Holsteiner Treppe by Horst Gläsker - Wuppertal, Germany
Holsteiner Treppe by Horst Gläsker – Wuppertal, Germany

Još dok je šefica poslaničke grupe DS i njenih kompanjona Nada Kolundžija objašnjavala da je svojevremeni Tadićev boravak u Srebrenici prava mera za stav Srbije  („Nisu nam potrebne posebne rezolucije“), njen partijski i državni šef se, uživajući u blagodetima Dodikovog gostoprimstva povodom Dana „državnosti“ i krsne slave RS, nesebično potrudio da mu poslanica „proguta knedlu“. E, sad, puj pike ne važi, kako je „tata“ rekao što je i kako rekao, ona nam sada svesrdno razjašnjava kako su, zapravo, dve deklaracije o ratnim zločinima nešto što se, jel’ te, podrazumeva i što je DS oduvek zagovarala. Posle toga valjda treba da nam bude savršeno jasno zašto je Tadić najpre učinio korak napred izjavom u Banjaluci (ostavljajući nas pritom u dilemi zašto baš u Republici Srpskoj, odnosno ima li taj postupak negativne ili pozitivne konotacije za Dodika) da nam je potrebna deklaracija kojom će Srbija konačno na pravi način, iskreno i pošteno, rukovodeći se pre svega moralnim razlozima, „osuditi zločin u Srebrenici.“  Dan- dva kasnije, po logici jutro je pametnije od večeri, Tadić nam saopštava da nije mislio na jednu, već na dve deklaracije, kojima nijedan zločin iz ratova 90-tih godina neće biti mimoiđen.

Dakle, „ponudio“ je spasonosnu formulu: jednu ćemo deklaraciju ispisati u spomen žrtava srpske politike i poslati svetu, drugu, opet, u znak sećanja na srpske žrtve, koja će biti razaslata na adrese onih kod kuće koji su, i posle svega i uprkos svemu, sigurni da su u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije stradali, uglavnom Srbi, dok su ostali bili kolaterala. Što će reći, i vuk sit i ovce na broju, ili, kako reče jedan komentator Tadićeve izmiriteljske balkanske odiseje, „mir, mir, mir, niko nije kriv.“  Mi Hagu, valjda i Briselu, poruku kako nismo baš toliko bezosećajni za stradanje Bošnjaka u Srebrenici, oni, pak, nama (napismeno) uverenje da smo se, eto, konačno, ozbiljno, trezveno, ni po babu ni po stričevima, suočili sa sopstvenom ratnozločinačkom prošlošću. Samo neka oni u Hagu, Briselu, Vašingtonu to progutaju, lako ćemo mi ove domaće mrgudne nacionaliste ubediti da se, zapravo, ništa radikalno nije promenilo u opšteprihvaćenom stavu da su „u građanskim ratovima svi činili zlo.“

I dok sa velikim nestrpljenjem iščekujemo da nam predsednikov marketinški štab servira tekstove budućih deklaracija sa nadom da ovog puta neće biti retoričkih prevara i marifetluka i da će kreatori (pisci) srpske „istorijske grešne savesti“ upotrebiti  i tu tako omraženu reč „genocid“, a možda čak, makar stidljivo, između redova, i prihvatanje presude haškog suda pravde da je Srbija mogla a nije sprečila srebrenički masakr, (pre)ostaje nam da iz već publikovane namere da se usvoje dve deklaracije izvučemo bar neke moguće, tačnije, sasvim izvesne zaključke.

Prvi i, reklo bi se, potencijalno najdalekosežniji je prilično opor utisak da se i na ovom primeru nastavlja Tadićeva misionarska politička alhemija, kojom se spajaju i izjednačavaju četnici i partizani, kolaboracionisti i antifašisti, demokrate i socijalisti Miloševićevog kova, uspostavlja nekakva ravnoteža, koja bi da, u stvari, relativizira i umanji počinjena zlodela, sve pod izgovorom kako je vreme da se teško nasleđe prošlosti gurne pod tepih. Možda je (ko će ga znati) to specifičan politički pragmatizam kojim Evropi poručujemo da Srbija želi da se distancira od zločina koje su pojedinci i grupe činili u njeno ime, ali je sasvim sigurno da zadržavanje formule „jednakosti zločina“ neće, bar u dogledno vreme, suštinski promeniti odnos prema prirodi i uzrocima ratova, razaranja i ubijanja. Ako socijalisti i ovim povodom ponavljaju Miloševićevu mantru kako valja „osuditi sve zločine“, drugi Tadićev koalicioni partner, naslenik Arkanovog lika i dela Dragan Marković Palma svoj glas uslovljava pominjanjem Jasenovca, Bljeska i Oluje, ako Koštunica svojom tezom da žrtve zločina nemaju nacionalnost osporava etnički motiv srebreničke likvidacije osam hiljada Bošnjaka (a pritom ne propušta da kaže kako su, zapravo, Srbi najveće žrtve ratova), ako je deo demokratske javnosti nalegao na priču kako „nam je dosta te Srebrenice“, ako radikali uz Srebrenicu uvek koriste reč „navodno“, a radikali-deluks (naprednjaci) razbijaju glavu kako da (od)negiraju Srebrenicu, a da ne ugroze svoje novokomponovano evropejstvo, ako, dakle, prilično ubedljiva većina smatra da se u Srebrenici nije desilo ništa strašnije nego negde drugde, možemo li se, zaista, nadati da je Miloševićeva i srpska nacionalistička matrica u interpretaciji ratova i zločina na izdisaju.

Teško, makar Tadić postigao konsenzus, koji mu je preko potreban, a koji, zapravo, znači pokušaj da Srbija nastavi put ka Evropi, a da pritom ne žrtvuje ništa od svog nacionalističkog asortimana. Ovo tim pre što i danas, skoro deceniju i po od pokolja 8.000 srebreničkih Bošnjaka i kad Srbija „nezaustavljivo srlja“ u EU, 64 odsto građana ove države glavnog kreatora Srebrenice, generala Ratka Mladića smatra nevinim, u stvari, nacionalnim herojem. Ako je, pak, kako neki misle, Tadićeva odluka da umesto jedne budu dve deklaracije, odraz njegovog straha od reakcije srpskog nacionalističkog, političkog i intelektualnog korpusa i procene da bi mu oštriji klinč sa retrogradnim snagama u Srbiji i njegovoj Demokratskoj stranci smanjio izborni rejting i popularnost, onda je premalo razloga i povoda da se veruje kako je na pomolu istorijski zaokret i kako je srpska politika konačno okrenula ćurak i oprostila se od dosadašnje interpretacije ratova i ratnih zločina tokom 90-tih.

Izvesnije je da će model dve deklaracije više poslužiti stvaranju privida i nametanju novih iluzija poput Kosova, Republike Srpske i regionalnog liderstva, biti predmet šićardžijske trgovine iza koje ne stoji iskrena namera da se genocid u Srebrenici shvati i prihvati onako kako je to učinila Evropa, proglašavajući ga najvećim zločinom na svom tlu nakon Drugog svetskog rata i personifikacijom užasa koji je proizvela fatalna sprega nacionalističke politike etničkog čišćenja, mržnje i ludila.

Priča o tome kako se, eto, ne može sve odjednom, već korak po korak sve dok se srpsko javno mnjenje ne suoči i pomiri sa činjenicom da se u Srebrenici desio stravičan zločin, da je Srbija to mogla a nije htela da spreči, može biti uverljiva samo ako je prati racionalno objašnjenje kako je to proteklo skoro punih 15 godina od zločina a da Srbija, manje-više ne zna za njega, zašto je politička nomenklatura na vlasti (pa i sam Tadić) uporno ignorisala i prećutkivala zahteve nevladinog sektora, ponekih medija i političkih stranaka da se usvoji rezolucija Evropskog parlamenta i 11.juli, kao i svuda u Evropi, i u Srbiji proglasi danom sećanja na žrtve u Srebrenici.

Zašto se, takođe, još upornije eskivira pokretanje odgovornosti onih političkih, vojnih i bezbednosnih struktura koje su omogućili da inspiratori i kreatori najvećiih ratnih zločina Srbiju godinama koriste kao „najsigurniju kuću“ i učinili da država i narod, i posle Miloševića, skoro jednu deceniju posle 5.oktobra, budu taoci sulude nacionalističke politike da je Srbija vodila „pravedne oslobodilačke ratove“.

Ako se, međutim, pođe od pretpostavke da Boris Tadić zaista želi da se Srbija oslobodi hipoteke ratnozločinačke prošlosti i da su dve, a ne jedna deklaracija samo politički manevar da se cilj – i u okolnosti koje ne ukazuju da je Srbija u osnovi promenila svoj nacionalistički diskurs – postigne, bilo bi najlogičnije da to država manifestuje i na druge načine.

Pre svega, da joj je stalo da se i sama menja, a ne samo da se prilagođava niskim nacionalističkim strastima, da konkretnim potezima utiče na promenu slike o sebi u međunarodnoj javnosti. Bio bi red da političari objasne narodu pravu istinu o Srebrenici, da deklaraciju o Srebrenici podupru sasvim određenom modifikacijom odnosa srpske politike prema destruktivnoj politici RS i Milorada Dodika, da pokrenu umrtvljene medije, naročito „javni servis“ države RTS, da bez trikova i tzv. patriotske uzdržanosti vrate film o tome kako je fabrika smrtu u Srebrenici za samo nekoliko dana jula 95. godine „obradila“ čak 8.000 muškaraca bošnjačke nacionalnosti, da prokontrolišu u kojoj meri obrazovni sistem i udžbenici novim naraštajima usađuju nacionalističke stereotipe kako su u proteklim ratovima Srbi bili najveće žrtve. Da se, konačno, bez ustezanja i kalkulacija, saopšti prava istina o „neuhvatljivosti“ Ratka Mladića…

To je, naravno, samo deo repertoara koji bi država, uporedo sa deklaracijom, morala da učini. U suprotnom, lako se može desiti da i ovo „otrežnjenje“ posluži za jednokratnu upotrebu dnevne politike i da izglasavanjem dve deklaracije postanemo predmet još jedne velike – manipulacije.

Peščanik.net, 14.01.2010.

SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)