Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Bio je 25. lipnja 1991. godine kada je istekao obećani moratorij na proglašenje nezavisnosti i izlaska iz SFRJ, nakon čega su Slovenija i Hrvatska istog dana proglasile svoju nezavisnost. Ovim činom je Jugoslavija de facto prestala postojati, jer onu krnju koja je nakon toga uslijedila bi zaista bilo besmisleno smatrati ikakvom baštinicom socijalističke Jugoslavije. I možemo sada otvoriti temu je li zemlja srušena upadom Srbije u monetarni sistem, promjenom Ustava te republike ili nezavisnošću dvije najzapadnije republike. Ta rasprava bi teško izbjegla prelazak na teren povišenih emocija, kao što svaka rasprava na ove teme i na one ratne koje su uslijedile, završi s puno više nepomirljivih stavovima sugovornika, nego činjenica.

Ali rasprava na tu temu svakako nije cilj ovog teksta.

Poanta je da su trideset i četiri godine dugo povijesno razdoblje, posebno iz perspektive prosječnog životnog vijeka i da je, bez obzira koliko nam se mnogima činilo da se raspad Jugoslavije desio jučer, budući da umnogome živimo posljedice tog raspada, a emocionalno smo itekako još u njemu, to zapravo bilo u nekim davnim prošlim životima. Zanimljiva i danas nadrealna crtica iz tih dana jeste da se upravo tu sedmicu igralo Europsko prvenstvo u košarci, da je nakon proglašenja nezavisnosti Slovenija povukla Juru Zdovca iz ekipe, ali su hrvatski igrači ostali i igrali možda i presudnu ulogu u osvajanju titule europskih šampiona, što posebno vrijedi za Tonija Kukoča. Nakon toga je zlatna reprezentacija sletjela u Split iz Rima, u kojem se igralo prvenstvo, skoro pa incognito, bez ikakvog dočeka, kao periferna vijest na stranicama Slobodne Dalmacije, dok su prve stranice bile rezervirane za prve nagovještaje rata u dalmatinskom zaleđu.

Stoga je ključno pitanje gdje su Slovenija i Hrvatska danas, nakon toliko povijesnog razdoblja? One jesu dodatno povećale ekonomsku razliku između sebe i ostatka nekadašnjih jugoslavenskih republika, jednako kao što se povećala i razlika među njima, a oba procesa su ubrzana članstvom jedne i kasnije druge zemlje u Europskoj uniji.

Ideološko politički kontekst društva se pak nije pretjerano promijenio, s tom razlikom što je u Sloveniji intenzivnije prisutan otpor krajnjoj desnici, što je bilo primjetno za vrijeme otpora Janšinoj vlasti, dok se hrvatski nacionalizam na mnogo načina još uvijek nije iživio i donekle smirio. I kao da se stalno po tom pitanju krećemo korak naprijed pa dva nazad.

Opet, slična stvar vrijedi promatramo li odnos prema prošlosti i pitanje povijesnog revizionizma. Negacija Jugoslavije i čitavog tog perioda je puno izraženija u Hrvatskoj, jednako kao što je izraženija i rehabilitacija kolaboracionističkog režima i vojske, ali istovremeno upravo u ovom času slovenska desnica inzistira na rezoluciji Europskog parlamenta o zločinima partizana nakon 1945. godine.

Sam odnos Hrvatske i Slovenije svih ovih desetljeća varira od inicijalne suradnje do sukoba i nazad, od arbitraža i pograničnih sporova, do nedavnog smirivanja i druženja predsjednika uz evokaciju Gajevog Ilirskog pokreta, pa sve do recentnog susreta premijera Goloba i Plenkovića s početka sedmice, na kojem su, između ostalog, potpisali energetsku suradnju oko proširenja Krškoga i zajedničku obnovu dvadeset i tri mosta na granici između te dvije zemlje koja bi trebala omogućiti lakšu komunikaciju pograničnog stanovništva. Realno, ne postoji nijedan razlog zbog kojeg ove dvije zemlje ne bi uspostavile blisku suradnju po praktično svim pitanjima, posebno unutar Europske unije.

Što me na koncu dovodi do onog najbitnijeg, tj. do crne rupe vanjskih politika Slovenije i Hrvatske u Europskoj uniji, koja upravo dolazi iz ideološkog zazora prema Jugoslaviji. Naime, ne samo što ove dvije zemlje nisu ponudile vlastito jugoslavensko iskustvo života u zajednici koja se mora redefinirati, a koja je u mnogim elementima sličila na Europsku uniju, nego su i potpuno negirali jugoslavensko partizansko iskustvo, kao i iskustvo samoupravnog socijalizma, pristavši na parole i rezolucije o dva velika totalitarizma, kao da naš slučaj nije bio specifičan. Teško je očekivati da će se to u skorijoj budućnosti promijeniti, ali da bi bilo lijepo, bi.

Realizovano u saradnji sa Pro Peace

Peščanik.net, 25.06.2025.

JUGOSLAVIJA

PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).