Ukrajinske izbeglice u Izraelu
Nismo primili izbeglice iz Eritreje, Sudana i Etiopije, a sada izbeglicama iz Ukrajine uskraćujemo azil, jer bi to ugrozilo jevrejski identitet Izraela. Judaizam nam je važniji od humanosti.
Nismo primili izbeglice iz Eritreje, Sudana i Etiopije, a sada izbeglicama iz Ukrajine uskraćujemo azil, jer bi to ugrozilo jevrejski identitet Izraela. Judaizam nam je važniji od humanosti.
Invazija susedne zemlje u 21. veku ne bi samo ugušila njene težnje ka nezavisnosti. Ona bi poništila glavno dostignuće poslednjih generacija sveta, ono što istraživači nazivaju „novim mirom“.
U redovima za testiranje, školskim WhatsApp grupama i razgovorima na Zoomu dominira opšte slaganje izraelskih građana o tome da su nove smernice za koronu krajnje zbunjujuće.
Tiranija se ne pravda nacionalnom bezbednošću, već zato što su joj podvrgnuti Palestinci. Zato predsednica Vrhovnog suda mirno spava sve dok se ne dira u prava izraelskih Jevreja.
Stavljanje van zakona organizacija za ljudska prava i progon humanitarnih aktivista karakteristični su za vojne režime u kojima je demokratija u najdubljem smislu samo mrtvo slovo na papiru.
U isto vreme kada je Šmueli ranjen, njegovi drugovi su koristili živu vatru i ranili desetak demonstranata. Većinu su ranili u noge, ali su u Omara Abu Nila pucali, koliko se zna, u glavu.
Prošle nedelje Udruženje studenata na Hebrejskom univerzitetu je odlučilo da organizuje manifestaciju na kojoj će učesnici biti razdvojeni prema biološkom polu.
Ne poštujemo mere i onda kukamo. Umorili smo se od pridržavanja jednostavnih mera koje su mogle da reše većinu problema, ali nikako ne želimo ponovni karantin, ne želimo nova ograničenja.
Ako zanemarimo najavljene reforme u ministarstvima zdravlja i saobraćaja koje će se možda dogoditi, dobijamo Pretoriju Bliskog istoka koja je sama sebi izabrala odgovarajućeg premijera.
Zaista je teško pridružiti se onima koji Izrael opisuju kao zemlju koja iz mraka izlazi na svetlost, iz ropstva u slobodu, kao da je s vlasti pao Aleksandar Lukašenko, a ne Benjamin Netanjahu.
Svaki novi krug nasilja ima svoje krvoločne poklonike. Oni žele da vide arapsku krv. Što više to bolje. Stambene zgrade u Gazi padaju kao kule od karata. Oni žele te ruševine, teror i razaranje.
Najstrašnija stvar koja se poslednjih dana dogodila u Jerusalimu nisu pogromi nad Palestincima. Falangama navijača i mladima Givata sada su se pridružili i ultraortodoksni Jevreji.
Ni ovi izbori nemaju nikakvog značaja za Izrael. Osim podrške ili otpora u odnosu na trenutnog premijera, sve jevrejske partije govore isto: sve su za cionizam, jevrejsku nadmoć i nastavak okupacije.
Na izborima u martu se očekuje velika pobeda. Istraživanje koje je u utorak objavio Kanal 13 predviđa većinu od 66 mandata za blok koji čine protivnici aktuelnog premijera Netanyahua.
Propast se nadvila nad kulturnom delatnošću i njenim akterima: piscima i tehničarima, pevačima i glumcima, plesačima i umetnicima. Njihov svet se urušio i to je ono što nas rastužuje.
Protesti protiv Netanjahua daju legitimitet ekstremnoj desnici samo zato što i ona traži njegovu smenu, ali ništa ne može da obezbedi legitimitet onima koji podržavaju aparthejd u Izraelu.
On je pravi kandidat za direktora muzeja posvećenog Holokaustu: osumnjičen za ratne zločine, deklarisani rasista koji misli da je Jevrejima sve dozvoljeno i da niko nema pravo da pridikuje Izraelu.
Čitav svet se protivi okupaciji palestinskih teritorija. A baš tu nema razlike među predsednicima SAD. Još se nije pojavio američki predsednik koji želi da okonča okupaciju. Možda se još nije ni rodio.
Korona kriza je dobar trenutak da se ultraortodoksnoj zajednici ispostavi račun za neodgovorno ponašanje, a da se s druge strane iskaže poštovanje prema našim arapskim sugrađanima.
Sud se usudio da dopusti palestinskom doktorandu da izađe iz Gaze i ode u Tel Aviv da izvadi vizu za evropsku državu u kojoj je od prvog oktobra trebalo da započne svoje istraživanje.
Američki Kongres je doneo zakon koji obavezuje Ameriku da se posavetuje sa svojom državom štićenicom Izraelom pri potpisivanju ugovora o prodaji oružja na Bliskom istoku.
Izrael bi imao gde da ode, ali nema s kim, nema nikog ko bi ga tamo poveo. Niko nije izazvao Benjamina Netanjahua: nijedan čovek, program, nijedna ideja. I to je uzrok ovog velikog očaja.
Naseljenici okupiranih teritorija nisu zadovoljni. Sastanak sa premijerom je opisan kao „veoma osetljiv“ – srca nam se cepaju zbog toga. Kako može to da im radi? Zar nisu dovoljno patili?
Kada se pojavio u okružnom sudu u Jerusalimu sve oči su bile uprte u njega, dok su na optuženičkim klupama nedaleko odatle sedele desetine ljudi čija su suđenja neuporedivo važnija.
Vrhovni sud Izraela je odbacio peticiju protiv mogućnosti da Netanjahu kao krivično gonjeno lice sastavi novu vladu. Odbačena je i peticija protiv koalicionog sporazuma Netanjahu-Ganc.
Agenti Mosada su se na TV-u pohvalili da kradu medicinsku opremu koju je naručila neka druga država. Šef tehnološkog sektora Mosada je namignuo i rekao: „Krademo, ali umereno“.
Preko blokade zbog epidemije Izrael se prvi put našao u paklu u kojem decenijama žive palestinski građani. Sada i Izraelci ulaze u stvarnost poznatu svakom palestinskom detetu.
Onda stiže glavna tvrdnja iz srca cionizma: palestinsko polaganje prava na zemlju nema nikakve osnove i nije opravdano. Narod bez zemlje je stigao u zemlju bez naroda.
Na letu za Vašington me je čekalo iznenađenje: vođa izraelske opozicije Beni Ganc se pojavio kao običan čovek. Utisak je bio još povoljniji kada mu se pridružio njegov novi savetnik Amir Ešel.