Prošle godine je bila stopedesetogodišnjica prvog izdanja prvog toma Kapitala, ove je dvestogodišnjica rođenja Karla Marksa. Prošle godine nije bilo mnogo napisa, dok ove godine čini se da će ih biti da im se ni broj ne zna. Niko ne čita Kapital, sve zanima pojava njegovog autora.

Sam Marks je držao do svoje najvažnije knjige, koja je, za razliku od većine njegovih drugih literarnih i naučnih poduhvata, ostavljala utisak dovršenosti i celovitosti. Mada je to bio tek prvi tom, Marks se posle njegovog objavljivanja posvetio uglavnom novinarstvu, a tako je i počeo.

Štrajk i građanski sukobi koje je kao mlad čovek video i o njima pisao ostavili su na njega dubok trag. To se često događa ljudima koji imaju priliku da na nekom dramatičnom primeru, kada je bitno sve što se događa, vide kako sistem deluje. Pa je Marks uzeo da proučava, sa namerom da objasni, upravo taj sistem. On jeste, da to drukčije kažem, pošao od neposrednog iskustva klasne borbe, ali se na tome nije zaustavio jer nije hteo da samo ukaže na nepravde i na korišćenje sile da se disciplinuju radnici već je hteo da objasni zašto je sistem upravo takav. I dok je na početku mislio da je revolucija takoreći tu, da će izbiti svaki čas, kasnije je uglavnom izučavao racionalnost sistema kapitalističke proizvodnje.

I tako je nastao Kapital. Kada se čitaju i dva dodatna toma, i napomene, i razmatranja koja su sabrana u tri toma Teorije o višku vrednosti, mislim da se ne može izbeći utisak da je verovatno dobro što se Marks zaustavio na prvom tomu. Zašto?

Pre svega zato što je tu reč o ekonomskoj teoriji izloženoj sasvim nezavisno od ekonomske politike, trgovine, izučavanja tržišta ili preduzeća, o politici, svetskoj i domaćoj, gde god da bi ta domovina mogla biti, nema praktično ništa. Marks je težio, poput Smita, koga nije cenio, i Rikarda, koji mu je bio uzor, da razume mehaniku i dinamiku industrijskog društva i da otkrije zakone stabilnosti i kretanja. Što je, naravno, podrazumevalo da se prikupljaju podaci gde god se mogu naći – i zaista, Kapital je i knjiga sa značajnim elementima empirijskih ili statističkih podataka i njihove analize. Mada je Marksov osnovni cilj bio da vidi kako se sukob klasnih interesa razrešava u svakodnevnom delovanju privrede u celini.

U nekom ranijem dobu staljinista Altiser verovatno je to najbolje video. Po prirodi stvari, ako hoćete da razumete zakonitosti, u ovom slučaju industrijskog društva, nećete moći da ne pretpostavite da je reč o racionalnoj pojavi. Prednost prvog toma Kapitala je upravo u tome što, za razliku od druga dva i od svih drugih Marksovih zapisa, sve ono što se vezuje za, recimo, poslovne cikluse ili za monetarnu politiku, ili za finansiranje države, gde je ovo poslednje bilo posebno važno Rikardu, svega toga u prvom tomu Kapitala nema.

Marksov cilj je bio da pokaže kako je kapitalističko uređenje racionalno u tom smislu što efikasno koristi resurse i ostvaruje ubrzani, za ono doba i za doba koje mu je prethodilo, veoma ubrzani rast. Pri tome, teorijski posmatrano, od ključnog značaja je bilo da se vidi kako se eksploatacijom – koju je on pokušao da formalizuje teorijama vrednosti i viška vrednosti koje ovde ostavljam po strani – dakle, kako se eksploatacijom postiže racionalno funkcionisanje privrednog sistema. I kako taj sistem koristi akumulaciju eksploatisane vrednosti da ubrza privredni rast i, zapravo, bude sredstvo emancipacije radnika i društava od egzistencijalne nužde.

Knjiga nije o radnicima i kapitalistima, i o sukobu njihovih interesa, i o nepravednoj raspodeli već o kapitalu. O tehničkom napretku i o rastu produktivnosti. Oni koji su tražili filozofiju u tome su videli Hegelovu dijalektiku. To je uglavnom irelevantno u Marksovom Kapitalu. I, zapravo, Marks nije imao strpljenja ni za političke pokrete niti za intelektualne proizvode koji su bili posvećeni raskrinkavanju nepravičnosti sistema. Ta nepravičnost je, da se tako izrazim, funkcionalna i insistiranjem na, recimo, pravičnoj naknadi za rad samo se iskazuje nerazumevanje zakonitosti na kojima je zasnovan sistem kapitala.

Niko, kao što rekoh, ne čita Kapital, a teško je reći da je ta knjiga bila popularna lektira, recimo, među marksistima i pogotovo humanističkim marksistima u socijalističkim zemljama. U zatvorima i u kružocima na Zapadu ona je izučavana, ali kako je tu bila reč o politički motivisanim čitaocima, Marksova teorija o stabilnosti i rastu industrijskog sistema retko je bila ispravno shvaćena.

Ima li smisla čitati Marksa? Za nekoga ko se bavi društvenom naukom svaka velika knjiga je veoma korisna, pa tako i Kapital. Marks je uložio sve čime je intelektualno raspolagao i svako može da nauči čitajući je kako se trud isplati i kako se prave greške.

Novi magazin, 14.05.2018.

Peščanik.net, 14.05.2018.

Srodni linkovi:

Dimitrije Boarov – Klasna borba i penzije

Paul Mason – Marks i humanizam

Branko Milanović: Uticaj Karla Marksa – protivčinjenični scenario

Žarko Puhovski – Revolucija se nije dogodila

Yanis Varoufakis – Komunistički manifest danas

Žarko Puhovski – Budućnost naše prošlosti: 150 godina kamata na Kapital

MARKS

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija