Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Govor profesorke Katarine Popović na proslavi Dana Filozofskog fakulteta 16. juna na protestu Pobunjenog univerziteta na raskrsnici Kneza Miloša i Nemanjine ulice.

Poštovane koleginice i kolege, dragi studenti, prijatelji Filozofskog fakulteta,

Danas obeležavamo 187 godina postojanja najstarije visokoškolske ustanove u Srbiji – Filozofskog fakulteta, osnovanog 1838. godine. Ali ovo nije običan rođendan. Ovo nije dan za svečanosti, jer vreme nije svečano. Ovo je dan kada istorija nije samo nešto što obeležavamo – nego nešto što živimo, nešto što stvaramo.

Danas smo na ulici, i to nije slučajno. Danas smo na RASKRSNICI, i to nije slučajno. Ova raskrsnica ima veliku simboličku tezinu. Mi stojimo između straha i slobode, između pokoravanja i otpora. A Filozofski je izabrao – da ne skreće nigde, izabrao je da ide – pravo. Jer biramo PRAVO. I pravdu. I dostojanstvo. Slavimo pod otvorenim nebom – jer istina, kao i nauka, ne može da se zaključa u prostorije, ona traži vazduh, slobodan prostor i hrabre ljude. Mesto naše proslave ove godine nije slučajnost – to je simbol. Ulica je danas naša katedra, raskrsnica je naš amfiteatar, glas sa ove ulice je čin akademskog otpora. Sve najobrazovanije i najponosnije danas je na ulici.

Jer ova institucija, koja je skoro dva veka stub nauke i obrazovanja, koja skoro dva veka nosi slobodarsku i kritičku misao, danas je ponovo na ispitu. Na udaru. Jer ne pristaje. Jer stoji. Jer se ne savija.

Mi smo jedan od malobrojnih fakulteta koji su u štrajku. Mi smo jedan od dva fakulteta UB koji nisu izglasali online nastavu. Koji nisu pristali da nas dresiraju, da kao kučence prihvatimo da odigramo novi trik (danas online nastavu, sutra ko zna šta drugo) i zauzvrat dobijemo mrvice sa gospodarevog stola. I odmazda je već tu. U sredu nam stiže inspekcijski nadzor – kako to strašno zvuči. I kako su hrabri miševi koji su nam prizvali i poslali taj nadzor. I kako je divno stajati ponosno kao profesor na sred ove ulice i reći – Pa dobro, pošaljite nadzor. Pošaljite policiju, kazne… Snaga vaših argumenata ogleda se u sredstvima koja koristite – u tome što nas izgladnjujete i zastrašujete, napadate, vređate mesecima, i nas, i naše studente, uz koje smo stali još 9. decembra i podržali njihove zahteve – bez zadrške, oklevanja, kalkulisanja. Zato što svaki častan čovek u Srbiji mora da stane iza tih zahteva, a posebno mi, njihovi profesori…

I zato nikada u svom decenijskom radu nisam bila ponosnija što sam profesor Filozofskog fakulteta, upravo stojeći ovde, na ovoj RASKRSNICI…

Filozofski fakultet nije slučajno u centru ovog sukoba. On nije napadnut zbog svoje slabosti, već upravo zbog svoje snage. Jer on neguje ono što slepa politička moć uvek doživljava kao pretnju: znanje, misleći čovek, pitanje, sumnja, otpor; on obrazuju one koji ne ćute pred nepravdom; koji ne gledaju u stranu; koji u vremenu straha biraju istinu, principijelnost i solidarnost.

I zbog moje Crne Gore, i zbog mudrosti, moram da citiram stihove velikog Njegoša koje smo gledali prethodnih meseci na protestima: „Vuk na ovcu svoje pravo ima, ka tirjanin na slaba čovjeka.“ A mi sada imamo jednog vuka u obličju ministra prosvete, koji se ostrvio na nas, jednog vuka – ili pre: miša… Njemu to na dušu, i na čast… A na nama je da mu ponovimo: „Al tirjanstvu stati nogom za vrat, to je ljudska dužnost najsvjetija.“

Savest, principi, dužnost, etika… kako to staromodno zvuči. Nije popularno pričati danas o tome. Ali ove divne, večite vrednosti su nam studenti vratili u proteklih nekoliko meseci i podsetili nas da su one suština našeg rada i života, naše ishodište i naš orijentir u svemu.

Danas smo ponosni jer nismo sami. Naši studenti su pred nama, ali i ispred nas. Podsećaju nas šta znači imati kičmu. Setimo se: i 1968, i 1996, i danas – student je često bio prvi koji kaže „ne“ kada je najteže. A naš Fakultet je i tada, kao i sada, bio uz njih. Bez kalkulacije, bez straha, bez ustupaka.

Jer šta je univerzitet koji se prilagođava moći? Šta je obrazovanje ako se povuče kada je najpotrebnije, kada treba učiti najvrednije životne lekcije? Šta je nauka, ako nas nije naučila kako se odgovara na represiju i šta se dešava sa društvom ako se to ne uradi?

Danas mi nismo samo svedoci napada na slobodu akademije u Srbiji, niti samo objekat tog napada – mi smo i njeni štitovi. Napadi na naš Fakultet su direktni, žestoki, i na mnogo načina opasni po celo društvo. Jasno je da vlast neće da razume da univerzitet ne sme da bude pokoran, ako hoćemo da zemlja bude slobodna. Da moramo da imamo slobodno, kvalitetno i dostupno obrazovanje, slobodnu i podržanu nauku – ako hoćemo da građani imaju kvalitetan život u svim sferama…

Znamo da je u poslednjih nekoliko meseci Filozofski fakultet (kao i Univerzitet) bio meta brojnih napada – od finansijskih blokada, preko sramne Uredbe i pretnji novim Zakonom koji ukida autonomiju univerziteta, do pritisaka koji se vrše na profesore i studente. Sve ovo samo pokazuje jedno: vlast se ne boji samo našeg znanja i našeg uticaja (jer mi, kao Sokrat, „kvarimo omladinu“) – ona se boji našeg otpora. A jadna je vlast koja ratuje protiv svoje najstarije visokoškolske institucije, jer ona ratuje protiv svoje zemlje, protiv svojih građana, protiv svog naroda. Ona to ne zna, ili je nije briga. Ali nas jeste briga, i mi smo te odgovornosti svesni. Uz to, znamo da takva vlast ne može da opstane, i da su joj dani odbrojani, dani – ili meseci, svejedno, kraj joj je neminovan…

Mi zato ne odustajemo. I u tome je naša čast, ali i naša odgovornost. Ovo nije samo borba za plate, zgrade ili nadležnosti. Ovo je borba za smisao onoga što radimo. Za pravo da znanje bude slobodno. Za univerzitet koji pripada društvu, a ne vlasti. Za državu u kojoj profesor nije sluga režima, već savest društva.

Vi znate da mi nemamo te čuvene „resurse“, i da će nas ova vlast možda već krajem leta oterati u stečaj. Svoj najstariji fakultet. Ali to je sramota ove vlasti, a ne fakulteta. Jer mi nemamo finansijske resurse, ali imamo istinu. Možda nemamo medije, tu fabriku laži, ali imamo glas. Možda smo ovde malobrojni, ali nismo sami. Sa nama su oni, a verujem da ih ima mnogo, koji veruju u obrazovanje kao javno dobro, u znanje kao otpor, u solidarnost kao način preživljavanja i otpočinjanja novog. Sa nama su i građani, sa nama su zborovi, i danas, ovde – na ovoj raskrsnici…

Danas ne slavimo samo istoriju – mi je nastavljamo. I svako od nas ovde njen je deo. Filozofski fakultet ne čine samo zidovi, biblioteke, arhive i katedre. Čine ga ljudi koji stoje uspravno onda kad je najteže.

A danas je baš takav trenutak. Ne živimo od tradicije – nego od odluke da je svakog dana budemo dostojni. I stojaćemo, sve dok budemo mogli da gledamo studente i građane u oči. Zato – ostajemo uspravni. Zato – ne odustajemo. Do pobede!

Peščanik.net, 17.06.2025.

Srodni link: Fotogalerija – Univerzitet pred vladom

NADSTREŠNICA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU