Gej parada, zastala negdje između potisnutog ponosa onih hiljadu ljudi koji su smogli hrabrosti da se Beogradom prošetaju u svom mobilnom kavezu i srama koji je Srbija još jednom nepogrješivo odaslala u svijet, zajedno sa ciglama koje su padale na beogradske ulice, je, eto, konačno provedena u Zemlji Svete Muškosti.
Sada slijede brojna pitanja, analize ali i kojekakve posljedice. Iako je gotovo sasvim sigurno da je divljanje na gej paradi bilo samo pozadinski povod za ono što ekstremni desničari priželjkuju, a to je zaustavljanje bilo kakve demokratizacije države koja sad već ozbiljno jede samu sebe iznutra, jer nikako da se oslobodi Miloševićevih sablasti, teško je reći šta će se desiti sa Srbijom nakon ove frtutme. Da li će Boris Tadić i njegova kvazidemokratska stranka zaista smoći snage da makar prestanu flertovati sa populizmom desnice, da li će ovima što se rado izražavaju poetikom kamenja biti zaista izrečene oštre kazne, da li će fašističke i fašistoidne organizacije konačno biti zabranjene u Srbiji? Naravno, sva ova pitanja su veoma usko povezana i sa budućnošću Srbije. Tadićevo nominalno zalaganje za evropski put i ne znači puno, dok se ne obračuna sa elementima koji bi da uvode strahovladu. A kojih očito ima dovoljno da počinju ličiti na paravojne formacije. Evropa može blagonaklono gledati na napore Srbije da stvori građansko društvo, jer to svakako jeste potrebno za stabilnost regiona, ali je očito da u samoj Srbiji postoji toliko antievropskih elemenata da su scene obračuna policije sa izgrednicima ponajviše ličile na ratna dešavanja.
Da se ne zavaravamo, od onih koji misle da je homoseksualnost bolest do onih koji napadaju sjedišta stranki i Urgentni centar i nije baš toliki korak, kako bismo pomislili u prvi mah. A očito ovih prvih Srbija ima u izobilju, što potvrđuje i zapravo mali broj ljudi koji su uopće učestvovali u paradi. Sasvim je moguće, pozabavimo se za trenutak žanrom alternativnih historija – da je broj onih koji su se priključili paradi (prvenstveno heteroseksualne liberalne populacije) bio daleko veći, ni huligani ne bi smjeli biti baš tako agresivni koliko su bili. Broj nikada nije nebitan u demonstracijama bilo kakve vrste. Huliganstvo, za koje je ovih dana opet izrečeno da nema ideologije, što je takva notorna laž da samo na Balkanu može biti izrečena, je samo raketa izgrađena na mislima i stavovima mnogo većeg dijela populacije. Ako se Tadićevo ekvilibriranje između proevropskog i antievropskog bloka ne zaustavi na vrijeme, a čini se da je krajnje vrijeme sad, posljedice za državu Srbiju bi mogle biti daleko veće od zapaljenih stranačkih prostorija. Policija je ovaj put zaista odradila svoj posao, ali nivo organizacije ekstremnih desničara ukazuje na to da sljedeći put možda i neće biti tako.
Istovremeno, postavlja se i ozbiljno pitanje oko smisla održavanja gej parade u zemljama kao što je Srbija. Ako ne postoji šira heteroseksualna podrška samoj paradi, parada se pretvara u isključivo simbolički čin, koji jeste potvrda ustavnog prava seksualnih manjina, ali koji konkretno seksualnim manjinama ne donosi nikakav napredak. Teško da je ijedan građanin Srbije koji ne gotivi homoseksualce promijenio svoj stav ovih dana. Puno lakše im je da povjeruju Draganu Đilasu da nasilja ne bi ni bilo da nije parade. I opet smo tu na polaznoj tački: seksualne manjine su oslikane kao oni crni vragovi koji izazivaju nasilje. Koji provociraju i izazivaju miran svijet. Kao i, recimo, žena koja, jelte, provocira muža pa je on namlati svako malo. Ovo potonje ipak možda stoji među familijarnim vrijednostima oko kojih se okupiše nježni fudbalski navijači i Matrix-likovi u crnim mantijama. Ono na čemu treba svakako ozbiljno raditi je medijska podrška seksualnim manjinama, kao i pooštravanje zakona protiv diskriminacije i zločina iz mržnje. Svaki prosječan građanin Srbije će reći: Pa nisu homoseksualci ničim diskriminirani, uopće ne reflektirajući da to ako nisu diskriminirani ovisi isključivo o tome da su prinuđeni sakrivati svoju seksualnost. No, dalek je put od današnje Srbije do prihvatanja homoseksualizma, a Tadićev kompas isuviše vrluda da bi se taj put prešao brzo.
Jedna od zanimljivih stvari koje su se desile ovih dana je to da je gej parada djelovala kao snažan kohezioni faktor među desničarskom populacijom u čitavom regionu. Na forumima su letjele čestitke prema Srbiji, i iz Sarajeva i iz Zagreba. Dirljivo je koliko je balkanske muškarčine lako ujediniti u konstantnoj potrebi da potvrđuju svoju muškost. Možda bi rad Eve Kosofsky Sedgwick bio još plodniji da je živjela na Balkanu. Ratovi se zaborave za tili čas, gledanje preko nišana se smetne s uma i ostane samo sveta dužnost spašavanja svijeta od homoseksualizma. Ovaj put nije uspjelo, jer je parada ipak održana. Možda treba više mahati krstovima i drugim vjerskim obilježjima da se napravi sveta promaja pa se svi gejevi prehlade. Ja ću pak početi da slušam Jelenu Karleušu.
Peščanik.net, 12.10.2010.
LGBTQIA+
