Antifašizam, bez fašizma?

Tito na grobu Lenjina i Staljina

Tito na grobu Lenjina i Staljina

Kraj travnja i početak svibnja tradicionalno su dani okretanja (ružnoj) prošlosti – između jasenovačke i bleiburške obljetnice duhovi svake godine iznova bodro izlaze iz (svjetonazorskih) boca; prebrojavanja se repetiraju (i korigiraju), a interpretacije (jedva) variraju. Ključna riječ (koja, kako je svojevremeno zgodno ustvrdio Raymond Williams, otključava rječnik kulture i društva) pritom je (anti)fašizam. Nije to, dakako, uopće čudno; fašizam, u vremenu koje se u ovome razdoblju posebice komemorira, nije bio „tek“ ideologijska ili svjetonazorska naljepnica, nego – u bitnome – svojevrsni egzistencijal, odrednica koje je (najčešće jednoznačno i krvavo) odgovarala na pitanje o životu i smrti.

Ono što je, međutim, čudno (ili bi, možda, trebalo biti) jest činjenica forsiranoga revivala povijesno „odigranih“ pozicija. Taj je revival nužno povezan sa suvremenim interpretacijama koje nerijetko dosižu i falsificirajuću razinu (kako je to i inače u historiji ideja slučaj, neovisno o nakanama – od renesanse na dalje). Pritom su na djelu pretežito neznalačke, neosviještene, naivne slike prošlosti (u uljepšanoj ili poružnjenoj inačici), ali i svjesne potvore, nezaobilazne kada je o zbivanja s tako dalekosežnim povijesnim konsekvencijama riječ.

Ovu prvu vrst slika vjerojatno najbolje ilustrira nadasve popularni „slučaj Šimunić“. Trebalo je da međunarodno presudbeno tijelo odluči o sudbini hrvatskoga igrača koji je povrijedio hrvatske propise (i zbog toga bio novčano kažnjen – u iznosu koji je, za njega, zanemariv). Ni Nogometni savez, niti „Dinamo“ nisu – ni prije ni poslije odluke Sportskoga arbitražnog suda – smatrali potrebnim reagirati. Izbornik Kovač je držao svojim pravom odbiti komentar Joeove predstave za solo i zbor (štoviše, nitko taj komentar od njega nikada nije zatražio – čak ni u interviewima), u „Dinamu“ je Šimunić , dapače, i dalje kapetan momčadi (i opet bez ikakvih javnih komentara). Pomalo paradoksalno, jedini je izvor informacija o dosegu problema – koji svakako nadilazi nogometaša – bio njegov (neuspješni) branitelj, navodeći hrvatske političke stranke i druge udruge koje „tradicionalni hrvatski poklič“ rabe u svojim dokumentima, ali i organe uprave koji su te stranke registrirali (a registraciju i dalje ne dovode u pitanje).

Uvreda ili prijetnja?

Ništa od ovoga ne predstavlja iznenađenja za svakoga tko poznaje lokalnu situaciju, ono, međutim, što jest neobično vezano je uz svojevrstan paradoks Joea-ustaše. Jer, Šimunić je ustaškim pozdravom, kako sam reče, iskazivao domoljublje i nije nikoga „konkretno uvrijedio… Takav ne postoji. Sve je apstraktno. Tko je ovdje žrtva?“. Rečeni nogometaš i ne mora išta znati o simbolima, pa ni o razlici konkretnoga i apstraktnog , pa ni to da u Hrvatskoj, ipak, još ima (nešto) srpskoga, židovskog ili romskog pučanstva – za koje ovaj poklič nije samo „uvreda“, nego i (barem simbolička, a možda i konkretna) prijetnja, pa ni to da ima i etničkih Hrvat(ic)a koje – kao konkretne osobe – takav povik smeta.

Ali, paradoksalno je to što je Šimunić – i ne znajući, naravno – doista govorio (urlao) „apstraktno“, u nekoj vrsti kontrafaktičkoga kondicionala (određenoga, dakako, kontekstom). Doista nije vjerojatno da bi narednoga jutra, sve da mu je moć nekako i bila dana, počeo s protjerivanjem zagrebačkoga srpskoga i židovskog stanovništva u predjele „južno od tramvajske pruge“. Jer, Šimunić (ugodno, naravno) prebiva u generacijama pročišćavanoj slici ustaškoga političkog projekta kao, na žalost, neuspješnoga pokušaja utemeljenje hrvatske države. U brižno destiliranoj legendi ostale su samo privlačne značajke, pa jadni Joe ne može ni zamisliti kako bi se – npr. 1942. – u Zagrebu proveo neki Australo-Hrvat željan igranja nogometa. Ukratko, zamišljeni mladić imena Joe, koji govori Aussie verzijom hrvatskoga i dolazi iz (još uvijek britanske, dakle: neprijateljske!) Australije, ne bi, vjerojatno, ni dva puta ulicu prešao na putu u „Građanski“ (ili, možda, u HŠK „Ličanin“) a već bi bio uhićen „po oružništvu“.

Šimunić je, utoliko, paradigmatičan primjer suvremenog korištenja (do ekstradjevičanske razine rafiniranih) podoba zloćudne prošlosti. On bjelodano pokazuje u kojoj se mjeri recentni „ispadi“ pokazuju kao, zapravo filofašistički izboji, kao iskazi nostalgije za nečime što (srećom) nije ponovljivo. Upravo stoga, današnja bi protimba ovoj (ne samo falsifikatorskoj, nego i agresivnoj) praksi trebala biti znatno drukčija od naslijeđenih antifašističkih obrazaca. No, da bi o bilo moguće potrebno je najprije napustiti zajedničko prebivanje u neprobavljenoj prošlosti (ma koliko vrijednosno suprotstavljeno bilo).

Zazivanje partizana je zazivanje ustaša, četnika i ostalih okupatora

Jer, i nekritičko idealiziranje prošlosti koje se pojavljuje i na drugoj strani dovodi do niza tragikomičnih nesporazuma – poput prošlogodišnjega obilježavanja 8. svibnja, Dana oslobođenja Zagreba 1945. Skupina je mladih ljudi tada na Jelačićevu trgu izložila transparent s indikativnim parolom: „Partizani, hvala Vam! Dođite nam opet!“. Dok je prvi dio parole razumljiv mnogima (posebice onima koji nisu vezani uz U-nostalgiju), drugi je višestruko sporan. Jer, ponajprije zazivati partizane „opet“ znači – ni više niti manje – zazivati ponovni rat (kao da ideolozi ovakva stava dijele oficijalno stajalište hrvatske države koja se diči „dostojanstvom Domovinskog rata“ – samo što oni, izgleda, dostojanstvo pridaju jednome drugom ratu). To, ujedno, znači i pozivati opet njemačke i talijanske okupatore, ustaše i četnike…Jer, bez svih njih – partizana nema, nemaju, naime, smisla. Kao što ustaše nisu bili skandirajući, bogobojazni aktivisti uspostave hrvatske države „o Uskrsu 1941.“, tako ni antifašisti nisu bili gradski šminkeri koji vjeruju da je posjeta „Subversive festivalu“ dostatna doza borbenoga antifašizma za tekući tjedan.

Idealiziranje prošlosti onemoguće i sučeljavanje u suvremenosti; nije baš jasno kako ustrojiti antifašistički pokret ako je pojam fašizma nejasan (usp. „U obranu fašizma – kao pojma, dakako“, iz ove serije tekstova), ako se, naime, stalno brka fašizam i nacizam, fašizam i ustaška terorska tvorba, itd. No, prije svega, nejasno je čemu antifašizam ako fašizma (u jedinstvu ideologije, pokreta i poretka) naprosto u zbilji nema. Ima, naravno, dosta filo-fašista, neo-fašista, pa ima, možda, smisla i to da se aktivisti/ce određuju kao antifašisti (uzmu li pritom realnost ozbiljno u obzir). Jer, dok se antifašisti suprotstavljaju fašistima (raznih inačica), antifašizam nema fašizma kojemu bi se suprotstavio (osim u slučaju – izvorno staljinističkoga – nadijevanja oznake fašizma svem što se antifašistima čini neprihvatljivim).

No insistira li se ipak tvrdokorno na antifašizmu (barem kao ideologiji i pokretu) dospijeva se do kontroverznih, pa i neistinitih slogana. U nedavno objavljenoj Povelji antifašističke lige Hrvatske posve se ozbiljno tvrdi: „Antifašizam se zasniva na toleranciji i otvorenosti prema drugima i drugačijima te je kao takav opreka nacifašizmu“. Čini se to odista zdravom osnovom jednoga suvremenog pokreta, ali ovdje je riječ o dokumentu koji se poziva na slavnu prošlost ratnoga obračuna sa Silama osovine. A u toj konflagraciji „tolerancija i otvorenost“ doista nisu bile utemeljujuće vrijednosti – najveći antifašist svih vremena Josif Visarionovič Staljin, bez koga ratna pobjeda naprosto nije bila moguća, bio je i jedna od najvećih zločinaca u povijesti.

Bez žaljenja za žrtvama

Jedini zbiljski antifašistički pokret u lokalnim okvirima bio je onaj koji su predstavljali Titovi partizani. Može im se (i mora) priznati hrabrost i predanost cilju, ali s tolerancijom doista nisu pretjerivali (ne treba detaljno istraživati svakodnevicu NOB-e, ili poratne Jugoslavije, e da bi se vidjelo kako su kod njih prolazili ljudi alternativnih ideologijskih orijentacija, životnih stilova, pa i čitave nacije). Začuđujuće je stoga što rečena Povelja hladnokrvno tvrdi: „Nema dvojbe da su i danas mnogi građani i građanke Hrvatske opredijeljeni humanistički i demokratski, dakle: antifašistički“. Jedini realni antifašisti u vrijeme „kada je grmjelo“ zasigurno nisu smatrali demokraciju (kako ju danas gotovo svi razumiju) svojom mišlju vodiljom, iako su ju često – posve frazealno – spominjali (pa, zbog neukosti i/ili ideologije gdjegdje smiješno pretjerivali, nazivajući, primjerice, novu državu „narodnom republikom“).

Riječ je, ponovno, o uljepšavanju prošlosti – današnje se široko prihvaćene (liberalne) vrijednosti upisuju kao oznake pokreta kojemu one nisu bile bitne, pa ni važne (a možda im, u mnogome, i nisu mogle biti bitne). I dalje se raspravlja o tomu jesu li Titovi partizani bili osloboditelji ili počinitelji brojnih zločina, a nikako da se vidi kako su bili i jedno i drugo. Baš je stoga (ponajprije moralno, ali i politički) teško razumljiva odluka da se objavi antifašistička povelja a da se ne formulira ni riječ osude (a kamoli žaljenja) zbog brojnih žrtava koje je antifašizam izazvao (relativiranje ovih zločina sa onima koje je – svakako u većem broju – izazvala protivna strana svodi antifašizam na puku opoziciju nacifašističkim zločinima, a baš to bi današnji antifašisti željeli izbjeći).

Boljševički je antifašizam bio jedini koji je postojao u Hrvatskoj – zbog toga što je bio takav filofašisti mu niječu pravo na antifašistički naziv, dok se antifašisti ne uspijevaju (čak: ne usuđuju) konfrontirati s mračnom stranom prošlosti svojega pokreta (ili se, barem, emancipirati od nje). Cijena se je toga ponavljanje boljševičkih obrazaca možda najjasnije pokazala u trenucima u kojima je, u prosincu 2006, objavljen video snimak Mesićeva govora u Australiji 1992, u kojemu je – u najmanju ruku – relativirao zločinačku narav NDH. Sam je Mesić, nakon prvotnoga nijekanja autentičnosti snimka, dopustio mogućnost da je takvo što doista mogao reći „u vrijeme kada je Hrvatska bila suočena s agresivnim Miloševićevim velikosrpstvom, ponesen raspoloženjem što je tada vladalo u hrvatskome vodstvu, a koje se na mnogo načina manifestiralo i u javnosti“.

Opravdanje za gaf zbog obiteljske povijesti

No, Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SAB) rezolutno je – ruku pod ruku, pored ostalih, i sa Sanaderom – obznanio da „bezrezervno stoji iza hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića kao istaknutog antifašista i da zbog nekoliko riječi istrgnutih iz konteksta ne želi promijeniti svoj odnos prema čovjeku koji hrvatsku budućnost vidi u Europi… Savez antifašista podsjeća da je Mesić od svoje rane mladosti vezan, pa i obiteljski, za narodnooslobodilački antifašistički pokret“. Hrabri su antifašisti, usputno, osudili i one (rijetke tada) koji su od Mesića tražili ispriku ili ostavku.

Već se – fundamentalno totalitarna – odrednica „bezrezervno“ pojavljuje ovdje kao signum neapsolvirane prošlosti; činjenica da je Mesić „i obiteljski“ vezan uz antifašizam još to jasnije demonstrira, jer lokalni je totalitarizam karakteristično nijekanje razlike privatne i javne sfere svagda familijarno interpretirao (ostaci se ovakva stava nerijetko nalaze i u personalnoj politici suvremenih, demokratski legitimiranih ustanova u Hrvatskoj). Riječju, naši ostaju unutra – oni drugi ostaju vani, čak i ako su naši u krivu – prema našim svjetonazorskim kriterijima. Ili, Staljinovim riječima uzorno sažeto: „kadrovska je politika osnova svake politike“.

To je cijena antifašizma koji ostaje zatočen u legendi o vlastitoj prošlosti. Propustivši načelnu mogućnost da se konstituira kao antitotalitarizam, ovakav antifašizam je bio osuđen na ideologijsku prišivku podobnu za ratna vremena (ali, djelomice barem, i za poratne legitimacijske potrebe, posebice u komunističkim režimima). Upravo u tom pogledu očit je ideologijski deficit antifašizma, koji je s vremenom postajao samo sve očitijim. Posebice se to odnosi na jedan od posljednjih gotovo općeprihvaćenih mitova našega vremena, mit o pobjedi koja je uslijedila zato što su Saveznici bili u pravu.

Tko pobijedi, bio je u pravu

Činjenica pak da je do pobjede došlo zato što su Saveznici – koji su po svim bitnim političkim, svjetonazorskim, pravnim i moralnim kriterijima odista bili u pravu – uspješnije uništavali protivnike no ovi njih, bijaše u poraću posve zametnuta, čime je samo nastavljena dugotrajna tradicija bez koje većina mitova naprosto ne bi imala smisla. S vremenom historijska je interpretacija povijesnih zgoda odista dovela do jednostavne, ali dalekosežno pogubne interpretacijske zamjene: ako se već i ne može dokazati da uvijek pobjeđuje strana koja je u pravu zato što je u pravu, važit će, s vremenom sve uvjerljivije, jednostavan (i jednostavno iskoristiv) obrat: strana koja je zaista pobijedila morala je i biti u pravu.

Kod postfašista (ili, ipak bolje, filofašista) neprorađena se prošlost iskazuje u mnogo opasnijoj maniri – npr. olakim recikliranjem antisemitskih ili protusrpskih lozinki (zahtjevi za zabranu ćirilice posljednjih mjeseci nisu ni u jednome trenutku vodili računa o pogubnome naslijeđu, o potrebi makar i formalne distinkcije spram ustaških protućirilskih ukaza). Možda se tako orijentirano nijekanje povijesne realnosti najbolje vidi u postupcima organizatora svakogodišnjih komemoracija kod Bleiburga – desetljeća prolaze no nikomu od njih da padne na pamet pozvati pravoslavnoga svećenika.

Nestanak u zajedničkoj prošlosti

Broj pravoslavnih žrtava u likvidacijama koje su nakon Bleiburga započele nikako nije zanemariv (teško da je manji od onih muslimanske vjeroispovijesti, a imam je svagda nazočan komemoraciji), no priznati to za mnoge bi među bleiburškim aktivistima bilo teško podnosivo, jer bi značilo prihvaćanje činjenice da nisu „pretežito Hrvati“ (i Hrvatice, doduše) bili žrtvama pokolja koji tamo započeo. Značilo bi, nadalje, priznati da su ustaše i četnici u II. svjetskom ratu bili uglavnom saveznici (osim na Lijevče polju), itd.

Borba za bolju prošlost tako nemilice traje, oštećujući i prošlost i sadašnjost. Ozbiljne rasprave o fašizmu već desetljećima nema (jer obje strane „znaju“ o čemu je riječ). Filofašisti/neofašisti su prisiljeni mijenjati osnove svojega nauka i metode (kako bi bili pripušteni u suvremenu javnost), a ostatke srcu priraslih starih navada povremeno tek švercaju u iskazima i/ili simbolima. No, njihove šanse da uspostave poredak prema svojoj mjeri zapravo ne postoje. Antifašisti (premda i sami, barem u domaćoj tradiciji, nemaju demokratsku pretpostavku) lakše mogu prihvatiti demokratske, pa i pluralističke okvire djelovanja, no uvjet je suočavanje s vlastitom prošlošću. To što suvremeni kriptofašistički odvjetnici nemaju šanse izvan zazivanja (krivotvorene) prošlosti moralo bi drugoj strani predstavljati jasno upozorenje, inače će obje strane – kako bi to Marx rekao – nestati u zajedničkoj prošlosti.

Banka, 16.05.2014.

Peščanik.net, 16.05.2014.

TEMA – JUGOSLAVIJA