Kapija ukrašena za svadbu, foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Vlast najavljuje šta će nam dati, kao kad se preko lošeg svadbarskog ozvučenja saopštava šta je ko doneo na poklon mladencima. Sa malom razlikom što se na svadbama objavljuje šta ko jeste poklonio, a ne šta tek namerava da pokloni.

Pa tako: „za navijače… jače… ače – nacionalni stadion od 250 miliona evra!“. A za crkvu… crkvu… crkvu – nova zgrada patrijaršije „jer je prirodno da sedište patrijarha bude pored hrama svetog Save i da ovo mesto postane saborno mesto naše crkve i, realno, našeg naroda“ kako je to blagoglagoljio zamenik gradonačelnika Beograda.

E sad, to što Srbiji ne treba nacionalni stadion (treba joj da postojeći stadioni i fudbalski klubovi prestanu da budu Alajbegova slama za huligane, dilere i političke mešetare) i što Beogradu pored postojeće ne treba još jedna patrijaršija (naročito ne finansirana iz gradskog budžeta!) – to vlast ne zanima. Nju samo zanima da sada, kada „svi Srbi znaju da su izgubili Kosovo“, kako je predsednik države saopštio hrvatskom tisku – namiri one koji bi mogli da podignu prašinu u javnosti. Ono što prethodnim vlastima nije uspelo sa nekadašnjom komisijom za odgovornost i pomirenje, ovoj vlasti uspeva sa komisijom za neodgovornost i namirenje.

Svima ostalima koji bi mogli da se bune zbog najavljene primopredaje srca Srbije, ali imaju manju moć od crkve i organizovanih bandi, vlast obećava srazmerno manje. Nekima „nikad veće plate i penzije“, nekima „fabriku odnosno kamen temeljac za ubrzano otvaranje fabrike“, a nekima bogami – dva sata hrabrog gledanja u kameru.

„Dva sata da gledam u kameru i dva sata da se obraćam svim pokvarenjacima, prevarantima i licemerima bez ikakvog straha“. Što je skoro isto ono što je radila Marina Abramović, samo što neće biti prisutan ni umetnik (koji je ćutao, a ne pljuvao), ni oni koje je gledala u oči. Takoreći neki, ne „umetnik je prisutan“, nego „sagovornik je odsutan“ performans.

Ali, ako smo to već toliko puta gledali, zašto je predsednik države ovo najavio kao „prvo pravo obraćanje naciji“ kad je komotno mogao da kaže bilo koji trocifren broj? Zato što će pred kamerama dokazati ono što je rekao stranom novinaru – pa, kad ume naizust da nabroji sva sela i zaseoke po Kosovu, što ne bi mogao i da poimence navede svakog stanovnika koji zna da je on izgubio Kosovo (stanovnik, ne predsednik, naravno)?

Osim ako nije namerio da nam kaže dokle su stigli pregovori za koje je premijerka rekla da su toliko transparentni da nema potrebe da ona podnosi izveštaj, kao i da li ga je već dao (Kosovo, ne izveštaj) ili ga još dava, kao Zare gol u onom vicu koji šef diplomatije voli da ispriča.

Peščanik.net, 30.07.2018.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)