Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Ako se neko pitao kako bi postupila policija kada bi ga zatekla na ulici između 20 i 5, dobio je odgovor na video snimku iz Knez Mihajlove na kome se vidi kako dva policajca tuku čoveka koji je prekršio policijski čas. Na stranu sad opaske nekih komentatora o besmislenosti ove mere „kao da korona virus ima radno vreme“, ali ne mogu da se oslobodim pitanja o tome šta će biti sa beskućnicima.

Pre skoro 30 godina profesor prava i filozofije sa Novog Zelanda, Džeremi Voldron,1 bavio se pitanjem beskućništva i slobode. Njegova osnovna teza bila je da u okviru striktnog poštovanja imovinskih zakona beskućnici ne mogu obavljati osnovne funkcije neophodne za ljudsko preživljavanje, poput spavanja i uriniranja. One se moraju obavljati u određenom prostoru, te kako beskućnici nemaju svoj dom, javne površine su jedina mesta gde mogu spavati ili urinirati, što je u velikom broju slučajeva nedozvoljeno. Tako je beskućnicima faktički uskraćeno pravo na život, koje im se formalno garantuje. U tom smislu Vlada Republike Srbije faktički je zabranila beskućnicima da postoje od 20 do 5.

Voldronov tekst pokrenuo je raspravu o tome da li pravo na dom treba da bude prepoznato kao ljudsko pravo. Sam autor predlagao je manje progresivne mere poput javnih toaleta, ali ono što ostaje neupitno jeste da zadovoljavanje osnovnih životih funkcija mora biti preduslov za ispunjenje svih ostalih prava.

Slično je razmlišljao i američki filozof Henri Šu2 kada je pravo na preživljavanje (u koje spadaju pravo na vodu, adekvatnu ishranu, javno zdravlje i slično) prepoznao kao bazično pravo koje je neophodno zadovoljiti kako bi se uopšte uživala ostala prava. Njegov rad mi se čini važnim u ovom trenutku, jer uvođenje vanrednog stanja podrazumeva mogućnost ograničavanja određenih prava. Izbor prava koja će biti ograničena precizan je pokazatelj u kakvom društvu živimo i šta nas čeka nakon što pandemija korona virusa prođe.

Španija je tako odlučila da ograniči pravo na privatnu svojinu privremeno nacionalizujući privatne bolnice. Naša Vlada je mogla privremeneno da zatvori hotele i u njih smesti ljude bez kuće. Kako navodi Šu, „imovinski zakoni mogu biti moralno opravdani samo ako su ispunjena prava neophodna za preživljavanje“.3 U suprotnom, nemamo dužnost da ih poštujemo. Šu navodi da je teret dužnosti u slučaju kada je neophodno zadovoljiti nečija prava na preživljavanje isključivo na bogatima. Država je dužna da uspostavljanjem određenih institucija, poput recimo progresivnog oporezivanja, reguliše ovu vrstu transfera sredstava.

Mada se ove mere predlažu državi koja nije u vanrednom stanju, a pretenduje na legitimnost, u trenutnoj situaciji možemo zahtevati da naša Vlada promeni prioritete ograničavanja prava. Umesto da nas kažnjava, država bi mogla da izvrši privremenu preraspodelu kako bi se zaštitili najugroženiji. U tu grupu ne spadaju samo stari i bolesni, već i oni bez osnovnih sredstava za preživljavanje. Ljudski životi ne mogu se meriti na istoj vagi kao profit. Država koja to čini daleko je od legitimne, a njeni stanovnici su obični podanici.

Autor je student master studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Peščanik.net, 25.03.2020.

KORONA

________________

  1. Jeremy, Waldron. “Homelessness and the issue of freedom.” Univ California at Los Angeles Law Rev 39 (1991): 295-324.
  2. Shue, Henry. Basic rights: Subsistence, affluence, and US foreign policy. Princeton University Press, 1996.
  3. Ibid.