Kraj još jednog besmislenog rata
Jedini cilj i ovog kaznenog rata Izraela u Libanu bio je da se zadovolji javno mnjenje. Reći će da nismo imali izbora. Kazaće da su oni počeli. Zavaravaće se da je to bila samoodbrana.
Jedini cilj i ovog kaznenog rata Izraela u Libanu bio je da se zadovolji javno mnjenje. Reći će da nismo imali izbora. Kazaće da su oni počeli. Zavaravaće se da je to bila samoodbrana.
Novi predstavnici američke spoljne politike su prijatelji aparthejda, okupacije, jevrejskih naselja na teritorijama i ratova. U poređenju s njima, Tramp je umeren i uzdržan. Možda ih i obuzda malo.
Kao što je Tramp Netanjahuov brat blizanac, tako je Kamala Haris bliznakinja Benija Ganca i Jaira Lapida. Nepokolebljivi osmeh, zanosni šarm i poštenje iza kojih ne stoji ništa.
Odmereni napad na Iran, sa malo žrtava i bez razmetanja, prva je promišljena odluka Izraela u poslednjih godinu dana. Ako Iran pokaže sličnu uzdržanost, bićemo pošteđeni novih katastrofa.
Ubijenog lidera Hamasa porede sa Hitlerom, nazivaju ga pacovom. O prikazivanju njegovog unakaženog tela i sprdnji sa poslednjim pokušajem da se odbrani štapom već nema šta da se kaže.
Prošao je 7. oktobar 2023, a proći će i 7. oktobar 2024. Tog dana 2023. je posejano seme katastrofe kakvu u Izraelu nikada nismo iskusili. Zemlja je promenila lice, zaustavila se u tom danu.
Većina Izraelaca još nije pojmila dimenzije poraza u Gazi. Oni nisu stigli ni do očiglednog zaključka da bi bilo bolje da Izrael nije ni ušao u taj rat, a već hrle ka libanskom Sidonu.
Prošlog petka u izbegličkom kampu Dženin održano je 11 sahrana. Vojska je ubila osmoro, a troje je umrlo prirodnom smrću. Njihove sahrane su odložene zbog brutalne akcije izraelske vojske u kampu.
Teroristi samoubice su se vratili u naše živote, a armija izraelskih analitičara ima za to naučno objašnjenje: u pitanju je iranski novac. Ljudi su spremni da se ubiju da bi dobili novac.
Neshvatljiv je rascep između plemenitih reči koje je izgovorio predsednik Bajden na predizbornoj konvenciji u Čikagu i kapitulacije njegovog državnog sekretara u Jerusalimu.
Ne prođe dan bez desetine ubijenih Palestinaca, većinom žena i dece. Moralni je minimum priznati taj masakr. Kada Izrael pak govori o masakru, misli na 7. oktobar i samo na 7. oktobar.
Kada je u pitanju ovakav nivo nanošenja patnje tolikoj deci, mogao se očekivati osećaj šoka i potresenosti i u izraelskom društvu. Jer i mi imamo decu. Ali ovde je tuga zabranjena.
Ako bezbednosne brige Rusije budu priznate kao legitiman razlog za osvajački pohod na Dnjepar, one mogu uskoro poslužiti kao opravdanje okupacije Dunava i Eufrata.
Ako su u Gazi izvršeni ratni zločini, kako objašnjava hrabri tužilac Karim Han, onda postoje i odgovorni za zločine. A ako ima ratnih zločinaca, obaveza sveta je da im sudi.
Uznemireni protestima na američkim kampusima, čelnici univerziteta u Izraelu pozvali su studente da dođu kod njih, da u srcu aparthejda na miru uče o slobodi i jednakosti.
Izrael će uskoro morati da donese istorijske političke odluke koje će odrediti sudbinu zemlje, celog regiona i budućih generacija. Na nesreću, odluke donosi Netanjahu.
Građanima je u anketi postavljeno pitanje koga bi voleli da vide na mestu predsednika SAD: 44 posto je izabralo Trumpa, Hitlerovog obožavaoca, seksualnog napasnika i šovinistu.
Izrael okrivljuje sudiju, tog kučkinog sina, antisemitizam, licemerje i zlobu sveta, samo svoju krivicu ne vidi. To ga i ne zanima. Ako zažmuri, i sud u Hagu će prestati da postoji.
Poslednji univerzitet u Pojasu srušen je 17. januara. Ugašen je kada je izraelska vojska počela da ga koristi za isleđivanje palestinskih zatvorenika. Sad više ni od zgrade nema ni traga.
Ne bi bila katastrofa da se zaustavi ovaj prokleti rat u kom je Izrael izgubio ljudskost, a da nije postigao nijedan dramatičan uspeh koji je očekivao od neselektivnog ubijanja i razaranja.
Posle Jomkipurskog rata Izrael je ponizno pognuo glavu i razmislio. Država je bila u traumi, okrenula se sebi i žalila. Ovog puta sve je drugačije: arogancija, bahatost i obožavanje vojne sile.
Evropska unija je ostala izvan koalicije protiv Huta, kao i Saudijska Arabija i Egipat. Iako im aktivnosti Huta direktno nanose štetu, njima je važno da ne budu poistovećeni sa Izraelom.
Vojska nas je izneverila 7. oktobra: životi mnogih ljudi, palestinskih i izraelskih, bili bi sačuvani samo da je vojska bila tamo tog dana. Ne bi bilo ubijenih, otetih, i ne bi bilo rata.
Kako se desilo da umesto solidarnosti zbog ubistva nevinih građana Izraela, „globalna levica“, posebno američka, pokrene burne demonstracije protiv izraelske vlade?
Više nije moguće potisnuti činjenicu da je Izrael pod sumnjom za najteže zločine. Sad više ne govorimo o okupaciji: govorimo o aparthejdu, preseljenju, etničkom čišćenju i genocidu.
Do sada, koliko se zna, od izbijanja rata u Gazi nije zabeležen nijedan slučaj odbijanja mobilizacije, izuzev jednog osamnaestogodišnjaka koji je zbog prigovora savesti odbio da služi vojni rok.
Ne postoji delotvoran način da se svet „informiše“ o postupcima Izraela u Gazi. Uništavanje, ubijanje, izgladnjivanje i blokada tog obima ne mogu se objasniti ni uz pomoć efikasne propagande.
Poslednji rat u kom je Izrael uspeo da postigne brzu i elegantnu pobedu odigrao se 1967. godine. Od tada nije bilo lepih pobeda, posebno ne na palestinskoj strani.
Osim hvale vrednih napora nekih prethodnih premijera da dođu do rešenja, nikom nije padalo na pamet da Palestincima pruži minimum pravde koju zaslužuju i bez koje nema rešenja.
Mediji danonoćno po studijima ispiraju mozak građanima na način koji do sada nismo videli. Čak i oni koje sumnje počinju da muče, ne usuđuju se da ih javno iznesu.
U Ramali se dive čvrstini stanovnika Gaze. Zbog te čvrstine Izrael ne ostvaruje prvobitni plan da ih protera. Ali, oni žele da odu, da pobegnu da ih ne bi ubila ili ranila bomba, da se sklone od gladi i žeđi.
Niko u Izraelu ne razmišlja o traumi s kojom rastu deca Gaze, o nezamislivoj patnji hiljada dece koja sada bespomoćno, u egzistencijalnom strahu, tumaraju po razrušenim ulicama.