Kada je u rujnu 1867. godine hamburška izdavačka kuća Otto Meissner objavila prvo izdanje prvoga toma glavnog djela Karla Marxa, pod naslovom „Kapital – kritika političke ekonomije”, malo što je ukazivalo na kasnije značenje te knjige. Glomazan tekst, težak za čitanje, mješavina filozofijskoga, ekonomijskog, historicističkog, ali i propagandističkog pripovijedanja predstavljala je pravi izazov za (ponekog) čitatelja, kako sadržajno, tako i stilski. Toga je bio svjestan i sam autor, koji na njemačkome području u to doba nije bio naročito poznat u intelektualnim krugovima – za koje je ovakva knjiga jedino mogla imati smisla. Već u predgovoru Marx (tipično: poučno) upozorava čitatelja: „Svaki početak je težak”, dok njegova supruga Jenny jednome prijatelju, socijalistu, preporučuje da „dijalektičke specifičnosti prvih odlomaka” jednostavno preskoči. Nije stoga čudno da je prvo izdanje, objavljeno u tisuću primjeraka, prodavano godinama.

Ipak, 150 godina kasnije „Kapital” – čiji je drugi i treći tom objavljen tek nakon autorove smrti – jedna je od najutjecajnijih knjiga moderne intelektualne historije, iako se i dalje čini očitim da ju nije pročitala značajna većina onih koji se na nju pozivaju. Na vrhuncu socijalističkoga i komunističkog pokreta, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vlade čak šezdeset država svijeta pozivale su se na učenje Karla Marxa; za dvije trećine svjetskog stanovništva „Kapital” je imao službeni status gotovo svete knjige.

No, „Kapital“ nije postao povijesno relevantnim štivom, nije poticao na revoluciju – nije uostalom, u tu svrhu ni bio pisan. Komunistička je ideologija u raznim sredinama i razdobljima svejedno smatrala svojom obvezom naglašavati vlastitu utemeljenost u toj knjizi. Odjeci su ovoga manipuliranja Marxovom bibliografijom nadživjeli čak i sustave koji su se kitili komunističkim ideologijskim obrascima – pokazujući da je Althusser itekako bio u pravu tvrdeći da „ideologija ima materijalnu egzistenciju“ („Lénine et la philosophie“), pa ideologijski aparat države djeluje i kada je (jedne verzije) same države nestalo. Danas i ovdje, paradigmatički: „Jugoslavenski socijalizam, uz sva zastranjenja, u svojem temelju ima marksističku misao i ovu temeljnu Knjigu“ (Katarina Peović Vuković, „Što nama znači Marxov Kapital danas?“, „Radnička fronta“).

Vjerojatno ni sam Kardelj takvo što ne bi tvrdio (a svakako to nije činio u vrijeme kada je bio ovlašteni Kerber jugoslavenske ideologije), jer je „Knjiga“ (kako to – doslovce bogobojazno – piše „suvremena“ autorica, koja je s lakoćom preskočila tolike Marxove napomene o kritičnosti) od samih početaka predstavljala odveć intelektualističku verziju komunističke ideologije, posebice s obzirom na svakidašnje potrebe svjetonazorske reprodukcije.

Važnije je, međutim, upozoriti na sadržajni aspekt; na djelu je bila, kako je već davno mjerodavno rečeno: „Una rivoluzione contro il ‘Capitale’“. I ništa više (ali, svakako, manje). Zato je zbilja začudno to što i danas još uspijevaju – sa svečarskim apetitom, dapače – spektakularno promašiti nešto što je Gramsci pojmio već o Badnjaku 1917. (u članku objavljenome u socijalističkome glasniku „Avanti!“) – da je, naime, boljševička revolucija „utemeljena više na ideologiji no na zbiljskim zbivanjima…to je revolucija protiv Marxova ‘Kapitala’. U Rusiji je Marxov ‘Kapital’ bio knjiga buržoazije više nego knjiga proletarijata“. A jugoslavenska je verzija te revolucije (točnije: poretka koji je potom uspostavljen) bila (vjerojatno: srećom) još za korak manje bliska Marxovu konceptu od Lenjinove verzije (u decenijama mjerodavnoj Staljinovoj redakciji), “zastranjenjima” unatoč – ili baš zbog njih (usporedi Vazdazeleni listopad…).

„Kapital“ je – i sudbinom, ali, u osnovi i autorovom intencijom – (p)ostao teorijskom inačicom revolucionarne nakane, pokušajem da se intelektualno zadobije relevantna pozicija na tržištu svjetonazora s višim apstraktivnim ambicijama. Ako je Marx (neposredno) i utjecao na dvadesetostoljetne revolucije, bilo je to posredstvom „Komunističkoga manifesta“ (a i to djelomice) – „Kapital“ je razmjerno brzo zadobio funkciju (u nekim razdobljima i privilegiranoga) alata u radionicama intelektualnog pogona.

Tu bi funkciju i revolucionarna i ideologijska svijest označila, dakako, kao „puku“. No, moguće je da je – dugoročno i dubinski – „Kapital“ bio djelovanjem značajniji od sažetaka koje je Marx u međuvremenu i kasnije objavljivao (od „Najamnoga rada i kapitala“ do „Kritike Gothskoga programa“). Čini se očitim da je baš „Kapital“ doveo ljevicu (s više-manje revolucionarnim ambicijama) do statusa intelektualne univerzitetske, bibliografijske, znanstvene činjenice. Na djelu je pritom bio stanovit (produktivni) nesporazum; revolucionarni je, pa i radikalno-politički kontekst, ma koliko u zbilji bio odmaknut od slova i duha Marxova nauma, neprestance pozitivno utjecao na važnost Marxova teksta.

A taj je tekst – u skladu s dijalektičkim načelima – simultano označavao i radikalizirano dovođenje Hegela u revolucionarni postav, kao i temeljito hegeliziranje onoga što je, izvanjski barem, djelovalo kao niz slabo osviještenih pobuna protiv društvene nepravde.  Ta je ambicija – u punome smislu riječi težnja da ostane u svojevrsnome špagatu između revolucionarnih (i „revolucionarnih“) zbivanja i njihova dovođenja do pojma – zapravo zasnovala Marxov autoritet (a kasnije i kult). Marxu je samome takva kanonizacija, i kult ličnosti koji iz nje proizlazi, bila podjednako neugodna, koliko ga je izrazito smetao njezin izostanak u nekim razdobljima u kojima je, čak i u Internacionali, bio marginaliziran.

Istovremeno je za sebe govorio da nije „marksist” i demonstrirao želju da ono što će napisati (a priprave su trajale desetljećima) doista bude „knjiga nad knjigama” (pripovijest o posveti Darwinu to dobro ilustrira). Kao (bivši?) filozof Marx je to djelo (koje će, djelomično, uobličiti u „Kapital“) htio zgotoviti posve u duhu Georga Wilhelma Hegela (s kojim za čitava života nije uspijevao izići na kraj – još otkako je, u ranoj mladosti, početkom četrdesetih godina devetnaestoga stoljeća, uvidio vlastitu insuficijentnost u kritici Hegelove „Filozofije prava“, te kritiku učitelja zamijenio/nadomjestio kritikom političke ekonomije).

To je, sažeto formulirano, značilo težnju dovođenja epohe do pojma, a tako, naravno, i do njezina okončanja. Pritom se radi o građanskome svijetu kao posljednjoj eri klasnoga društva, jer Marx je bio uvjeren da povijest završava s građanskom epohom i da od tada počinje novo računanje vremena koje završava u komunizmu, dakle u društvu koje – revolucijom – postaje zajednicom, u kojemu su, već u prijelaznome razdoblju, klase ukinute.

Sustavski, odatle slijede dvije moguće konsekvencije po status „Kapitala“:

– pod pretpostavkom očekivanoga zbivanja revolucije (koja, u Marxovu smislu pojma, čitavo djelo i čini smislenim) knjiga ostaje teorijskim dokumentom bitno prošloga doba, inačicom ne-materijalne arheologije. Utoliko bi, u nezaobilaznoj paraleli s Hegelom, „Kapital“ bilo možda produktivnije tumačiti na tragu njegove „Estetike“ nego „Logike“ (kako se to najčešće čini). Jer, dovršenost epohe koju samorazumijevanjem domišlja „Kapital“, pogođeno opisuju upravo Hegelove riječi iz uvoda u „Estetiku“: „In allen diesen Beziehungen ist und bleibt die Kunst nach der Seite ihrer höchsten Bestimmung für uns ein Vergangenes“ (Werke, Bd. 13, S. 25) – „U svim ovim odnosima umjetnost prema svojem najvišem određenju jest i ostaje za nas nešto prošlo“. Kao što je umjetnost nešto bitno prošlo u Hegelovu sustavu, jer ju nadilaze viši stupnjevi apsolutnoga duha dospijevajući do pojma, tako i dovođenje građanske epohe do pojma – kapitala – označuje njezin dovršetak, osuđenost na prošlost. No, u svojem postavu, Marx pretpostavlja dijalektiku povijesti (a ne samorazvoja duha) koja revolucijom dovršava (ukida) epohu;

– budući da se revolucija (ona, naime, s „Kapitalom“, a ne protiv njega) nije dogodila, „Kapital“ postaje „samo“ (jako) važnom knjigom. Opisom reprodukcije kapitalski formiranoga društva, njegovom „anatomijom“, Marxova analiza ostaje jednim od (obilato osporavanih) pokušaja razumijevanja društvenosti koja ne samo da nije prošlost, nego pokazuje besprimjernu, dapače: globaliziranu vitalnost.

Ova knjiga koja je ostala na razvalinama revolucionarne povijesne pretpostavke iskazuje se danas kao pokušaj da se kritički preuzetim terminima političke ekonomije analizira mehanizam kapitalističke privrede. U elementarnome postavu: (građanskom revolucijom, odnosno prvobitnom akumulacijom kapitala oslobođeni) radnik prodaje svoju radnu snagu kapitalistima i za to dobiva plaću. Razlika između vrijednosti koju je stvorio i plaće koju je dobio iskazuje se kao višak vrijednosti. Kapitalist pokušava plaće držati što je moguće nižima, kako bi povećao višak vrijednosti. U stalnome i nekontroliranom stvaranju toga viška vrijednosti, a time i eksploataciji radnika, prema Marxovom mišljenju leži osnovni princip kapitalizma. Ta eksploatacija, zaključuje Marx, u jednom trenutku postaje toliko nepodnošljiva da je radništvo dovedeno u „objektivnu“ povijesno-društvenu situaciju u kojoj nema drugoga izlaza do rušiti kapitalizam.

Ova je, zapravo posve jednostavna, shema strukturirana na znatno razvedeniji način; I. tom obuhvaća „Proces proizvodnje kapitala“ (onoga što proizvodi postojeći svijet), a unutar toga razmatra se „Roba i novac“, („Proces razmjene“, „Novac i robni promet“), pa „Pretvaranje novca u kapital“. U mnogome ključan odjeljak pod naslovom „Proizvodnja apsolutnog viška vrijednosti“ započinje glasovitom rečenicom: “Uporaba radne snage jest sam rad“ („MEW, Bd. 23, S. 192.) A rad je „odnos čovjeka i prirode, razmjena materije s prirodom“ (Ibid.), koji čovjek, u društvu, uređuje, omogućava i nadzire, čime je zadobiven onto-antropologijski postav na kojemu kritika političke ekonomije može tek biti uspostavljena (za razliku, primjerice, od razmjene tvari u poimanju rada Hannah Arendt, gdje je riječ o striktno biologijskome procesu).

Marxova se analiza nastavlja razmatranjem „proizvodnje relativnoga viška vrijednosti“, „najamnine“, pa „procesa akumulacije kapitala“. Budući da se višak opet, barem dijelom ulaže u kapital, dakle u proizvodnju novoga viška, očekivana kriza sustava proizvodnje nastupa ponajprije kao zagušenje vlastitih proizvodnih pretpostavki. U krajnjoj crti: sustav teži sve manjem udjelu rada kako bi profit bio veći, ali „idealno“ bi funkcioniranje bez „živoga“ rada (npr. automatizacija) značilo da nema ni eksploatacije pa bi se čitav raščlambeni model nužno raspao.

Čitav postupak izlaganja započinje s fenomenom robe – koja zapravo nastavlja analizu otuđenja iz ranijih radova, pisanih 23 godine prije. S time da je u ovoj fazi naglašen socijalni aspekt (u „Pariškim rukopisima“ uglavnom tek impliciran) – Marx u kasnijem razdoblju polazi načelno od toga da se društvo ne „sastoji od individua, nego izražava sumu odnosa u kojima se individue međusobno nalaze“ („Grundrisse“, S. 176).

Jedan od bitnih odnosa dovodi do stvaranja proizvoda (kao robe) koji se individui iskazuje kao nešto predmetno, tuđe – „u razmjenbenoj vrijednosti društveni je odnos osoba pretvoren u društveni odnos stvari“ (Grundrisse, 1857, 58), ili, u paralelnome opisu fetiškoga karaktera robe iz „Kapitala“: „tajanstvenost robnoga oblika sastoji se jednostavno u tomu što on ljudima društveni karakter njihova vlastita rada odražava kao karakter koji objektivno pripada samim proizvodima rada“ (MEW, Bd. 23, S. 85).

Na taj način proizvod rada dobiva formu robe, no to se ne vidi golim okom, Marxovo pak oko teorije (revolucionarnoga nagnuća, naravno) vidi ispod socijalne fenomenalnosti. On zato, na paradigmatički paternalistički način, konstatira kako ljudi „u procesu razmjene izjednačuju svoje raznovrsne proizvode jedan s drugim kao vrijednosti, izjednačuju i svoje različite radove jedne s drugima kao ljudski rad. Oni to ne znaju, ali to čine“ (Ibid., S.88). U najmanju ruku „Kapital“ nastoji osvijestiti radništvo, pokazati mu u kakvu se zapravo položaju nalazi – no do „Kapitala“ radništvo je rijetko stizalo, pa je ostalo da se Marxove teze pojme uglavnom kao polemika s alternativnim interpretacijama epohalne zbilje, a ljudi su i dalje koješta činili – i ne znajući.

Tako se vidi da bitan problem „Kapitala“ s patinom do stoljeća i pol – već i na razini ovakva minimaliziranoga sažetka -nije u nizu promašenih teza (najjasnije se to pokazuje na primjeru one o nužnome siromašenju radničke klase), nije u nategnutim (ruganjem podržanim) interpretacijama prethodnika, nije ni u tomu što je nedvojbeno vjerovao u neku vrst (zapravo nedijalektičke) cikličke slike povijesnog razvoja (pa bi proleterska revolucija morala zemljopisno zadanim redoslijedom opetovati put one građanske). Problem je u tomu što se je revolucija pokazivala (i pokazala) nemogućom, premda od njezine izostalosti već dulje od stoljeća žive tisuće teorema, ideologema, frazema – i, naravno, njihovi brojni/e nositelj(ic)e.

Kapitalizam se je pokazao nevjerojatno prilagodljivim; uspjelo mu je s vremenom kolonizirati i dokolicu (koju već dugo nema smisla zvati „slobodnim vremenom”), uspjelo mu je kolosalno stvarati „umjetne potrebe“, odnosno: „potrošačko društvo“, te na taj način „pripitomiti“ moguće društvene posljetke strelovitoga tehnologijskog napretka (ponajprije u vidu skraćenja društveno potrebnoga radnog vremena).

Krize su poprimale razne socijalne i političke oblike, od marginalno revolucionarnih, do onih koji su reakcionarno ugrožavali čitavo čovječanstvo (fašizam, nacizam), ali temeljni je motiv kapitalske reprodukcije preživio sve kušnje. Dapače, s padom real-socijalizma/komunizma kapitalizam je ostao jedinim funkcionirajućim modelom suvremene društvenosti (činjenica da nezadovoljstvo tim modelom – u čitavome dijapazonu njegovih pojavnih oblika – ne jenjava u svijetu, za sada ne proizvodi ozbiljne posljedice).

Marxovim vlastitim vokabularom rečeno: mnoge su se njegove dijagnoze pokazale točnima – monopolizacijska teza prije svega (npr., prema podacima njemačkoga Saveznog ureda za statistiku iz 2012. godine, veliki koncerni su činili tek jedan posto ukupnog broja tvrtki, ali su stvarali 68 posto čitavog trgovinskog prometa, istovremeno, na 81 posto svih manjih poduzeća otpadalo je tek šest posto prometa – valjalo bi to komparirati s uobičajenim pripovijestima u Hrvatskoj o potrebi jačanja pozicije malih poduzetnika). Slično pokazuje i Pikettyjeva analiza – na drukčijem materijalu, doduše (i s posve drukčijim poimanjem kapitala). Interesantno je da i Robert Nozick – koji je pozicijski od ljevice udaljen koliko je to uopće moguće – metodički opetuje Marxove izvode iz „Kapitala“ o prelasku kapitalističkoga društva u monopolnu fazu (premda, u trećem dijelu „Anarhije, države i utopije“ oštro kritizira Marxovu teoriju eksploatacije – povezanu s njegovim konceptom monopolizacije kapitala).

Još je, možda, uvjerljivije razmatranje socijalnih (klasnih) razlika u suvremenim društvima. Indeksi nejednakosti se uglavnom ne smanjuju, svijest o društvenoj nepravdi motivira rastući broj ljudi u raznim sredinama (ali i umjetnost, znanost, filozofiju…). Marx je općenito prihvaćen kao najvažniji kritičar kapitalizma, on je – hegelovski, dakako – zahvaćao duboko u tkivo kapitalističke društvenosti, kako bi ju, opojmljenu, izveo na razinu opće spoznaje. Rijetko će tko Marxu osporiti da je ronio dublje od drugih, no (revolucionarno) izronio još nije. Stoga mu glavni prigovor nije u zločinima koji su činjeni u njegovo ime – premda nasuprot njegovu poimanju povijesti. Ni u – mnogo suvislijim – kritikama zbog toga što mu je (premda se je, sporadično, bavio i budućnošću „ekonomijskih formacija društva“) razmatranje političke „nadgradnje“ ostalo posve izvan fokusa (što je olakšalo i različitim totalitarnim vođama da se pozivaju na njega). Naprosto, ostao je i dalje aktualan, skupa s kapitalizmom i to je njegov fundamentalni neuspjeh.

Od toga neuspjeha živi svoj bibliografijski uspjeh njegova ključna knjiga. U svakome slučaju, do danas je Kapital“ preveden na gotovo sve jezike svijeta i uz Bibliju (i Agathu Christie) smatra se najpopularnijom svjetskom lektirom (s time da je, vjerojatno, faktička čitanost „Kapitala“ znatno bliža onoj Biblije no gdje. Christie). Na prostorima Jugoslavije prijevoda „Kapitala“ prihvatili su se Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, dok su robijali u kraljevskim zatvorima; prvo izdanje prvoga toma – u skraćenoj verziji – bilo je tiskano 1924., a prvo integralno izdanje objavljeno je u beogradskome „Kosmosu“ 1933. Zbog partijski podržane revolucionarne tradicije taj je prijevod ponavljan u brojnim izdanjima i u novoj Jugoslaviji, uz stanovite popravke, doduše. No, radilo se je o izrazito lošem prijevodu (u kojemu se, vjerojatno stoga što je rađen posredstvom lošega francuskog prijevoda, nalaze čak i barem dvije rečenice kojih nema u originalu), koji je negativno utjecao na razinu marksologijskih rasprava (u mjeri u kojoj su one bile moguće do sredine šezdesetih). Kasnije se Marxom bavio i niz interpreta koji su poznavali original, da bi se u posljednjih četvrt stoljeća opet (premda neusporedivo rjeđe no prije) uvriježilo „ozbiljno“ bavljenje Marxom bez ikakva poznavanja originala (od agitpropovskih kurseva u okviru „Slobodnog filozofskog“ do izdavačkih kuća u okviru srednjotočja). Sličnih problema ima, doduše, i u „velikim“ jezicima (usp., npr., Wolgang Fritz Haug, „On the Need for a New Engish Translation of Marx’s Capital“, „Socialism and Democracy“, Vol. 31, No. 1, March 2017.).

Minuciozne analize koje bi (nerijetke) griješke u prijevodu doživljavale kao ozbiljan problem nužno su izuzeci; osnovna je pozicija Marxova djela ostala bitno nepoljuljanom ne samo bibliografijskim, prijevodnim i sličnim nedostacima, nego i kontekstualnom (zlo)porabom njegova imena i djela. Njegovo je mjesto, posve sigurno mimo intencije kojom je pristupio radu na „Kapitalu“, globalno zajamčeno. On ostaje privilegiranim (kritičkim) pripovjedačem pripovijesti o naravi kapitalizma. To što fenomenalnost ne odgovara mnogim (literarnim) opisima, to što je kraj priče ostao (na Marxovu žalost – smije se pretpostaviti) posve otvorenim, to što su u međuvremenu objavljeni još mnogi radovi sličnoga žanra, sve to nije utjecalo na činjenicu da je Marx i dalje brand (ovo bi ga, vjerojatno, čak i veselilo). Najbolje to demonstriraju podaci o prodaji njegova djela – uvijek je (i to u svjetskim središtima moći i kulture) ona rasla baš u vrijeme ozbiljnih društvenih kriza (posljednji puta u razdoblju 2008.-2012.). Pa, ako već svjetsko-povijesno nadomještanje tržišta nije (za sada?) na epohalnome rasporedu, barem se ukoričena pripovijest o tomu i dalje ponaša kao uzorna roba. Posve sigurno, dakle, „Kapital“ ne pripovijeda tek o prošlosti, dapače: za mnoge dijelove svijeta – gotovo sigurno – pripovjedno najavljuje budućnost.

Ideje, 22.12.2017.

Peščanik.net, 12.01.2018.

Srodni linkovi:

Dimitrije Boarov – Klasna borba i penzije

Paul Mason – Marks i humanizam

Vladimir Gligorov – Ponovo o Marksu

Branko Milanović: Uticaj Karla Marksa – protivčinjenični scenario

Žarko Puhovski – Revolucija se nije dogodila

Yanis Varoufakis – Komunistički manifest danas