Naoružani do zuba
Otkako je u Izraelu na vlasti ovaj veoma opasan režim, izgubili smo pravo na mapu regionalnog naoružavanja uz podršku celog sveta. Izrael je podjednaka opasnost za mir u regionu kao ajatolasi.
Otkako je u Izraelu na vlasti ovaj veoma opasan režim, izgubili smo pravo na mapu regionalnog naoružavanja uz podršku celog sveta. Izrael je podjednaka opasnost za mir u regionu kao ajatolasi.
Prekid vatre je kada u Gazi ima preko 400 mrtvih, od kojih su mnogi deca. I kada Izrael sruši 2.500 kuća u Gazi, a stotine hiljada Gazana se smrzava u blatu, mi to i dalje smatramo prekidom vatre.
Reakcije Izraelaca na događaje u Iranu su dirljive. Odavno nismo videli takvu solidarnost sa narodom koji stenje pod tiranijom. Ton je diktirao Netanjahu, kako i dolikuje svetioniku pravde.
U trenutku dok su dvojica ubica masakrirali nedužne ljude na plaži Bondai, na plaži u Han Junisu žena je pokušavala da metlom potera vodu dalje od pocepanog šatora u kom živi. Niko je nije slušao.
Jutarnja vožnja na liniji 25 koja preseca uzdužno ceo Tel Aviv. Stariji sugrađani žure kod lekara, a mladi na posao. Za volanom iznenađenje: mlada devojka sa hidžabom. Ona vozi mirno i sigurno.
Objektivno nema razloga za rat između Izraelaca i Palestinaca. Sukob nije izazvan nestašicom resursa, već izmišljenim istorijskim naracijama koje su oba naroda dovele do moralnog slepila.
Na Zapadnoj obali niko nije čuo za prekid vatre u Gazi. Ni vojska ni naseljenici, niti civilna administracija. Naravno, ni niko od tri miliona Palestinaca koji žive pod njihovom tiranijom.
Optimisti kažu da će Izraelci na kraju sagledati razmere užasa koje smo počinili u Pojasu Gaze. Stari video snimci mališana koje su naše bombe rastrgle na komade jednog dana će dopreti do srca Izraelaca.
Sve što se za poslednje dve godine dogodilo u Izraelu prelomilo se na proslavi završetka rata u Knesetu. Bila je to orgija ulagivanja, samoljublja i poricanja. Opijenost pobedom prerasla je u nadmenost.
Zapretio je Netanjahu kao neki mafijaški šef umirućoj Gazi na plenarnoj sednici Generalne skupštine UN, koja je bila prazna kao bioskopska sala u kojoj se film prikazuje suviše dugo.
U danu kada je svet priznao buduću državu, ležao je kod kuće stari stočar Sadek Frahana, stenjući od bolova. Ruke su mu dan ranije polomili doseljenici. Pored njega je sedeo unuk zavijene glave.
Činjenica da Izrael uopšte pomišlja da na vrhuncu genocida u Gazi učestvuje na pevačkom takmičenju, sa šljokicama i svetlosnim efektima, svedoči o njegovom moralnom bankrotu.
Nije božjom voljom zapečaćena sudbina Anasa Al-Šarifa i sa njim još četvorice kolega u novinarskom šatoru pored bolnice Šifa u Gazi. Nije božja volja, već zločinački dron izraelske vojske.
„Ne daj bože“ da se počine ratni zločini dok svet već skoro dve godine šokiran gleda, plače, demonstrira i moli: Dosta. Ti zločini nisu tajni, skriveni niti složeni.
Priznanje je lažna zamena za sankcije i kaznu koja treba da bude izrečena zemlji koja počini genocid. To je isprazni gest kojim vlade evropskih zemalja žele da pokažu da nešto preduzimaju.
Glad se brzo širi Gazom. Ko nije poginuo u redu za hranu, verovatno će umreti od gladi. Ušli smo u najmonstruozniju fazu rata za koju ni svemoćna izraelska propaganda neće moći da nađe opravdanje.
Izrael briše jedno po jedno naselje sa lica zemlje kako bi budući koncentracioni logor bio jedino mesto u kojem je moguć život u Gazi. Priprema zemljišta za podizanje logora je u punom jeku.
Nemilosrdno ubijanje desetine hiljada građana Gaze nije porazilo Hamas. Izraelski vojnici ginu, taoci nisu vraćeni, a u Izraelu jača nezadovoljstvo vladom. I onda je vođa našao izlaz iz bezizlazne situacije.
Pala nam je kruna s glave: pet država je uvelo sankcije Becalelu Smotriču i Itamaru Ben Gviru. Sad će odmah da se završi rat u Gazi, možda i okupacija, a aparthejdu je sigurno kraj.
Kada čuje fašističke izjave izraelskih ministara i javnih ličnosti o tome da u Gazi „nema nevinih“, nemačka publika mora čuti jezive glasove prošlosti koji su to isto govorili na nemačkom.
U Izraelu ima dosta političara i javnih ličnosti koji pozivaju na završetak rata. Još više je onih kojima je stalo do pada ove vlade. Ali skoro nikome nije stalo do sudbine stanovnika Gaze.
Naizgled legitiman cilj, posebno nakon 7. oktobra, uništenje Hamasa je nemoguće postići bez uništenja Gaze. Čak i ako se otpor ne bude zvao „Hamas“, ciklično će se obnavljati, a Izrael će ga gušiti.
Nije u pitanju poređenje sa Šoom već upozorenje kuda stvari idu. Ne razmišljati o tome na Dan Šoe jeste izdaja njenih žrtava i skrnavljenje sećanja na Šou. Svi treba da stanemo zbog Gaze.
Javni apeli protiv rata su važni, ali su pisma koja poslednjih dana potpisuju izraelski piloti, umetnici i ostali, zakasnela i kukavička. Iz njih se stiče utisak da u Gazi živi i pati samo 59 ljudi.
Šta nije postignuto za 17 meseci rata neće biti postignuto ni dodatnom agresijom. Hamas je tu da ostane. Vojno gledano, smrtno je ranjen, ali će se oporaviti. Rat ga je ojačao politički i ideološki.
Zamišljam kako je umesto Zelenskog u Ovalnoj sobi u Beloj kući sedeo Benjamin Netanjahu. Donald Tramp i njegov potpredsednik Džej Di Vens su pred kamerama napali Netanjahua…
Za narod koji ovde živi vekovima nikakvo božje obećanje niti Šoa nisu dovoljno jaki argumenti da bi se odrekli svoje zemlje. Cionizam nije stigao da bi bio na strani Palestinaca, već da bi ih razvlastio.
O ispravnoj definiciji strahota koje Izrael čini u Gazi vodi se burna rasprava među istraživačima, pravnicima, novinarima. Pažljivo ispitivanje događaja u prethodnoj godini vodi do bolnog zaključka.
Kada bez milosti bombardujete raseljeno stanovništvo na novoj lokaciji, kao što izraelska vojska čini, to jeste genocid. U Izraelu je to nemoguće reći, čak i ljudima mira i savesti.
Prema logici Amnesty Internationala, Izrael ima nameru da uništi palestinski narod. Nema sumnje da se u Gazi vodi jeziv i surov rat opresije. Međutim, koliko ja znam, ne postoji plan istrebljenja.
Dok Sirija opipava svoj put u mraku, Izrael nastupa na svoj nasilni i agresivni način, bombarduje i osvaja, junači se nad slabima i ranjenima. Možda će izvući neku korist od toga.