Nenad Marić (Kralj Čačka), foto: Pablo

Nenad Marić (Kralj Čačka), foto: Pablo

U pristojnoj zemlji koncert Nenada Marića (Kralja Čačka) od 22.12.2016, u velikoj sali Doma omladine u Beogradu, bio bi događaj vredan posebnog osvrta – događaj, dakle, koji je obeležio nedelju. U 2016. Kralj Čačka izrastao je iz „podzemne“ atrakcije raznolikih, ali mahom nezavisnih ili alternativnih klupskih scena (Rex, Zeleno zvono…) u ozbiljnog izvođača na čiji koncert je došlo više stotina ljudi (puna velika sala Doma omladine). Reklo bi se – scena je i dalje živa, a nada tinja: imamo muzičara koji je ukrstio dve bliske i izuzetno vredne muzičke tradicije za koje bi se očekivalo da ovde za njih nema ni mesta ni (mnogobrojne) publike. To ukrštanje možda ponajbolje ilustruje ubedljiva obrada pesme „Partizan“ nedavno preminulog Leonarda Cohena. Koenovski pristup muzici i tekstu samoga Nenada Marića, u toj preradi prati Cohenu inače ne baš svojstveni zvuk električne gitare na tragu upečatljivih muzičkih deonica Neila Younga iz filma „Dead Man“ Jima Jarmuscha. I kada ne prepevava tuđe stihove, Marić se najčešće pokazuje kao autor ozbiljnih tekstova i upečatljivih melodija. Sasvim patetično, i zbog toga ne manje tačno, Marić, kao i svaki dobar autor, peva – istinu.

Ali, Srbija nije pristojna zemlja, pa će priču o jednom (za naše prilike neočekivano) uspelom koncertu u stranu potisnuti recimo otvoreno pismo sadašnjem ministru policije bivšeg načelnika odeljenja saobraćajne policije (baš) iz Čačka, a povodom „spektakularnog“ hapšenja trideset saobraćajnih policajaca iz tog grada. U pismu, bivši načelnik pitaće sadašnjeg ministra zašto su u Čačak poslate specijalne jedinice žanadarmerije da pod fantomkama i sa svim raspoloživim naoružanjem u zgradi policije prvo opkole a onda i uhapse pripadnike službe – za zaštitu javnog reda i mira, kao da je reč o ovejanim kriminalcima i okorelim ubicama. Pitaće bivši načelnik još i to zbog čega ta ista žandarmerija nije delovala kada su druga lica, takođe pod fantomkama, rušila kuće u Savamali i ugrožavala slobodu i živote ministrovih sugrađana. Pitanjima bivšeg načelnika mogli bismo dodati još jedno, ovaj put za predsednika vlade – po čemu se razlikuju građani Čačka od građana Novog Pazara, pa je u Čačku u redu da deluje žandarmerija, a u Novom Pazaru, videli smo i čuli, nije? Drugim rečima, po kom osnovu ministri tekuće vlade sa predsednikom na čelu klasifikuju i dele građane Srbije?

Kako će (i da li će uopšte) ministar policije odgovoriti kolegi bivšem načelniku zavisiće od kampanje za predsedničke i – kako stvari sada stoje – parlamentarne izbore u 2017. Umesto odgovora, ministar policije mogao bi i da kao privatno lice podigne tužbu protiv bivšeg načelnika jer mu ovaj podriva ugled, baš kao što je iz istog razloga tužbu podigao i protiv nedeljnika NIN i sajta Peščanik. Na predstojećim izborima očito će se oko Savamale i dalje „lomiti koplja“, na šta se požalio i sam predsednik vlade, u svom otužnom stilu. Savamala je političko pitanje kaže on, a ne – kao što u to mi verujemo – pitanje pravne države. Na sebi svojstven način, umesto ljudi kojima su srušene kuće, predsednik vlade predstaviće sebe kao žrtvu – „To je usmereno protiv mene i vlade koju vodim. Ja se dobro držim s obzirom koliko je novca bačeno na gluposti“. Rekao bi čovek da su njemu srušili kuću, ali eto on se ipak i dalje dobro drži. To o Savamali i novcima bačenim protiv njega i njegove vlade, predsednik je izgovorio u vezi sa najavom redovnih predsedničkih i – kao što smo već rekli – vanrednih parlamentarnih izbora.

Ovako predsednik vlade: „Hvala što ste nas trpeli, ne znam da li ćete i celu sledeću godinu, to je na građanima Srbije“. Ako to nije najava parlamentarnih izbora, onda je tek nova besmislica u nizu predsednika vlade. Pored toga, on je dodao i da će sa predsednikom republike 15. februara, na Sretenje, izaći u javnost sa „zajedničkim kandidatom“ za predsednika Srbije. Kako će to njih dvojica imati „zajedničkog kandidata“ ostaje da se nagađa. Ako uopšte ima smisla tumačiti njegove reči, evo šta bismo mogli da zaključimo: predsednik republike rekao je da će nas na Božić („pravoslavni“, naravno) obavestiti o tome da se ponovo kandiduje (da ponovimo – predsednik republike je rekao da će nas za desetak dana obavestiti o tome da je odlučio da se ponovo kandiduje, kao da nam time što je rekao nije već obelodanio svoju odluku; to su ti naprednjački, zaumni, načini komuniciranja), ali je sad predsednik vlade umesto Božića odredio Sretenje kao dan objave. Time je praktično pregazio tekućeg predsednika republike i po svemu sudeći najavio vlastitu kandidaturu. Jer, pred kim drugim bi se ovaj predsednik republike ćutke povukao?

Ali, stari su to „lisci“, pa se sad treba pitati šta će predsednik republike dobiti zauzvrat. Odgovor možda i nije tako nepredvidiv. Ostaje prazno mesto predsednika vlade. Da bi se izvela ta rokada (jeste, po uzoru na predsednički par Medvedev-Putin), neophodno je sa predsedničkim raspisati i vanredne parlamentarne izbore, što nam je predsednik vlade praktično i najavio. Naravno, ovo je puko nagađanje. Ali, odbaciti ga kao nemoguću opciju jer deluje krajnje nerazumno – bilo bi greška. Kada je razboritost za tekuću vlast predstavljala neko ograničenje? Drugim rečima, sve opcije, pa i one najnerazumnije, ostaju otvorene. Dok se ne vidi šta će biti, umesto povika da je car go, treba se ipak vratiti Kralju Čačka i pažnju skrenuti na Deda Mraza. A Deda Mraz je – peva Nenad Marić – švorc, i poklon nam pod jelku „stići neće“ na kraju ove 2016. godine. Kraj 2017. mogli bismo ipak dočekati drugačije. Kakav će taj kraj 2017. biti – od nas zavisi, već u aprilu.

Peščanik.net, 30.12.2016.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)