Rat za birače
Vojska deli stanovnicima Gaze mape sa strelicama koje ih upućuju ka moru, u nadi da će to oprati Izrael od ratnih zločina koje čini. Da li će im uskoro narediti da marširaju ka Kipru?
Vojska deli stanovnicima Gaze mape sa strelicama koje ih upućuju ka moru, u nadi da će to oprati Izrael od ratnih zločina koje čini. Da li će im uskoro narediti da marširaju ka Kipru?
Dok je trajalo primirje, Izraelcima je priređen reality snuff: svako veče ih obaveštavaju da je desetak ljudi oslobođeno, a napetost ih je do tada već prikovala za ekran. Nakon toga sledi katarza.
Izrael neće dobiti ovaj rat. U tri važne stvari Hamas je uspeo. Isto će biti i s Hezbolahom. Hamas je postavio pravila igre i sve dok rat traje posledice tih pravila biće sve gore po nas.
Neobično je da je u Izraelu uvek levica razočarana. Ne daj bože da to se to dogodi desnici koja je glavni krivac za ovu nesreću. Desnici se nikada ne dogodi otrežnjenje.
Zabranjeno je uznemiriti se zbog ubijanja u Gazi, čak i ako ginu deca o čijoj dobronamernosti i nevinosti ne može biti rasprave. Protest protiv njihovog ubijanja je izdaja. U Izraelu ih ne smatraju decom.
Ljudi mahnito razgrću ruševine, u pokušaju da izvuku žive ljude ili tela svojih suseda. Na rukama nose decu i trče ka bolnici, u kojoj više nema mesta ni na podu. U Izraelu se o tome ne govori.
Izraelska krv vri, a kolektivna duša traži sebi oduška. Samo što masovno ubijanje kako bi se stiglo do Hamasovog rukovodstva nije način. Sadašnje vođe će biti zamenjene, taj film smo već gledali.
Reporteri i voditelji nazivaju Hamas nacistima u odvratnoj demonstraciji trivijalizacije i poricanja Šoe, a publika kliče. Hamas je učinio užasne stvari, ali oni nisu nacisti.
Svako ko želi oslobađanje 210 otetih mora hrabro da ustane protiv kopnene invazije na Gazu i da svom snagom pritisne izraelsku vladu da oslobodi palestinske zatvorenike.
Treba liti gorke suze za izraelskim žrtvama, ali treba plakati i nad Gazom – čiji su stanovnici većinom izbeglice koje je stvorio Izrael i koja nikada nije doživela nijedan dan slobode.
U Izraelu se smatra da levica nema osećanja, da samo vernici imaju osećanja koja se mogu povrediti. Na trgu se pokazalo da ih i mi imamo. Njihove vrednosti su oskrnavljenje? Naše su već odavno.
Sa obične politike koja daje mala i praktična obećanja, a ponekad ih i ispunjava, Izrael je prešao na politiku iskupljenja koja obećava raj na zemlji, ali teži da proizvede pakao.
Izraelski parlament usvojio je izmene zabrane seksualnog uznemiravanja, kao i odredbi protiv govora mržnje, čime je ženu podredio nacionalističkom i rasističkom patrijarhatu.
Ako Izrael postane mesijanska diktatura, nestaće sekularni judaizam. U represivnom režimu verske prinude i gušenja slobode, nemoguće su zajednice koje veruju u toleranciju, jednakost i slobodu.
Inovatori imaju moralnu obavezu da uskrate režimu svoje usluge. Zloupotreba pametnih tehnologija uništiće demokratiju u Izraelu i izvesti tiraniju na sve četiri strane sveta.
Izraelsko ministarstvo obrazovanja stalo je iza inicijative da se deca tražilaca azila iz Afrike školuju kao da će uskoro otići iz zemlje, što će produbiti njihovu obespravljenost.
Samo na okupiranim teritorijama stid od starosti pokazuje svoje prednosti. Niko ne sumnja da smo fotograf i ja špijuni, prerušeni komandosi ili naseljenici. Svi su mlađi od nas.
Nadam se da će na Paradi u Tel Avivu ljudi odbiti ulogu tiranskog propagandnog odeljenja države i izraziti solidarnost sa grupama koje ugrožava predatorska i rasistička politika.
Pravosudni prevrat dopunjen je pretnjom organizacijama koje kritikuju režim. Put ka raspadu demokratskog društva vodi kroz demontažu centara otpora ukorenjenih u civilnom društvu.
U Izraelu se pojavila grupa ljudi koja želi da sebi prigrabi neograničenu moć. To su privremeno zaustavili protesti velikog dela društva. Ali oni će ponovo pokušati ovog leta. Ili sledeće godine.
I opet ćemo plakati nad svojom gorkom sudbinom, zbog raketnih i terorističkih napada, zbog nasilja suseda i naših uzaludnih mučeničkih žrtava. Ali i ovoga puta je to moglo da se izbegne.
Kada se dešava puč unutar sistema to može biti vrlo zbunjujuće. Naizgled je sve normalno. Nema tenkova na ulicama i nikakav general ukrašen zlatnim ordenjem ne prekida tv prenose.
Još jedan tekst za decu – Reč stolica (kise) smo preuzeli iz sumerskog jezika, potop (bul) je stigao iz akadskog, prsten (tabat) iz egipatskog, religija (dat) iz persijskog, a vazduh (avir) iz grčkog.
Tabor cionističke levice i centra se valja u samosažaljenju i ljuti na arapske birače zbog kojih Lapid više nije premijer. I širi paniku od nove vlade. Ali od desnice se nešto može i naučiti.
Nedavno proterivanje u Francusku advokata Salaha Hamurija, iz porodice koja generacijama živi u Jerusalimu, opomena je izraelskih vlasti palestinskim stanovnicima ovog grada.
Bog ne postoji. Time počinjemo i završavamo. Nema teritorija Judeje i Samarije koje je bog obećao izraelskom narodu. Bez njega nema ni jevrejske nadmoći, ni opravdanja aparthejda.
Iranski fudbaleri koji su odbili da pevaju himnu preuzeli su veliki rizik. Čak smo i mi u Izraelu bili zadivljeni. Ovde znamo da cenimo hrabrost, ali samo kod protivnika režima u drugim zemljama.
Posle izbora u Izraelu: Počelo je sa okupacijom, izvinite na ovom iritantnom podsećanju, ali tamo je počelo i moralo je da se završi sa rasističkom vladom i pričom o transferu stanovništva.
Postoji veza između zapovesti „rađajte se i množite“ i ekološke krize, između istorijskih mitova o kojima se uči u ruskim školama i invazije na Ukrajinu.
Nema razlike između cepanja Ukrajine i cepanja Palestine. Sem što je cepanje Palestine još nemoralnije. Ukrajinci barem imaju državu od koje im je otet deo, dok Palestinci nemaju ni to.