„Protest protiv diktature“ po svojoj suštini je glas i gest mladih ljudi, koliko god nas profesora, penzionera, sindikalaca i drugih građana šetalo ulicama sa njima. Dejan Ilić je to odlično opisao kao lekciju koju su mladi ljudi održali srpskom društvu. Studenti, đaci, nezaposleni masteri na dedinoj penziji, roditelji predškolaca koji nadniče za dvadeset hiljada na crno, naučni „podmladak“ bez perspektive – oni su duša ovog protesta. Oni od kojih smo to najmanje očekivali su nam, kad se tome više nismo nadali, ponudili „šansu da postanemo bolji nego što smo sada“. Znamo li mi, ostatak društva, šta da radimo sa tom šansom?

Svi koji su makar jednog dana prošetali sa njima mogli su se uveriti sa koliko pameti i iskrenog uverenja oni raspravljaju o istini, slobodi, socijalnoj pravdi, društvenoj odgovornosti (tuđoj i sopstvenoj), o nepravdama, lažima, bedi i korupciji koji su od ove države napravili razvalinu u kojoj se više ne može časno živeti. Ideje koje su ti mladi ljudi zakotrljali ulicama kao poslednjim slobodnim prostorom takve su da ih je nedopustivo ne podržati – oni zahtevaju slobodne i odgovorne medije umesto propagande, laži i tabloidizacije, kulturu umesto prostote i kiča, obrazovanje i zdravstvo bez komercijalizacije i korupcije, slobodne izbore bez manipulacija, ponižavanja i zastrašivanja, poštovanje zakona za sve umesto bahatosti privilegovanih, rečju, mogućnost da dostojanstveno žive u sopstvenoj kući. Da li pristojan čovek može da se ne postidi pred transparentom „Neću u Nemačku“ ili „Hoću da živim u svojoj zemlji“? Ovi mladi ljudi pokazali su da vole svoju zemlju na način koji bi trebalo da posrami sve nas starije, koji smo, po svemu sudeći, od nje digli ruke, razočarani i umorni. Oni su, pak, ustali da je teško bolesnu ozdrave. I veruju da je to još uvek moguće. Oni na to imaju svako pravo. Imaju pravo da budu idealisti, da veruju da je ljubav sila univerzuma, da veruju da ideje pokreću i menjaju svetove. Jer ideje zaista pokreću svetove, ako ljudi u njih iskreno veruju. I ako rade na tome da ih sprovedu u delo.

Mladi ljudi u protestu su pokazali najdublje intuitivno razumevanje ovog društvenog trenutka, prelomnog za opstanak ove zemlje. Bolje od svojih profesora, roditelja, od eksperata i „političkih analitičara“, i od onih koji su sa njima na ulici i od onih koji nisu. Ne treba njima objašnjavati da su im zahtevi preširoki, generalni, nerealni. Razumeju oni odlično da pištaljke, trube i transparenti nisu dovoljni za promene koje žele i zahtevaju. Znaju oni dobro da se njihovi ciljevi moraju institucionalizovati kroz politički sistem, ali isto tako znaju, i ne boje se da to javno kažu, i da je sistem truo, razrušen, nepouzdan.

Zahtevi „Protesta protiv diktature“, kao i svakog javnog protesta imaju dve moguće adrese. Jedna je aktuelna vlast, kako to biva u zdravim i demokratskim državama. Bilo bi normalno, kao što je diskretno nagovestio i gospodin Han, da aktuelni vršioci vlasti uvaže zahteve demonstranata, bar u meri koju smatraju prihvatljivom, a da se ona nađe kroz dijalog građana u protestu i vlasti. U tom smislu je ovaj protest već ispunio veoma važan cilj. I pred domaćom, Pinkom, Informerom i RTS-om omamljenom javnošću, kao i pred međunarodnom publikom, koja više neće moći da žmuri na unutrašnjepolitičku brutalnost svog „faktora stabilnosti“ – protest je javno ogolio rigidnu autokratsku prirodu Vučićevog režima, nesposobnog da odgovori na zahteve neistomišljenika na iole civilizovan način, čak ni kada se ovi tiču osnovnih tekovina demokratskih društava. Ovaj ishod protesta jeste važan, ali i potpuno očekivan, jer da režim nije takav kakvim se upravo pokazuje, potrebe za protestom ne bi ni bilo.

Druga adresa do koje bi zathevi protesta trebalo da su doprli (jesu li?) su sve one političke partije, stranke, pokreti i grupe koje pretenduju da jednog dana dođu na mesto aktuelne vlasti, dakle, takozvana „opozicija“. Mnogi pitaju zašto se studentski protesti tako oštro ograđuju od svih političkih partija, a ne samo od onih koje su, direktno ili indirektno, učesnice u autokratskom režimu. Zašto oklevaju da sarađuju sa političkim partijama kad se to čini logičnim i razumnim sledećim korakom ka ispunjenju postavljenih zahteva? To, međutim, nije pravo pitanje. Sasvim je razumljivo zašto studenti ne dozvoljavaju da se bilo ko „stavi na čelo“ njihovog protesta. Oni nemaju poverenja i ne žele da budu instrumentalizovani za bilo čije partikularne interese. Pravo je pitanje, dakle, zašto mladi ljudi nemaju poverenja u političke aktere koji nisu nosioci vlasti. Bespredmetno je i promašeno u ovom trenutku diskutovati o tome ko je, sa kojim ciljem i sa koliko realnog osnova plasirao slogan „svi su isti“; čak i dokazivanje da svi jesu ili nisu isti i ko je koliko „drugačiji“ je promašena tema. Jednostavno, ovi mladi ljudi, glas savesti našeg društva u raspadu, imaju pravo da nemaju poverenja, bez potrebe da to bilo kome objašnjavaju i pravdaju. Oni imaju puno pravo da ne veruju rečima, već samo delima.

Glavno je pitanje, stoga, šta su politički akteri, ovi sa „ove“ strane, učinili da steknu ili povrate, da zasluže poverenje omladine, da dokažu da se suštinski razlikuju i da jesu spremni da delima, a ne samo rečima, krenu ka ostvarenju ciljeva oko kojih su se stotine hiljada ljudi širom Srbije složile još u prva tri dana protesta. Umesto što već tri nedelje čekaju da budu pozvani, kao engleska kraljica na čajanku, zar ne bi istinska podrška idejama studenata zahtevala da urade nešto konkretno? I to ne kao pojedinci i građani među studentima, već kao politički subjekti, u svoje ime, pod svojim grbom i zastavom, za koje nameravaju da nas pozovu da glasamo na nekim sledećim izborima. Zar ne bi mogli da, poštujući odluku studenata da ostanu nezavisni i svoji, oni sami izađu u protest, na susedni trg, u susednu ulicu? Zar ne bi time najjasnije pokazali mladima da iskreno veruju u njihove ideje i da su spremni da ih pretoče u neki konkretan akcioni plan, umesto trulog političkog sistema u kome se svi vrte u krug dvadeset godina? Zar to ne bi bila mnogo jasnija poruka i vladajućem režimu da ih ne može ugasiti naprosto isključivanjem mikrofona na skupštinskoj sednici ili zabranom gostovanja studenata na skupštinskom zasedanju? I konačno, zar nije upravo to ono što bi ih legitimisalo i pred svima nama kao političke aktere za koje bismo na nekim narednim izborima želeli i imali zašto da glasamo? Jedan moj prijatelj imao je običaj da kaže kad smo devedesetih mi bili mladi ljudi na ulicama, „Ako smo već drugačiji, ne bismo smeli da budemo isti“.

Kako god da se mladi ljudi u „Protestu protiv diktature“ odluče dalje da delaju, svi smo im dužni ogromnu zahvalnost za ovo što su uradili u protekla 23 dana; zaista su održali lekciju čitavom društvu, koje se nije baš istaklo najboljim razumevanjem stvari, ni u prethodnih više godina, ni u ove tri nedelje. Odgovornost za dalje korake i ishod čitavog pokreta ne može da leži na plećima samo jedne generacije, samo najmlađih. Ko je sada na potezu?

Autorka je profesorka na Departmanu za anglistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu.

Peščanik.net, 26.04.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.