Nije problem u tome što se dubrovački festival REBEDU događa na Dan žena, a na njemu ravno 25 puta nastupaju samo i isključivo muškarci. Jer što će ženama prigodno i deklarativno gostovanje, nekakav kič karanfila iz celofana?
Nije problem, nego je nesretna ali simbolična slučajnost, što se taj festival održava istoga dana kada i zagrebačko klečanje klečavaca na Jelačićevom trgu, a oba događaja u sadržaju imaju žene svedene na isti pridjev: „bezgrešna“. To je ironija sudbine, jer nitko nije mogao znati kako će Zoran Predin nazvati svoju knjigu, a moglo se dogoditi da joj da milijun drugih naziva.
Nije problem što se nekoliko ljudi u Dubrovniku trudi o vlastiti trošak i vlastitom trudu organizirati intelektualni događaj par excellence, nego je to vrijedno poštovanja. Nije baš osobit problem, barem ne mislim da jest, što ti ljudi, koji vode vlastitu borbu sa željama i mogućnostima, nisu osobito ljubazni kad im se ukaže da u programu nemaju žena, jer svi imamo trenutke kad smo neljubazni i nervozni.
Nije problem u tome što su se, kako kaže mainstream medij, žene „uvrijedile“, jer to nije subjektivno pitanje, niti je pitanje nečije lične uvrijeđenosti. „Uvrijeđene“ i „preosjetljive“ žene su, uostalom, samo druga strana iste stereotipne kovanice.
Nije, a to nije pogotovo, stvar u tome da su sad odjednom svi pametni i znaju kako treba, pa je najjednostavnije odstrijeliti glasnika. A organizatori manifestacije upravo su to, oni su pokazatelj, ili lakmus-papir, toga kako i inače stoje stvari. Ovaj festival je, naime, istini za volju, ranije ugošćavao žene, i ovo je, koliko se vidi iz površnog čitanja ranijih programa, jedina godina u kojoj ih nema uopće. Nitko nije reagirao lani, kada se pojavila svega jedna, i to u ulozi predstavljačice knjige. Tema događaja bio je nacionalizam, a konstelacije tipično hrvatske, kao da su krojene po mjeri HRT-ove emisije „Otvoreno“: jedna žena je u okviru „nacionalizma“ imala kompetencije govoriti o knjizi druge osobe, muškarca. Ta teška, mračna i vulgarna pojava je, kao što to s ozbiljnim problemima u hrvatskom društvu često bude, strovaljena na muška pleća, plus ta jedna žena, pa ih dakle ipak ima. Iskustvo plemenskih obračuna, povijesne regresije, pljuvanja, psovanja i etničkih ključeva, nešto je u čemu, iz nekog mističnog razloga ne sudjeluju žene. To jest, sudjeluju kako već u Hrvatskoj u „ozbiljnom“ razgovoru sudjeluju, svedene na deklarativno simboličan broj, i karanfil iz celofana. Žene se, naime, eventualno bave „ženskim pitanjem“, lirikom, pa i znanošću, ali nema žene u kafani, to jest u nacionalizmu. Osim tek tako, simbolično. A to „simbolično“, „tek tako“, i „po ključu zastupljenosti“, to je najveća laž koju proizvodi hrvatsko društvo, od te laži nema ama baš nikakvog napretka i koristi, osim što temeljito zamajava i zamagljuje istinu. Istina glasi da ovo društvo uopće ne akceptira žene kada je riječ o sudbinskim i egzistencijalnim pitanjima. I kada i ako ih uvažava, čini to iz lakonske pristojnosti. Ta je pristojnost ne uvijek, ali često, patronizirajuća. I to je jedna vrsta omče, od koje budemo svi skupa amnestirani kada netko iskreno, a ne zbog toga što je neugodan ili zao, bira sugovornike po ključu pameti, vrijednosti, i zasluga za slobodu riječi. Pa se ispostavi da nije organizator festivala taj, nego su naše „intelektualne elite“, ako ćemo gledati realno, da prostite muške. Naše najpoznatije i najprevođenije literatkinje su žene, ali doma to ne vrijedi, drugačija su pravila. Ne samo na ovom festivalu, nego na festivalima i u društvenom životu uopće.
U čemu je dakle problem, i postoji li problem uopće, s ovogodišnjim izdanjem festivala REBEDU?
Kao prvo, taj festival posvećen je Predragu Luciću. Ako se netko od intelektualaca u ovoj zemlji nije batrgao s tim nesretnim „ženstvom“, to je onda bio Predrag Lucić. Jedno je polagati prava na prijateljstvo, ili na poznavanje Predraga Lucića, a posve je druga stvar misliti da je Predrag Lucić bio u toj mjeri jednostavan da na festivalu koji mu je simbolično posvećen sve ima objasniti dvadeset muškaraca. Tko god je Lucića sreo na svega pet minuta, razumije zašto je to apsurdno. Lucićeva „tolerancija“, naime, niti je bila deklarativna, niti je bila karanfilska. Niti je Lucić, neka me ispravi svatko tko misli da griješim, spadao u kafanu koja je do te mjeri mračna da u njoj konobaricu valja braniti fizički, a pritom je i zadržati da se privuku gosti.
Što je dakle problem s izdanjem festivala koji za naslovnu temu uzme naslov Lucićeve pjesme, „Kupi mi, mama, jedan mali rat“, a potom na njemu 25 puta govore muškarci? Pa problem je u prvom redu da je tu odličnu i groznu pjesmu valjalo dočitati do kraja. Jer kada se 25 muških nastupa zareda iza „Kupi mi, mama, jedan mali rat“, to više nije Lucićev tvrdi sarkazam, nego je to morbidna groteska onoga o čemu on piše. Jer piše, među ostalim, „A kad veći budem no stariji brat,/I rat bit će velik,/Dijelit ću ga svima;/Prosjaku i kralju jednako ću dat,/I ranu i čelik/Neka svatko ima.“
Kada netko organizira višednevni simpozij na temu rata, posvećen Luciću, mora biti svjestan toga da „svatko ima“. Rat ne samo da nije isključivo „muška“ tema, nego je sama ideja da je rat „muška“ tema potpuno zastranjenje: to nije ni slika onoga o čemu je pisao Lucić, a još je manje slika, i prilika, onoga što sa sobom nosi rat. Muškarci su naime u pretežnom postotku aktivni sudionici rata, oni su, u smislu direktnog sudjelovanja, izravni akteri, ali ako gotovo 30 godina nakon iskustva rata rat svodimo na „muški“ fenomen, na mušku kompetenciju, pa mi onda tu grozotu nismo ni elementarno razumjeli, za razliku od Lucića.
Činjenica da vrlo pomno organiziran festival na temu rata nema nijednu žensku sugovornicu nije razlog da kolektivno napadnemo festival. On je samo naše ogledalo, pogledajmo se na trenutak u njemu, fokusirajmo se. Koliko točno imamo žena koje smatramo legitimnima da govore o ratovima, nacionalizmima, ljudskim pravima a da nisu svedena na „ženska“ prava, koliko smo ih propustili u mainstream medije, koga biste, da ste organizator, sami pozvali na jedan ovakav događaj? Koga biste, a da se istovremeno nameće kao prirodan izbor i da to nije po „ženskom ključu“, uvrstili spontano, jer u tom kontekstu ima ozbiljnu društvenu, ili makar medijsku ulogu? Postoji li po prilici deset žena koje u Hrvatskoj mogu artikulirano govoriti na temu rata? Gdje ste ih sreli, kako se zovu? Idemo nabrojiti te žene. To je ključno pitanje koje stoji iza ovoga što sada na sve strane napadamo organizatore jednog festivala, a ne da nečiji napor i trud gađamo trulim krumpirima. Jer nam se može dogoditi devijacija „bezgrešnosti“, pa da svi skupa klečimo i nasrćemo, a nemamo pojma pred čim, i zašto.
Slađana Bukovac, Radio Gornji Grad, 29.02.2024.
Peščanik.net, 02.03.2024.
Srodni link: Svetlana Slapšak – Najbolji dečki
FEMINIZAM