DA NAM ŽIVI RAD!

Proslava 1. maja u Beogradu 1947.

Proslava 1. maja u Beogradu 1947.

U Amsterdamu, nedaleko od moga kvarta, neki Bugari otvorili su dućan. Staklo trgovine oblijepili su s unutrašnje strane bugarskom zastavom. Tako je dućan ispao jako uočljiv izvana, i zamračen iznutra. U dućanu se prodaju precijenjene i preskupe bugarske namirnice. Tako je više-manje sa svim etno-dućanima. Najprije dođu migranti, a onda za njima etno-dućani. Etno-dućani nakon nekog vremena nestaju, a migranti, hm, valjda ostaju?! Broj Bugara u Holandiji očito raste, jer su se u posljednjih godinu dana samo u Amsterdamu otvorile barem dvije bugarske trgovine. A što se “balkanskoga zuba” tiče, zna se, on ne štedi, dat će koji euro više da zadovolji svoju gurmansku nostalgiju. U dućanu se prodaje bugarsko vino, smrznuti ćevapi i pljeskavice, pite sa sirom (banice), kiseli krastavci i paprika, ajvari, pindžuri, ljutenice, i slatkiši koji kao da su ispali iz kakvih paketa pomoći gladnima, svima je, naime, istekao rok trajanja. Dućan je zapušten i neuredan, kupac se posvuda zapliće o kartonske kutije. Pored kase sjedi mladić i ne miče se, zamro je, baš kao da se kakvome svecu zavjetovao da iz njega nitko nikada neće izvući ni A, ni B. Djevojka za kasom ljepušna je na način na koji to toplo savjetuju magazini za tinejdžerke. Ima kratku suknjicu, dugu ravnu plavu kosu, preplanuli ten. Preplanulost je njezin puder u prahu. Prepredenost koristi kao tekući. Curica za kasom rašpa noktiće, a pored nje čeka i bočica s lakom za nokte. Prizor me ispunjava veseljem. Mala se prepredeno kezi. Kupujem ljutenicu, bugarski (da, turski, grčki, makedonski, srpski) sir i tri velika bugarska pradajza. Doviždane. Doviždane.

Znam da bi svako holandsko (i evropsko) desničarsko srce odobrilo ovaj opis. Istina je, ti “Istočnjaci”, Bugari, Rumunji, Poljaci, ne samo da zarađuju na nama, kradu, piju i lažu, nego još donose sa sobom svoje splačine, svoje kisele krastavce, svoja govna. Samo čekaju da nalegnu na našu socijalnu pomoć, usele u naše socijalne stanove, koje onda iznajmljuju, a oni se vrate svojim kućama i tamo se lješkare i baškare s parama koje vuku od naših poreznih obveznika. Istina, to isto misle Bugari, Rumunji i Poljaci o svojim Romima; to isto mislili su sve donedavno Bugari o svojim Turcima. Istina, situacija se promijenila u korist Turaka otkada Bugarke masovno jure u Tursku da zarade koji dinar kao spremačice.

Podjela na te koji rade i te koji ne rade – na marljive i lijenčine, na radišne i lezileboviće – nije nova, ali je posljednjih godina postala temeljna medijsko-ideološka matrica na koju se namata slobodna općenarodna misao. Kategoriji lijenčina, lezilebovića i neradnika pridružile su se vojske nezaposlenih (za koje zaposleni tvrde da su naprosto nesposobni i nesnalažljivi), nezadovoljnici, indignadosi, “ljevičari”, državno i etnički obilježene skupine (Grci, Španjolci, Rumunji, Bugari, Bosanci – svi su oni lijeni!), anti-kapitalistički nastrojeni elementi, huligani, vandali, teroristi i islamski fundamentalisti.

Na pitanje kako je postao multimilijuner jedan od najbogatijih ruskih oligarha odgovorio je: “Ne zaboravite, ja radim sedamnaest sati na dan!” Apsolutno istim odgovorom, bez trzaja na licu, služe se krimosi, lopine, političari, porno zvijezde, ratni kriminalci, celebsi, masovni ubojice, i slični. Svi oni upotrebljavaju riječi – sedamnaest sati na dan, moja karijera, moj posao – samouvjereno, bez trzaja na licu, kao da izgovaraju svoje vlastito ime i prezime. Mediji su pritom (i oni rade sedamnaest sati na dan) uspjeli uvjeriti neradničku većinu da je to istina. I dok lijena većina nema ni karijere, ni profesije, ni imena ni prezimena, ni lica, dotle marljiva manjina ima dvadeset i četiri sata prezentno lice. Ono je kod žena, doduše, najčešće zamijenjeno stražnjicom, ali njihova stražnjica ima svoj (etnički) identitet, svoje ime i prezime. A lijenčine su postale teret za zemaljsku kuglu, usporavaju vrtnju, nitko ne zna kako da ih se riješi, bilo bi najbolje da oni sami uzmu stvar u svoje ruke. Zato singapurski film Ilo Ilo, Anthony Chena, započinje nedvosmislenim padom anonimnog tijela s balkona neke singapurske stambene zgrade. Film, naime, govori o tome kako azijska ekonomska kriza djeluje na “lijenčine”.

Kratke vjestice, poput izvještaja Pariškog centra za praćenje ekonomije razvoja, Coe-Rexecode, ponekad se izbore za mjestašce u medijima, poput hrvatskih i srpskih, i to među “ne biste vjerovali čije su sve guze najljepše ovoga ljeta na jadranskim plažama”. Rezultati istraživanja o tome tko koliko radi u Evropi pokazuje da su lijeni Rumunji apsolutni rekorederi po količini sati koje provode na poslu. Rumunji definitivno najviše rade. Lijeni Grci su, gle, na drugom mjestu, a lijeni Bugari na trećem. Za njima slijede Hrvati, Poljaci, Latvijci, Slovaci, Estonci i Ciprani. Najmanje rade marljivi Finci, dok su poslovično radišni Nijemci negdje u sredini. Takve vjestice, nažalost, ne razbijaju tvrde predrasude, nego gotovo da ih učvršćuju. Marljivi su odnijeli ne samo stvarnu nego i simboličku pobjedu nad lijenčinama. Lijenčine svi preziru, a najviše ih preziru same lijenčine. Zato lijenčine štuju i bogotvore svoje marljive. Podatak da u malenoj Hrvatskoj ima svega dvjestotinjak marljivih (odnosno superbogataša), a svi drugi su lijenčine (što bez posla, što s poslom, svi jednako gladni) samo je potakao hrvatske zakonodavce da donesu, a marljive da izglasaju, novi zakon o radu, prema kojemu se lijenčine navodno lišavaju svih prava, osim prava na goli život.

U divljaka luk i strijela, željeznica selo grad, da nam živi zemlja cijela, da nam živi živi rad – tako su glasili stihovi pjesme koja se pjevala u socijalističkim vremenima, kada su radnička prava bila neusporedivo veća i humanija od današnjih. Nikada nisam posve razumjela značenje svih tih socijalističkih stihova, možda i zato što se nisam ni trudila da ih shvatim. Kakve, na primjer, ima veze divljak, luk i strijela sa željeznicom, selom i gradom, osim ako ti stihovi ne izražavaju anticipacijsku twitter-poruku o općoj povijesti ljudskoga roda, sugerirajući da se divljak riješio luka i strijele i došao do željeznice sela i grada zahvaljujući radu. Ili obratno, dakako, da će se isti taj divljak, ako ne bude radio, vratiti u epohu luka i strijele, dok će željeznice, selo i grad zarasti u travu. Iako je socijalistička svakidašnjica u nekadašnjoj Jugoslaviji izgledala kao hedonistička parodija svakidašnjice u drugim komunističkim zemljama, Jugoslavene je s tim zemljama ipak povezivao paket istih vrijednosti, zajednička simbolika i imaginarij. A ključno mjesto, barem što se simbolike i imaginarija tiče, zauzimao je rad. Taj rad koji je od majmuna stvorio divljaka s lukom i strijelom; taj koji je od divljaka stvorio “seljaka i radnika” i “poštenu inteligenciju”. “Radnici, seljaci i poštena inteligencija” bili su u socijalističkome imaginariju temeljni stupovi zdravog socijalističkog društva, i imali su apsolutno pozitivno obojanje (tim više što je poštena inteligencija bila odvojena od nepoštene). Samo je “birokracija” bila sušto zlo, “birokracija” je, poput parazita, živjela na grbači naroda.

Sve u svemu, riječ rad zvonila je posvuda, s predigra u kino-dvoranama s kojih su curile privlačne slike golih, oznojenih, radničkih mišića; iz mojih školskih čitanki gdje su zanimanja bila nedvosmislena (rudari, medicinske sestre, kovači, bageristice, građevinari, učiteljice, mašinovođe, vozačice tramvaja); iz filmova; s prvomajskih parada koje su izgledale kao kakve paganske svečanosti u slavu boga Rada, gdje su se božjem oltaru prinosile brojke tona čelika, tona iskopana uglja, tona žita i tona tiskanih udžbenika i knjiga. Junaci toga vremena bili su udarnici i udarnice, muškarci i žene koji su premašivali normu.

Danas je rad izbrisan iz pamćenja ljudi. Zato je ljudima kao jedina identifikacija ostavljena etnička pripadnost. Zato su suci i advokati prije svega Hrvati, a tek onda suci, i zato su liječnici i medicinske sestre prije svega Srbi, a tek onda liječnici, zato su i pisci prije svega Hrvati, Srbi i Bosanci, pa tek onda pisci. Etnička pripadnost je ljepilo koje ujedinjuje eksploatatore i eksploatirane, dobitnike i gubitnike. A radnici, seljaci, poštena inteligencija i sama ideja rada izbrisani su iz svakidašnjeg života, iz medija, iz imaginarija, iz paketa ideoloških vrijednosti, odasvuda, postavši nikome potrebno historijsko (komunističko) smeće.

Dakako, moja vizura je post-jugoslavenska. Sigurna sam da je slika blistavija u post-komunističkim zemljama poput Poljske, Rumunjske, Bugarske, Mađarske… Nadam se da mi predstavnici drugih post-komunističkih zemalja neće uzeti za zlo moju geopolitičku uskogrudnost. Sve što sam rekla odnosi se isključivo na malu Hrvatsku, malu Srbiju, malu Bosnu, malu Makedoniju… A to malo lošega u moru općeg dobra može se i zanemariti, zar ne?

Istina, jedno istraživanje iz 2008. godine pokazalo je da malo više od polovice bivših Istočnih Nijemaca nije zadovoljno postojećem tržišnom ekonomijom, a gotovo polovica priželjkuje povratak na socijalističko društveno uređenje. Kako je povratak na staro nezamisliv, lijeni istočnonjemački nezadovoljnici dobili su na dar utješni supstitut, mali nostalgičarski souvenir, MasterCard karticu s likom Karla Marxa, koju je izdala i dizajnirala banka u današnjem Chemnitzu, a bivšem Karl-Marx-Stadtu.

Na pitanje kako je biti multimilijuner jedan od najbogatijih ruskih oligarha odgovorio je: “Ne zaboravite, ja radim sedamnaest sati na dan!” Slično na to pitanje odgovara ordinarni ljudski šljam, bilo da se radi o multimilijunašima, krimosima, lopinama, bankarima, političarima, poslovnim ljudima, oligarsima – šljam svih vrsta i orijentacija. U ruskim bajkama Ivan Budalina, najmlađi sin, uvijek zaslužuje svoj happy end i dobiva carstvo i carevnu. Zahvaljujući dnevnom sedamnaestosatnom dnevnom radnom vremenu? Ne, naravno, nego zahvaljujući lukavstvu i moćnim pomoćnicima. A bajka o sedamnaestosatnom radnom danu smišljena je za utjehu “luzerima”, “pušačima” i “suckerima”, većini, dakle.

Sve to, dakako, zna i ona mala iz bugarskog dućana s početka ovoga teksta, koja rašpa svoje nokte i čeka da je neki marljivac pretvori iz žabe u princezu. Jer ta tranzicija sigurno se neće dogoditi zahvaljujući njezinom sedamnaestosatnom radu za kasom u zapuštenu etno-dućanu u Amsterdamu.

U filmu This Must Be The Place Sean Penn glumi bogatog, ostarjelog rokera, koji u razgovoru s nekim izgovara (otprilike) sljedeću repliku: “Ne čini li vam se da više nitko ne radi nešto konkretno, nego je sve neka vrsta arta?”

August 2014.

Peščanik.net, 15.08.2014.

TEMA – JUGOSLAVIJA

The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti.

Objavila je knjige priča “Poza za prozu” (1978) i “Život je bajka” (1983), romane “Štefica Cvek u raljama života” (1981), “Forsiranje romana-reke” (1988), “Muzej bezuvjetne predaje” (1997), “Ministarstvo boli” (2004), “Baba Jaga je snijela jaje” (2008) i "Lisica" (2017), kao i zbirke eseja “Američki fikcionar” (1993), “Kultura laži” (1996), “Zabranjeno čitanje” (2001), “Nikog nema doma” (2005), “Napad na minibar” (2010) i “Europa u sepiji” (2013). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike.

Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej “Jean Améry” za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej “Karaoke kultura” bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je Neustadt International Prize for Literature.

Živi u Amsterdamu.

Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (Svi tekstovi)