A Zapadna obala?
Na Zapadnoj obali niko nije čuo za prekid vatre u Gazi. Ni vojska ni naseljenici, niti civilna administracija. Naravno, ni niko od tri miliona Palestinaca koji žive pod njihovom tiranijom.
Na Zapadnoj obali niko nije čuo za prekid vatre u Gazi. Ni vojska ni naseljenici, niti civilna administracija. Naravno, ni niko od tri miliona Palestinaca koji žive pod njihovom tiranijom.
Optimisti kažu da će Izraelci na kraju sagledati razmere užasa koje smo počinili u Pojasu Gaze. Stari video snimci mališana koje su naše bombe rastrgle na komade jednog dana će dopreti do srca Izraelaca.
Sve što se za poslednje dve godine dogodilo u Izraelu prelomilo se na proslavi završetka rata u Knesetu. Bila je to orgija ulagivanja, samoljublja i poricanja. Opijenost pobedom prerasla je u nadmenost.
Zapretio je Netanjahu kao neki mafijaški šef umirućoj Gazi na plenarnoj sednici Generalne skupštine UN, koja je bila prazna kao bioskopska sala u kojoj se film prikazuje suviše dugo.
U danu kada je svet priznao buduću državu, ležao je kod kuće stari stočar Sadek Frahana, stenjući od bolova. Ruke su mu dan ranije polomili doseljenici. Pored njega je sedeo unuk zavijene glave.
Činjenica da Izrael uopšte pomišlja da na vrhuncu genocida u Gazi učestvuje na pevačkom takmičenju, sa šljokicama i svetlosnim efektima, svedoči o njegovom moralnom bankrotu.
Nije božjom voljom zapečaćena sudbina Anasa Al-Šarifa i sa njim još četvorice kolega u novinarskom šatoru pored bolnice Šifa u Gazi. Nije božja volja, već zločinački dron izraelske vojske.
„Ne daj bože“ da se počine ratni zločini dok svet već skoro dve godine šokiran gleda, plače, demonstrira i moli: Dosta. Ti zločini nisu tajni, skriveni niti složeni.
Priznanje je lažna zamena za sankcije i kaznu koja treba da bude izrečena zemlji koja počini genocid. To je isprazni gest kojim vlade evropskih zemalja žele da pokažu da nešto preduzimaju.
Glad se brzo širi Gazom. Ko nije poginuo u redu za hranu, verovatno će umreti od gladi. Ušli smo u najmonstruozniju fazu rata za koju ni svemoćna izraelska propaganda neće moći da nađe opravdanje.
Izrael briše jedno po jedno naselje sa lica zemlje kako bi budući koncentracioni logor bio jedino mesto u kojem je moguć život u Gazi. Priprema zemljišta za podizanje logora je u punom jeku.
Nemilosrdno ubijanje desetine hiljada građana Gaze nije porazilo Hamas. Izraelski vojnici ginu, taoci nisu vraćeni, a u Izraelu jača nezadovoljstvo vladom. I onda je vođa našao izlaz iz bezizlazne situacije.
Pala nam je kruna s glave: pet država je uvelo sankcije Becalelu Smotriču i Itamaru Ben Gviru. Sad će odmah da se završi rat u Gazi, možda i okupacija, a aparthejdu je sigurno kraj.
Kada čuje fašističke izjave izraelskih ministara i javnih ličnosti o tome da u Gazi „nema nevinih“, nemačka publika mora čuti jezive glasove prošlosti koji su to isto govorili na nemačkom.
U Izraelu ima dosta političara i javnih ličnosti koji pozivaju na završetak rata. Još više je onih kojima je stalo do pada ove vlade. Ali skoro nikome nije stalo do sudbine stanovnika Gaze.
Naizgled legitiman cilj, posebno nakon 7. oktobra, uništenje Hamasa je nemoguće postići bez uništenja Gaze. Čak i ako se otpor ne bude zvao „Hamas“, ciklično će se obnavljati, a Izrael će ga gušiti.
Nije u pitanju poređenje sa Šoom već upozorenje kuda stvari idu. Ne razmišljati o tome na Dan Šoe jeste izdaja njenih žrtava i skrnavljenje sećanja na Šou. Svi treba da stanemo zbog Gaze.
Javni apeli protiv rata su važni, ali su pisma koja poslednjih dana potpisuju izraelski piloti, umetnici i ostali, zakasnela i kukavička. Iz njih se stiče utisak da u Gazi živi i pati samo 59 ljudi.
Šta nije postignuto za 17 meseci rata neće biti postignuto ni dodatnom agresijom. Hamas je tu da ostane. Vojno gledano, smrtno je ranjen, ali će se oporaviti. Rat ga je ojačao politički i ideološki.
Zamišljam kako je umesto Zelenskog u Ovalnoj sobi u Beloj kući sedeo Benjamin Netanjahu. Donald Tramp i njegov potpredsednik Džej Di Vens su pred kamerama napali Netanjahua…
Za narod koji ovde živi vekovima nikakvo božje obećanje niti Šoa nisu dovoljno jaki argumenti da bi se odrekli svoje zemlje. Cionizam nije stigao da bi bio na strani Palestinaca, već da bi ih razvlastio.
O ispravnoj definiciji strahota koje Izrael čini u Gazi vodi se burna rasprava među istraživačima, pravnicima, novinarima. Pažljivo ispitivanje događaja u prethodnoj godini vodi do bolnog zaključka.
Kada bez milosti bombardujete raseljeno stanovništvo na novoj lokaciji, kao što izraelska vojska čini, to jeste genocid. U Izraelu je to nemoguće reći, čak i ljudima mira i savesti.
Prema logici Amnesty Internationala, Izrael ima nameru da uništi palestinski narod. Nema sumnje da se u Gazi vodi jeziv i surov rat opresije. Međutim, koliko ja znam, ne postoji plan istrebljenja.
Dok Sirija opipava svoj put u mraku, Izrael nastupa na svoj nasilni i agresivni način, bombarduje i osvaja, junači se nad slabima i ranjenima. Možda će izvući neku korist od toga.
Jedini cilj i ovog kaznenog rata Izraela u Libanu bio je da se zadovolji javno mnjenje. Reći će da nismo imali izbora. Kazaće da su oni počeli. Zavaravaće se da je to bila samoodbrana.
Novi predstavnici američke spoljne politike su prijatelji aparthejda, okupacije, jevrejskih naselja na teritorijama i ratova. U poređenju s njima, Tramp je umeren i uzdržan. Možda ih i obuzda malo.
Kao što je Tramp Netanjahuov brat blizanac, tako je Kamala Haris bliznakinja Benija Ganca i Jaira Lapida. Nepokolebljivi osmeh, zanosni šarm i poštenje iza kojih ne stoji ništa.
Odmereni napad na Iran, sa malo žrtava i bez razmetanja, prva je promišljena odluka Izraela u poslednjih godinu dana. Ako Iran pokaže sličnu uzdržanost, bićemo pošteđeni novih katastrofa.
Ubijenog lidera Hamasa porede sa Hitlerom, nazivaju ga pacovom. O prikazivanju njegovog unakaženog tela i sprdnji sa poslednjim pokušajem da se odbrani štapom već nema šta da se kaže.
Prošao je 7. oktobar 2023, a proći će i 7. oktobar 2024. Tog dana 2023. je posejano seme katastrofe kakvu u Izraelu nikada nismo iskusili. Zemlja je promenila lice, zaustavila se u tom danu.