Korčula
Foto: Iva Martinović

Iako je Drugi svjetski rat, pun užasa i do tada nezamislivih zločina, službeno počeo 1.9.1939. na dan kad je Njemačka napala Poljsku, mi ga računamo od 6. aprila 1941. i napada na Jugoslaviju. No, on je zapravo počeo par dana ranije, odnosno 27. marta 1941., kad je nakon masovnih beogradskih demonstracija koje su se proširile po zemlji, izvršen vojni udar u kojem su s vlasti srušeni potpisnici Trojnog pakta. Taj izazov je za Hitlera bio previše, zbog čega je unatoč nastojanjima nove vlade da to spriječi, odlučio napasti i Jugoslaviju. Čitav niz knjiga je napisan o 27. martu, o ulozi britanskih tajnih službi u čitavoj priči, o tome u kolikoj mjeri su komunisti obilježili demonstracije, što je bila službena istina u SFRJ i o raznim zakulisnim igrama. No, to ovdje nije tema. Prošlo je točno 80 godina od toga dana, a mi danas živimo u vremenu u kojem je preovladavajuće stanje svijesti otprilike takvo da je postao masovno prihvaćen stav kako je bilo bolje ne pružati otpor i kolaborirati, kako su partizani organizacijom otpora odveli zemlju u propast i sve u tom stilu. S druge strane, za razliku od Srbije u kojoj se ovaj datum ipak na neki način javno obilježava, što je i logično, budući da je u Beogradu bilo žarište pobune i da se može govoriti o masovnom otporu fašizmu, u ostalim bivšim jugoslavenskim republikama nema ničega, što posebno vrijedi za Hrvatsku. Na stranu sad što je u Labinu još dvadeset godina ranije rudarska republika podignula ustanak protiv fašizma, ta šutnja nije primarno motivirana marginalizacijom tog datuma u viđenju antifašističke borbe, pa čak ni činjenicom što se puč i demonstracije smatraju nekom unutrašnjom srpskom nacionalističkom pričom, iako dobar dio desne historiografske scene to misli. Glavni razlog nezainteresiranosti za ovaj vrlo bitan datum jeste činjenica da se službena Hrvatska u suštini ponaša kao da je svijet nastao 1991. i da je sve prije toga nebitno, antifašizam posebno, osim ako nije napravio nešto za nacionalnu stvar. Što se nevoljko, i isključivo zbog stvaranja državnosti jedino povremeno spomene.

A stvari ne bi trebale biti takve. Ponajprije zbog toga što je ljudima koji ne znaju ništa o prošlosti ili je znaju kroz par jednostavnih mitova, lako manipulirati. Potom i zbog činjenice da se 27. mart nije odvio bez značajnih demonstracija u Splitu. U tom gradu je, unatoč tome što je u razdoblju od uspostave Banovine Hrvatske do 1941. uhapšeno oko 400 komunista, od kojih je preko stotinu završilo u Lepoglavi, partija bila dovoljno jaka da pokrene masovne demonstracije. Imala je tada, u jednom malom Splitu, 101 člana, uz 1025 članova SKOJ-a, a rad je nakon brojnih unutrašnjih lomova konsolidirala nakon Titovog dolaska na pokrajinsku konferenciju u srpnju 1940. Dakle, Pokrajinski komitet KPH, nakon što je čuo vijesti iz Beograda, istog 27. marta odlučuje da sutra organizira demonstracije u Splitu i Solinu. Trajale su dva dana, na splitskima je bilo 2-3 hiljade ljudi, koji su se na kraju sukobili s policijom, ali su pokazale sve ono što će se kasnije pokazati. A to je da su jedino komunisti htjeli i bili u stanju organizirati otpor, a da su prvaci HSS-a u gradu stajali na drugoj strani i napravili sve da ih u tome zaustave. No, splitska epizoda 27. marta također nije dovoljna da se u Hrvatskoj obilježi 80. godišnjica tog datuma, jer jednostavno nije podobna i uklopiva u poželjne historiografske narative danas. Kao uostalom i dobar dio novije splitske prošlosti. Ono što pak dubinski uznemiruje jeste činjenice da su se svi užasi iz tog rata ponovili u ratovima devedesetih, zbog čega je i danas nužno ukazivati na neke stvari iz tog razdoblja.

Jedna od njih je strijeljanje Ive Lozice i drugova u njegovoj rodnoj Lumbardi, koje se dogodilo točno istoga dana, samo dvije godine kasnije, odnosno 27. marta 1943. Strijeljali su ih Talijani, a prokazali neki ljudi iz mjesta koje je bilo većinski partizansko. Ivo Lozica bio je vrhunski umjetnik, ponajprije kipar, Meštrovićev učenik koji se školovao kod njega u Parizu i klesao karijatide na spomeniku neznanom junaku na Avali, sumještanin i asistent Frane Kršinića, kasnije i docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ukratko veliki umjetnik koji je ubijen zbog svog antifašističkog opredijeljenja, i to u rodnom mjestu o kojem je sanjao i u koje se sklonio iz Zagreba. Jedna od tužnijih epizoda iz njegovog života je svjedočanstvo o tome kako je zajedno s Kršinićem sanjao da će se vratiti na Korčulu i loviti ribu, a čitav kiparski ciklus posvetio je korčulanskim ribarima i težacima. Naša obiteljska kuća u Lumbardi je točno iznad njegove rodne kuće, kulturno-umjetničko društvo i dalje nosi njegovo ime, no spomenik na mjestu strijeljanja je skrajnut i zaboravljen, a država se prema ljudima poput Lozice odnosi tako da ih nominalno poštuje, ali ne radi ništa da održi živom kulturu sjećanja na stvarne ljude antifašističkog otpora. Oni tako nastavljaju živjeti u paralelnim neslužbenim sjećanjima kao podsjećanje na to da smo imali jedinstvenu, autentičnu i masovnu kulturu antifašizma koju smo zapravo svjesno odbacili.

Peščanik.net, 27.03.2021.

Srodni linkovi:

Žarko Puhovski – Pohvala kukavičluku: Bolje grob nego rob?

Srđan Milošević – Dvadeset sedmi mart

JUGOSLAVIJA

The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)