Teheran
Teheran, foto: Konstantin Novaković

Odavno sam primetila da su moje reakcije na vesti, posebno one „iz sveta“, često u velikom neskladu s realnošću. Prvi put kad sam se zbog toga zabrinula bilo je pre dvadesetak godina u Berlinu, kad mi je jedan biolog objašnjavao da istražuje biodiverzitet na prostoru gde bi trebalo da se izgradi buduća železnička pruga na liniji Berlin-Hamburg. Objašnjavao mi je da je cilj istraživanja da se vidi kako bi železnica uticala na prirodu. Iz topa sam, s velikom dozom oduševljenja, rekla da je to sigurno nešto protiv države i da je divno kad ekolozi tako dovode državu u red! Prilično zapanjen, čovek me je pogledao i, blagim tonom, prilagođenim nekome ko baš ne razume najbolje, rekao da on to radi upravo za državu, da ih je država, kao investitor, pozvala da on i njegova ekipa iz nevladinog sektora to pitanje prouče i upozore ako bi došlo do ugrožavanja prirode. Do danas pamtim taj užasni osećaj da ne pripadam svetu, da ništa tu ne razumem, da mi je instinkt koji kaže da je država loša i da uvek treba raditi protiv nje toliko jak da mi koči maštu i sprečava me da zamislim neke drugačije situacije. Još uvek me je sramota zbog toga.

Kako je vreme prolazilo više puta mi se ponovio taj osećaj potpunog nesporazuma s normalnim državama i društvima. Jedno vreme sam, samokritički, verovala da je sve to samo neki moj problem. Ali, kako se umnožavao broj takvih nesporazuma, postajalo mi je sve jasnije da je život u ovoj zemlji na mene ostavio trajne posledice, da su moje spontane reakcije socijalno i politički indukovane, da su, kao posledica iskustava u Jugoslaviji i u Srbiji, u mojoj glavi stvari postavljene naopako. Radilo se uglavnom o civilizacijsko-političkim šokovima koje sam doživljavala u susretu s zapadnim iskustvima, pa mi je ostalo da se nadam da će se ovde politička kultura postepeno razviti, da će jednom stvari doći na svoje.

Poslednjih dana isti osećaj promašenosti imam dok čitam vesti iz Irana. Kad je postalo jasno da je ukrajinski avion pogodila iranska raketa, prva misao mi je bila da je to strašno, ali da to Iran nikada neće priznati, da se žrtvama naravno niko neće izviniti, da vlasti neće pokazati empatiju, žaljenje, kajanje… Nešto, bilo šta, čime bi pokazale da je ljudski život važan. Ožalim ja tako još jedne besmislene ljudske žrtve, nepriznate i politički upotrebljene. Kad, stiže vest da je ne samo komandant avijacije Čuvara revolucije priznao da se radilo o njihovoj grešci, već i da bi više voleo da je umro nego što je izazvao takvu nesreću. Više puta sam vraćala taj snimak, iznova preispitujući moju ponovo pogrešnu procenu. I ponovo onaj osećaj nelagode. Ne samo zato što sam ponovo pogrešila, nego zato što je sada u pitanju Iran, zemlja koja već 40 godina ima najtvrđu fundamentalističku vlast, na čijem je čelu ajatolah, u kojoj se sudi po Kuranu, a bezbednost čuva Revolucionarna garda. A stereotip u mojoj glavi mi je šapnuo da je nemoguće da takva vrsta vlasti gaji osećaj odgovornosti prema žrtvama, ali i prema međunarodnoj zajednici s kojom je decenijama u sukobu. Moje iskustvo mi je govorilo da bi takva zemlja trebalo da prkosi, da se „neće saginjati“, da će „im pokazati njihovo“…

I onda, „konačni udarac“ na moj politički impuls. Krenu demonstracije u Teheranu. Prve informacije nejasne. Ne zna se tačno protiv koga su, u ime čega su? A moje već notorno političko nesvesno kaže – „pa da, gomila je protiv toga što je vlast priznala da je greškom srušila avion. Sigurno kažu – nije trebalo da prizna! Nije trebalo da se izrazi žaljenje! Misle da je vlast pokazala slabost, što nikako ne bi trebalo! Slave što su poginuli Amerikanci i Kanađani. Sigurni su da ne treba izražavati saučešće neprijatelju. Veruju da je baš odlično što su neprijatelji izginuli…“

I, onda, ponovo isti šok. Pokazalo se da su demonstracije okrenute protiv vlasti, da je glavna parola da neprijatelji Irana nisu u Vašingtonu nego u Teheranu! Hiljade građana u različitim gradovima su izašli na ulice zbog rušenja aviona, osuđujući iranski revanšizam, agresivnu politiku u regionu, izazivanje i zaoštravanje sukoba, jasno izjavljujući da general Sulejmani nije njihov heroj. Cepaju postere s njegovom slikom. Kažu da je obični ubica.

Intenzivno od tada razmišljam o mojoj „političkoj iskvarenosti“. Kako sam ponovo uspela da omašim, kako mi prvo padne na pamet nešto potpuno pogrešno i, očigledno, izvitopereno? Zašto je moja prva reakcija toliko negativna? Pesimistična. Nije problem samo to što je pogrešna, nego što je uvek pogrešna na isti način. Što izražava duboko nepoverenje ne samo u države, nego i u građane, društva. U ljudskost, ako baš hoćete. Jer uvek krenem od toga da ne postoji vera u opšte dobro, da nema granice koja se ne sme preći, da smo oslobođeni od etike ili koncepta zajedništva drugačijeg od poriva da se čvrsto stisnemo u svoj tor.

Pa, hajde, da probam da sebe analiziram i shvatim. U onom slučaju s nemačkim ekolozima moja instinktivna reakcija da ekologija mora biti protiv države i da sigurno nije država ta koja se o tome brine jasno je izašla iz ovdašnjih iskustava u kojima je država uradila sve što je mogla protiv očuvanja prirode – od zagađenja u gradovima do guranja reka u cevi radi malih hidroelektrana. Tako da je kao razumljivo što je tu moja reakcija bila sasvim neprilagođena zemljama s visoko razvijenom ekološkom svešću, gde građani i civilno društvo rade zajedno s državom na opštem dobru. To iskustvo stvarno nisam mogla da steknem, tako da kao to mogu da otpišem kao svoju ličnu neprilagođenost savremenom svetu.

Ovo da će Revolucionarna garda priznati svoju odgovornost, pa još i izraziti žaljenje zbog žrtava, u stvari takođe ne spada u iskustva koja su se mogla steći živeći u ovoj državi. Država se ovde uvek ponašala kao da je u prvom osnovne i vikala – „nisam ja, nisam ja, nego ova do mene!“ A pitanje odgovornosti vlasti jeste začetak svake uređene države, a u takvoj nisam imala čast da živim.

Ali, najviše me je pogodio moj „promašaj“ kad je u pitanju ocena demonstracija u Teheranu i motiva za pobunu građana Irana. Takva moja reakcija mi je bila jasnija kad se setim svih pevanja po ovdašnjim mostovima, paljenja ambasada i zastava drugih država čim se naša zajednica nađe u sukobu s drugim državama. Osim grupe roditelja poginulih radnika RTS-a koji su uporno postavljali pitanje odgovornosti ovdašnjih vlasti za smrt njihove dece, ne sećam se baš mnogo slučajeva u kojima su građani ove zemlje postavili pitanje odgovornosti ovdašnjih vlasti. A sukoba s „ostatkom sveta“ bilo je na pretek – od ratova u Jugoslaviji, zločina, preko sankcija UN, bombardovanja pa na dalje, sve do danas. A građani su uvek stali uz svoje krdo, osuđujući svakog spoljnog neprijatelja, ne polazeći skoro nikada od toga da bi bar deo odgovornosti za avanturizam koji smo pokazali poslednjih decenija možda mogao biti tu, nekoliko metara od mesta gde demonstriraju svoj prkos.

Nije mi sada ništa lakše što bi teorijski ova analiza trebalo da umanji moju sopstvenu odgovornost za pogrešne političke procene. Samo mi je pokazala koliko sam (smo?) se zaglibila u ovdašnji višedecenijski mulj političkog nemorala, koliko sam (smo?) otupela. Daleko je Teheran.

Peščanik.net, 14.01.2020.


The following two tabs change content below.
Dubravka Stojanović, istoričarka, magistrirala 1992 („Srpska socijaldemokratska partija i ratni program Srbije 1912-1918“), doktorirala 2001 („Evropski demokratski uzori kod srpske političke i intelektualne elite 1903-1914“) na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Od 1988. do 1996. radi u Institutu za noviju istoriju Srbije, pa prelazi na Odeljenje za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, gde 2008. postaje vanredna, a 2016. redovna profesorka na katedri za Opštu savremenu istoriju. U saradnji sa Centrom za antiratne akcije 1993. radi na projektu analize udžbenika. Sa Milanom Ristovićem piše i uređuje školske dodatne nastavne materijale „Detinjstvo u prošlosti“, nastale u saradnji istoričara svih zemalja Balkana, koji su objavljeni na 11 jezika regiona. Kao potpredsednica Komiteta za edukaciju Centra za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi iz Soluna, urednica je srpskog izdanja 6 istorijskih čitanki za srednje škole. Dobitnica je odlikovanja Nacionalnog reda za zasluge u rangu viteza Republike Francuske. Knjige: Iskušavanje načela. Srpska socijaldemokratija i ratni program Srbije 1912-1918 (1994), Srbija i demokratija 1903-1914. Istorijska studija o “zlatnom dobu srpske demokratije” (2003, 2019) – Nagrada grada Beograda za društvene i humanističke nauke za 2003; Srbija 1804-2004 (sa M. Jovanovićem i Lj. Dimićem, 2005), Kaldrma i asfalt. Urbanizacija i evropeizacija Beograda 1890-1914 (2008), Ulje na vodi. Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije (2010), Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011), Iza zavese. Ogledi iz društvene istorije Srbije 1890-1914 (2013), Rađanje globalnog sveta 1880-2015. Vanevropski svet u savremenom dobu (2015), Populism the Serbian Way (2017), Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021), Prošlost dolazi. Promene u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima istorije 1913-2021 (2023).

Latest posts by Dubravka Stojanović (see all)