Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Kao u Danu mrmota, ponovo smo se probudili u aprilu 1999: tu je Politika ekspres (samo se drugačije zove), koja po nalogu vrhovne vlasti (samo to sada nije Mirjana Marković), proglašava jednog čoveka (samo to sada nije Slavko Ćuruvija) za državnog neprijatelja, a blato kojim se bacaju na njega proizvode narodni poslanici i ministri lično. Da sve bude isto, tu su i NN lica po ćoškovima i automobilima koja prate ‘državnog neprijatelja’ po danu i noći. Jasno je da se ne radi samo o tome da vlast fabrikuje nove afere da bi potisnula i prikrila stare za koje je odgovorna. Da ova vlast ne trpi kritiku, ne poznaje koncept odgovornosti, i ne priznaje ništa osim ‘suda svoje partije’ i interesa sopstvene vlasti, valjda je do sada jasno. Zato ovaj sramni napad nije samo pokušaj disciplinovanja ombudsmana, jedne od retkih još nerazorenih institucija ove države, već je ciljna grupa zapravo, kao i u svakoj predstavi, publika. A cilj je zastrašivanje – ne samo onih koji misle da ovaj ombudsman odlično radi svoj posao, već i svih koji misle da je normalno da kritikuju i kontrolišu vlast, da imaju legitimno pravo da utiču na donošenje odluka koje ih se direktno tiču, ili čak da samo javno iznose mišljenje drugačije od vladajućeg.

I, kao građanka, mogu da kažem da je, što se mene tiče, taj cilj postignut – ja sam uplašena. Ovaj déjà vu vraća hladan grč u pleksus, isti onaj od pre dvadeset godina. Lakoća sa kojom su ove vlasti, za svega godinu dana, skliznule iz uglancanih ‘antikorupcijskih’ i ‘antipartijskih’ cipela i evropskih ‘reformskih’ rukavica u stare, dobro poznate obrasce ponašanja koji mirišu na memljive podrume i mrak jeste zastrašujuća. Koji su konkretni motivi za ovako agresivnu demonstraciju moći – da li je to pokušaj učvršćivanja vlasti zato što se, iz nekog razloga, oseća ugroženom, ili sprovođenje još neke od tajnih politika, nevažno je, to ćemo uskoro videti. Ali ova sada već potpuno ogoljena brutalnost metoda likvidacije neprijatelja trebalo bi da nam svima uliva strah u kosti. U ovom cirkusu, za čoveka kome su poverenje dali predstavnici svih stranaka u dva potpuno različita saziva parlamenta, i 2007. i takoreći juče, 2012. godine, za čoveka sa najvišim nivoom bezbednosne provere u državi, isti oni koji su mu već dva puta dali sertifikat o bezbednosnoj proveri sada izvlače kobajagi kontroverzne fascikle o njemu iz svojih tajnih podruma.

E, ti podrumi su naš Dan mrmota. Ponovo smo u stvarnosti u kojoj su legitimni instrumenti za vršenje i očuvanje vlasti baš sva sredstva, u kojoj ništa nije nedopustivo, ništa što uradi bilo ko pod zaštitom vlasti nije kažnjivo, ništa nije nemoralno, i ništa nije sramota. Stručnjaci nas upozoravaju da je, bar kad je reč o porodičnom i vršnjačkom nasilju, verbalno i komunikacijsko nasilje obično uvod u daleko ozbiljnije forme. Naše društvo preplavljeno je talasom nasilja, od verbalne, vizuelne i kulturne torture kojoj smo izloženi sa medija, preko bahatih vozača koji nekažnjeno ubijaju ljude po pešačkim prelazima, do ubistava po ulicama i kafićima, za koje poneko bude uhapšen, ali epiloge sudskih procesa retko kada dočekamo, već u zavisnosti od toga ko su nasilnici, i ko su im roditelji, rođaci ili kumovi. O instrumentalizaciji nasilja među takozvanim navijačkim grupama da ne govorimo. A legitimitet nasilju daje sama država.

Nasilje države nad građanima najočiglednije je u potpunoj relativizaciji pravnog sistema. Setićete se da je protiv jedne devojke podneta krvična prijava za širenje panike zbog statusa na društvenoj mreži, a prenela je samo ono što su govorili i predstavnici vlasti. Od njih, naravno, taj isti pravni sistem odgovornost nije ni pomislio da traži, na primer, od gradonačelnika Obrenovca, ili od samog premijera. Tri čoveka su osuđena zbog komentarisanja na zatvorenom internet forumu. Dragan Vučićević je bolje nego ikad, hvala na pitanju. U jednom selu pored Niša juče su privatni izvršitelji tročlanoj porodici oduzeli kuću zbog duga Elektrodistribuciji od oko 750 hiljada dinara. Kuću su im, a da ih nisu ni obavestili, prodali na aukciji za 7 hiljada evra; advokat porodice kaže da vredi najmanje pet puta toliko. To je u suprotnosti i sa samim Zakonom o izvršenju i obezbeđenju (član 20), da i ne ulazimo u raspravu o opravdanosti samog zakona, i mogućnostima za korupciju i zloupotrebu koje otvara. Konačno, u toj porodici su svi nezaposleni, žive od socijalne pomoći. Države kao što su Hrvatska i Makedonija (ne spominjem Island iz 2008. godine) svojim su najsiromašnijim građanima, naročito onima koji žive od socijalne pomoći, otpisale dugovanja prema javnim preduzećima, poreskoj upravi, pa i bankama. U martu ove godine premijer naše države izjavio je da on nije Deda Mraz da bilo kome oprašta dugove (N1, 05. mart 2015). Ta ista država oprostila je svom miljeniku, preduzeću Air Srbija, 17 miliona dolara duga prema beogradskom aerodromu. O dugovima za porez Željka Mitrovića da ne govorimo.

I još jedan primer. U februaru ove godine ugašena je MIN Lokomotiva, jedina fabrika za remont lokomotiva u regionu. Imala je 240 radnika, i nije imala neizmirene obaveze ni prema državi ni prema zaposlenima. Proglašena je za preduzeće u restrukturisanju i stavljena je na spisak za privatizaciju. Pošto nije bilo kupaca, država je pokrenula postupak stečaja. Međutim, u tom trenutku ova fabrika je imala ugovoren posao za remont lokomotiva u Makedoniji vredan pet miliona evra – nakon što je pobedila na tenderu, za potpisivanje ugovora bile su joj potrebne samo još garancije države. Ali, garancije je država u januaru obećala, a u februaru povukla, bez objašnjenja i bez diskusije. Agencija za privatizaciju bila je neumoljiva, i MIN Lokomotiva oterana je u stečaj. Dakle, u trenutku kada u gradu od 350 hiljada stanovnika gotovo da nema industrije, država je fabriku staru 125 godina, od koje je živelo 240 porodica, silom oterala u propast, uprkos zdravom razumu. Zašto lokalne niške vlasti nisu interes svojih građana pretpostavile partijskom i suprotstavile se odluci države suvišno je i pitati. U svakom slučaju, ovaj primer sjajno ilustruje način na koji vlast primenjuje silu u edukativne svrhe. Cilj je bio jednostavno pokazati ko kosi a ko vodu nosi. Po cenu života. Tuđih.

Kad je reč o nasilju koje sprovodi zakonodavna grana vlasti, sama činjenica da je u proteklih godinu dana Narodna skupština usvojila čak 124 zakona po hitnom postupku (Južne vesti, 16. april) predstavlja nasilje nad zakonodavnim procedurama, i obesmišljava zakonodavni sistem. Ponovo kažem, da uopšte ne ulazimo u analizu kvaliteta i sadržaja samih zakona, od kojih su mnogi direktno suprotni interesima građana i društva. Kako, osim kao čisto nasilje, da shvatimo uguravanje privatnih hotela i šoping centara pod krinku javnog interesa čistom silom broja dignutih ruku, a u inat stučnoj javnosti, od Akademije arhitekture Srbije do uglednih međunarodnih stručnjaka, udruženja i građana? A posebno uvredljiv oblik nasilja (nad zdravim razumom prvenstveno) predstavlja poziv gradonačelnika Beograda, upućen u martu mesecu, Akademiji arhitekture da se „uključi u planiranje i realizaciju projekta ‘Beograd na vodi’“. Šešir dole za jučerašnji odgovor skupštine Akademije na ovaj poziv.

Sličan primer arogantnog licemerja doživeli su i univerziteti, koje je država ‘zaboravila’ da uključi u program reforme obrazovanja (?!). Radi se o IPA 2011 projektu „Podrška razvoju ljudskog kapitala i istraživanju“, čiji je nosilac, kako stoji u republičkom budžetu za 2015. godinu, Zavod za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja, dakle jedan zavod. Ukupna vrednost ovog projekta je 17.260.000 evra. Sedamnaest miliona evra. Cilj projekta je definisanje okvira nacionalnog kurikuluma za osnovno i srednje obrazovanje, zatim, uključivanje istraživačke komponente u rad nastavnika, i, konačno, suštinska izmena načina realizacije stručne prakse studenata koji se školuju za nastavnički poziv. Dakle, država nije smatrala da je potrebno da u ovaj projekat institucionalno uključi državne univerzitete, odnosno, fakultete na kojima se ti studenti – budući nastavnici obrazuju, i sa kojima nastavnici u školama – mentori studenata na praksi, najbliže sarađuju. Naravno, država nije smatrala ni da je potrebno da bilo koji deo od 17 miliona evra usmeri ka univerzitetima i fakultetima koji nastavnike obrazuju. Kada su fakulteti, u poslednjoj godini projekta, konačno saznali šta se zbiva, i pobunili se, dobili su poziv sličan ovome koji je beogradski gradonačelnik uputio Akademiji arhitekture – da se slobodno uključe, dabome, o svom trošku, i time daju legitimitet projektu. Mada se razlikuju i po obimu i po nivou zahvata, oba ova primera jasno ilustruju istu vrstu osionosti i nasilja države.

Još očiglednije no zakonodavna, izvršna vlast sve češće, bez i ono malo ustezanja i potrebe da ga upakuje u šareni papir, poseže za nasiljem kao glavnim instrumentom realizacije politika na svim nivoima. Kako drugačije razumeti odnos Ministra pravde prema advokatima, a zatim Ministra prosvete prema nastavnicima u štrajku, nego kao demonstraciju sile i dokazivanje ko je jači, a ko mora da savije šipke. Tragična pogibija sedmoro ljudi u helikopteru jednostavno je stavljena ad acta – nema odgovornosti, moralne, političke, pravne, a za krivičnu, videćemo. Jer smo tako u mogućnosti. Od decembra 2009. godine Brankica Stanković, novinarka, živi pod stalnim policijskim obezbeđenjem. Šestu godinu. Ministar policije i premijer nedavno su, samozadovoljno, izjavili da će oni svakom građaninu čija je bezbednost ugrožena obezbediti policijsku zaštitu. A kako bi bilo da naša država obezbedi policijsku zaštitu u zatvoru za sve one koji našu bezbednost ugrožavaju? To našoj državi već dvadeset godina ne pada na pamet.

I konačno, dok jurimo niz padinu u onom raspadnutom autobusu Dušana Kovačevića, a Miško vozi sa povezom preko očiju, napad na ombudsmana morao bi i najnaivnijima da pokaže da je vrag odneo šalu. Od potpuno otvorene legitimizacije fizičkog nasilja nad onima koji drugačije misle deli nas samo korak. A kraće inserte sve češće gledamo, od scena sa oboda Parade ponosa, do beogradske komunalne policije koja nasrće na penzionere i studentkinje, pa do incidenta u Inđiji u kome jeste došlo do primene nasilja, u koju god interpretaciju događaja da verujete. Svi su znakovi tu, pred nama, i suviše liče na filmove koje smo već gledali, na mrak iz koga smo se jedva isteturali na kakvo-takvo svetlo dana. I svega toga se zaista, sasvim racionalno i objektivno, i treba plašiti.

Ali, upravo zato, glavno pitanje i nije zašto ova vlast postupa kako postupa, već zašto mi to ćutke podnosimo. Zašto prihvatamo ulogu koju nam nameću – ulogu nedorasle dece koja ne znaju šta je za njih dobro (a koja su uz to i lenja, bez germanskih radnih navika, skandinavske odgovornosti i arapske mudrosti), koja nisu, valjda, ni dovoljno pametna da shvate šta je njihov interes, pa vlasti moraju da nam silom i bez mnogo objašnjavanja sprovode politike za to naše dobro. Otprilike kao kad predškolsko dete terate da pojede bareni brokoli. I mi brokoli jedemo. I ćutimo. A dobro znamo, i ćutke prihvatamo, da u toj vlasti na najvišim pozicijama sede ljudi sa kupljenim diplomama, plagiranim doktoratima, bez ikakvog ili bez dovoljnog obrazovanja, ili bar bez profesionalnog iskustva za mesta na kojima su se našli. I ne samo da donose i sprovode politike, i vuku poteze koji su pogubni za društvo i građane na million načina, od materijalnih do moralnih, već ih sprovode sve ogoljenijom i sve brutalnijom silom. Konferencija univerziteta ne oseća se nadležnom da stavi tačku na pitanje plagijata ministara, gradonačelnika i predsednika opština. Možda će se oglasiti kad ti isti ministri, gradonačelnici i predsednici univerzitete u Kragujevcu, Nišu, Novom Pazaru oteraju u propast kao MIN Lokomotivu. Ali biće kasno.

Mislim da će nam glave doći ona čudna crta našeg kulturnog nasleđa oličena u poslovici koju retko koja druga kultura ima – pametniji popušta. E, pa, zato što pametniji popuštaju, deca im pakuju kofere. Dok profesori, pisci, umetnici, naučnici, inženjeri, drže zapušen nos jer im je politika gadna, nasilje nam je zavladalo životom. Ali, izvorno značenje reči ‘politika’ bilo je „za građane, u korist građana“. Manipulacijom simbolima, da je politika ružna reč i još ružniji posao ubedili su nas upravo oni koji su ga ružnim načinili. Upravo su nas političari ubedili da je politika nešto čime se pošten svet ne bavi, te da politikom i ne sme da se bavi iko do političara.

Naprotiv. Kreiranjem i sprovođenjem politika koje bi bile o građanima i za građane treba da se pozabavimo svi, odmah, smesta. Jer, nemaština, materijalni problemi, ekonomska nesigurnost, sve to se dâ podneti, to znaju svi koji su preživeli i galopirajuću inflaciju i plate od tri nemačke marke, kao današnji penzioneri, koji su nam pre neki dan o tome i održali jednu lekciju. Ali, „ozlede duše dublje su od povreda tela“, kako kaže opis knjige „Ribari ljudskih duša“ profesora Đure Šušnjića, knjige koju su, pre tridesetak godina, studenti humanističke orijentacije nosili po džepovima, kao danas mobilne telefone. U našem svetu danas, poštenje, ljudska dobrota, istinoljubivost, čast, saosećanje i dostojanstvo samo su neke reči zapisane u nekim takvim knjigama, gotovo mit, legenda. Zato što mi ćutimo, mladi nemaju izbora do da prihvataju modele koji im se agresivno serviraju od strane onih koji ne ćute – čak ni dok sagovornik govori.

Pa, stvarno, odakle nam pravo? Zaboravili smo ono na šta profesor Šušnjić podseća u predgovoru izdanju iz 1995, nakon gorkih ratnih iskustava – da je „nasilje rečima priprema za stvarno nasilje. Borba rečima prethodi govoru oružja,“ te da su „sve bolesti društva prvo vidljive u bolesti jezika (1995:12). A „od svih posledica kojih smo danas svesni, a koje izaziva neprekidno emitovanje dobro odabranih simbola iz centara ekonomske i političke moći, verovatno je najteža ona koja pogađa ljudsku misao i volju” (1995:152). Zato je, profesor Šušnjić upozorava, najefikasniji način da se ljudima manipuliše “da se njihova egzistencijalna situacija učini nesigurnom, nejasnom, neodređenom, višesmislenom, nestabilnom, novom, sumnjivom, punom očekivanja i straha. U ovakvim vrstama situacije opada kritička sposobnost svesti” (1995:98). U našoj državi, vlasti nas drže u tom nepodnošljivom stanju nestabilne, nesigurne, nejasne egzistencije već dvadeset i više godina, podgrevajući nam neprekidno čas očekivanja, a čas strahove. „Hoće li ribarima ljudskih duša poći za rukom da iz našeg duha izbrišu misli o slobodi, jednakosti, humanizmu i da umesto njih upišu nove: poslušnost, hijerarhiju, autoritet?” (1995:180) pita nas profesor Šušnjić danas ponovo. A nudi nam i odgovor:

„Što moćnici više govore, to manje misle. Zatvaranje u ideološki govor i jezik znak je duhovnog zaostajanja i neosetljivosti za drukčije sadržaje iskustva. Od krhotina tuđih reči prave nešto kao svoje misli a niti su njihove reči niti su njihove misli, sve je to nešto već zloupotrebljeno i od duge upotrebe izlizano. Ostaje nada da će naići pokolenje koje će iz svoga rečnika izbaciti njihove reči i značenja i stvoriti jezik bliži životu, bliži istini“ (1995:16).

Ili ćemo mi biti ta pokoljenja, sada, odmah, ili ćemo se i dalje buditi, okupani hladnim znojem, u nepodnošljivom Danu mrmota.

Peščanik.net, 26.04.2015.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Preko crte

Dejan Ilić – Koja istina?

Bojan Gavrilović – Mrak u podne

Mijat Lakićević – No pasaran

Miroslav Hadžić – Javno satiranje

Mario Reljanović – Zaštita za Zaštitnika

Nadežda Milenković – Zapeta, kao zapeta puška

VIDEO – Državni neprijatelj br. 1

Rastislav Dinić – Koliko koštaju jednaka prava

Mijat Lakićević: Kud plovi ovaj brod – Godinu dana Vlade

Vesna Pešić – Ombudsman na kori od banane

Dejan Ilić – Laž urla Srbijom

Miša Brkić – Moć birokratije

Saša Đorđević – Dvostruki standardi

VIDEO – Topli zec za ombudsmana