čak za sebe govore da su bliske predsedniku, a koje su u Minsku tako sramno predale Novorusiju“. Kao nekada Kerenski između boljševika i Kornilova, a potom i Gorbačov između Jeljcina i Državnog komiteta za vanredne situacije, tako se i Putin našao pritešnjen između dve grupe uticajnih i njegovom politikom podjednako nezadovoljnih ljudi, između alavih oligarha i prilično skrajnutih imperijalista, između šeste kolone i šestog bolničkog krila za psihijatriju (Палата 6 – A.P.Čehov). I jedni i drugi, po inerciji još uvek verno i podanički, upućuju svoje apele predsedniku kao vrhovnom arbitru, ali njihovo strpljenje je pri kraju: oni gase cigarete, stavljaju šalove oko vrata i polako ustaju od stola.

Radio Svoboda, 16.09.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 28.09.2014.

UKRAJINA