Da li je ovo ta promena
Zaista je teško pridružiti se onima koji Izrael opisuju kao zemlju koja iz mraka izlazi na svetlost, iz ropstva u slobodu, kao da je s vlasti pao Aleksandar Lukašenko, a ne Benjamin Netanjahu.
Zaista je teško pridružiti se onima koji Izrael opisuju kao zemlju koja iz mraka izlazi na svetlost, iz ropstva u slobodu, kao da je s vlasti pao Aleksandar Lukašenko, a ne Benjamin Netanjahu.
Svaki novi krug nasilja ima svoje krvoločne poklonike. Oni žele da vide arapsku krv. Što više to bolje. Stambene zgrade u Gazi padaju kao kule od karata. Oni žele te ruševine, teror i razaranje.
Najstrašnija stvar koja se poslednjih dana dogodila u Jerusalimu nisu pogromi nad Palestincima. Falangama navijača i mladima Givata sada su se pridružili i ultraortodoksni Jevreji.
Ni ovi izbori nemaju nikakvog značaja za Izrael. Osim podrške ili otpora u odnosu na trenutnog premijera, sve jevrejske partije govore isto: sve su za cionizam, jevrejsku nadmoć i nastavak okupacije.
Na izborima u martu se očekuje velika pobeda. Istraživanje koje je u utorak objavio Kanal 13 predviđa većinu od 66 mandata za blok koji čine protivnici aktuelnog premijera Netanyahua.
Propast se nadvila nad kulturnom delatnošću i njenim akterima: piscima i tehničarima, pevačima i glumcima, plesačima i umetnicima. Njihov svet se urušio i to je ono što nas rastužuje.
Protesti protiv Netanjahua daju legitimitet ekstremnoj desnici samo zato što i ona traži njegovu smenu, ali ništa ne može da obezbedi legitimitet onima koji podržavaju aparthejd u Izraelu.
On je pravi kandidat za direktora muzeja posvećenog Holokaustu: osumnjičen za ratne zločine, deklarisani rasista koji misli da je Jevrejima sve dozvoljeno i da niko nema pravo da pridikuje Izraelu.
Čitav svet se protivi okupaciji palestinskih teritorija. A baš tu nema razlike među predsednicima SAD. Još se nije pojavio američki predsednik koji želi da okonča okupaciju. Možda se još nije ni rodio.
Korona kriza je dobar trenutak da se ultraortodoksnoj zajednici ispostavi račun za neodgovorno ponašanje, a da se s druge strane iskaže poštovanje prema našim arapskim sugrađanima.
Sud se usudio da dopusti palestinskom doktorandu da izađe iz Gaze i ode u Tel Aviv da izvadi vizu za evropsku državu u kojoj je od prvog oktobra trebalo da započne svoje istraživanje.
Američki Kongres je doneo zakon koji obavezuje Ameriku da se posavetuje sa svojom državom štićenicom Izraelom pri potpisivanju ugovora o prodaji oružja na Bliskom istoku.
Izrael bi imao gde da ode, ali nema s kim, nema nikog ko bi ga tamo poveo. Niko nije izazvao Benjamina Netanjahua: nijedan čovek, program, nijedna ideja. I to je uzrok ovog velikog očaja.
Naseljenici okupiranih teritorija nisu zadovoljni. Sastanak sa premijerom je opisan kao „veoma osetljiv“ – srca nam se cepaju zbog toga. Kako može to da im radi? Zar nisu dovoljno patili?
Kada se pojavio u okružnom sudu u Jerusalimu sve oči su bile uprte u njega, dok su na optuženičkim klupama nedaleko odatle sedele desetine ljudi čija su suđenja neuporedivo važnija.
Vrhovni sud Izraela je odbacio peticiju protiv mogućnosti da Netanjahu kao krivično gonjeno lice sastavi novu vladu. Odbačena je i peticija protiv koalicionog sporazuma Netanjahu-Ganc.
Agenti Mosada su se na TV-u pohvalili da kradu medicinsku opremu koju je naručila neka druga država. Šef tehnološkog sektora Mosada je namignuo i rekao: „Krademo, ali umereno“.
Preko blokade zbog epidemije Izrael se prvi put našao u paklu u kojem decenijama žive palestinski građani. Sada i Izraelci ulaze u stvarnost poznatu svakom palestinskom detetu.
Onda stiže glavna tvrdnja iz srca cionizma: palestinsko polaganje prava na zemlju nema nikakve osnove i nije opravdano. Narod bez zemlje je stigao u zemlju bez naroda.
Na letu za Vašington me je čekalo iznenađenje: vođa izraelske opozicije Beni Ganc se pojavio kao običan čovek. Utisak je bio još povoljniji kada mu se pridružio njegov novi savetnik Amir Ešel.
Među liderima „iz celog sveta“ koji su u Jerusalim došli na konferenciju o Šoi nije bilo nijednog Afroamerikanca, nikog iz Afrike, nijednog muslimana, nijednog Arapina, nijednog Kineza.
Nije vam bilo prijatno da čitate o okupaciji onako kako smo o njoj pisali Amira Hass i ja. Vi ste zadovoljni sobom i vašim vrijednostima i ne morate čitati neprijatne istine. Vi to prosto ne zaslužujete.
Doputovao sam iz Izraela u Njujork kao palestinski pisac po pozivu književnog festivala. Onda je na semaforu pored mene stao Salman Rushdie. Čekao je da pređe ulicu kao i ja.
Protivim se okupaciji i uskraćivanju ljudskih prava drugima. Takođe osuđujem terorizam i gnušam ga se. Tako sam došao do zaključka koji do sada nisam izgovarao javno.
Izraelska desnica će reći: lepo smo vam govorili, takvi su Palestinci, takvi su muslimani – krvožedne životinje, sa njima nema razgovora. To je naravno čista propaganda.
Verujem u judaizam u kome žena može biti na propovedničkom podijumu kao verski vođa. Kada čitam iz molitvenika moj glas je dobar koliko i glas muškarca.
Pukovnik Izrael Šomer pucao je i ubio mladića koji je bacao kamenje na Zapadnoj obali. Ako se istraga o tom incidentu ikad otvori, biće, naravno, brzo završena.
Hamas i Fatah pribegavaju zastrašivanju da bi gušili ogorčenost i svaku kritiku. U Gazi, opresija koju vrši Hamas je sve delotvornija zbog izraelske opsade: ljudi nemaju kuda da pobegnu.
Posle objavljivanja rezultata ovih izbora, prva pomisao mi je bila: moraćemo da menjamo ovaj narod. Nisu nam potrebni izbori za novu vlast; potrebni su nam opšti izbori za novi narod Izraela.
Šta je izraelski premijer Bendžamin Netanjahu trebalo da kaže u svom govoru pred američkim Kongresom u ponedeljak 2. februara: „Samo napred. Mi već sarađujemo sa iranskom vladom.“