Zgrade u Kolarčevoj ulici u Beogradu, na jednoj je reklama Demokratske stranke i baner sa likom Olivera Ivanovića

Foto: Peščanik

Zato ne, za atmosferu nasilja u društvu nismo odgovorni mi, već oni… Na tu rečenicu mogao bi se svesti autorski tekst predsednice Vlade Srbije u Politici. „Mi“ to je naravno vlast, „oni“ su naravno opozicija.

Da se opoziciji ima dosta toga zameriti nije sporno. Na kraju krajeva, dobar deo onoga što je napisala, Ana Brnabić nije morala sama da smišlja – sve je to mogla naći u međusobnim (verbalnim) obračunima između raznoraznih delova šarolike opozicione političke scene. Jer opozicija niti je bila jedinstvena niti sada govori tako unisono kao vlast. U kojoj se zapravo čuje samo jedan glas, glas predsednika Vučića, bez obzira kroz čija usta on izlazi.

Međutim, nije to najvažnije. Ključno je da u traženju uzroka svakako nezadovoljavajućeg stanja u društvu, a pre svega za atmosferu nasilja, predsednica vlade nije našla ništa, ni najmanju greščicu, na strani vlasti. Jedini i isključivi krivac je opozicija.

Recimo, nije ni pomenula slučaj Borka Stefanovića, kome je u Kruševcu razbijena glava udarcem koji ga je lako mogao i ubiti.

Ili, recimo, slučaj žene Stanije Gligorijević, koja je smrtno stradala zbog nasilničkog ponašanja vlasti na drumu.

Treće, paljenje kuće, praktično pokušaj ubistva novinara Milana Jovanovića u Grockoj, sa čime je direktno povezan visoki funkcioner vladajuće stranke.

Četvrto, „slučaj Jutka“ – za koji bi predsednica Vlade imala pravo da pokaže i povećanu osetljivost, a nije pokazala nikakvu – seksualno nasilje opet visokog funkcionera vladajuće stranke i predsednika opštine Brus.

Kad smo već „na lokalu“, nedavni izbori u Lučanima školski su primer nasilja kojim se urušava demokratija i onemogućava slobodno izražavanje političke volje građana.

U tom kontekstu – ucene i pretnje kojima su izloženi zaposleni u javnim ustanovama da bi ih se nateralo da idu na mitinge Aleksandra Vučića, predstavljaju nasilje kojem po širini i obimu nema premca u Srbiji.

Zabrana prevoznicima i čak ukidanje redovnih autobuskih linija da ljudi koji to doborovoljno žele ne bi mogli da dođu na proteste opozicije.

Ili, da se vratimo malo u prošlost – rušenje u Savamali, gde ne samo da su nekakvi „fantomi“ srušili legalno izgrađene objekte, nego je taj nasilnički čin bio praćen jednim smrtnim ishodom.

Deveto, pad helikoptera i sedam ljudskih žrtava koje su platile glavom marketinški egzibicionizam jednog ministra.

Deseto, slučajevi „Vulinova tetka“ i „Nebojšin tata“, koji zaslužuju da budu navedeni i posebno, ali ih ovde navodimo zajedno, Ana će se dosetiti zašto.

Kad smo već kod snaga reda i zakona koji promovišu bezakonje, ne možemo a da ne pomenemo slučaj „Vranjskih“. U očajanju, posle višegodišnjih neprekidnih pokušaja finansijske policije da uguši novine, njihov vlasnik Vukašin Obradović je stupio u štrajk glađu. Štrajk je već bio poodmakao kada se Ana Brnabić našla u Vranju, ali nije našla za shodno da poseti Obradovića; „vadila“ se da nije dovoljno upoznata sa celim slučajem.

Na kraju ovog „spiska“, koji bi mogao da bude i znatno duži – Oliver Ivanović. Šta god u vezi sa ubistvom jednog od lidera opozicije bude otkriveno, a teško da će se ikada pronaći i ubice i nalogodaci, TV spot kojim je bukvalno „satanizovan“ Ivanović uoči izbora na severu Kosova bio je akt brutalnog političkog nasilja. U svakoj slobodnoj, demokratskoj i normalnoj zemlji tako nešto ne bi bilo ni snimljeno, a kamoli danima emitovano na televiziji koju predsednik najviše voli i koja najviše voli predsednika.

Sve u svemu, nasilje opozicije bilo je praćeno jednim (svakako nedopustivim) šamarom i to između pripadnika opozicije; nasilje vlasti bilo je svo usmereno protiv opozicije i imalo je neuporedivo teže, direktne ili indirektne, posledice. Izgubljeno je 10 ljudskih života, dok je još veći njihov broj izbegnut zahvaljujući samo sticaju srećnih okolnosti. A materijalna šteta je ogromna, bar hiljadu puta veća od onih nekoliko slomljenih stakala na zgradi RTS-a.

Ništa od toga u svom „autorskom tekstu“ nije videla predsednica Vlade Srbije. Blago Ani Brnabić. To ne bi mogao svako.

Peščanik.net, 16.04.2019.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.